LIDER SDA CG HARUN HADŽIĆ
7. septembra 1990.godine, osnovana je Stranka demokratske akcije Crne Gore. Tog dana započelo je jedno svekoliko buđenje bošnjačkog naroda i na ovim našim južnosandžačkim, ili, ako hoćete, prostorima Crne Gore. |
FATIH HADŽIĆ: Dakle, 7. septembra ove, 2020. godine, je 30-to godišnjica tog epohalnog bošnjačkog događaja. Sve od Džemijeta Ferhata Drage, i od JMO dr. Mehmeda Spahe, 1919.godine, na ovim prostorima nije bilo autentičnog bošnjačkog političkog organizovanja. Nije bilo bošnjačkog političkog stava, niti mišljenja, ni o sopstvenoj sudbini, ni o Sandžaku, ni o Bosni, ni o državama-republikama u kojima su Bošnjaci kao autohton narod sudbinom predodređeni da žive, ni o iseljavanjima za Tursku, ni o komitama, ni o Prvom i Drugom svjetskom ratu, ni o četnicima, ni o partizanima, ni o školovanju, o kulturi, o istoriji, o slobodi vjere, niočemu. A tog septembra, prije 30 godina muslimani/Bošnjaci su stekli svoje fundamentalno parvo – postali su politički subjekt. |
Tu prije neki dan, onako radi ibreta, ali ciljano, postavih jedno "tuhafli" pitanje nekolicini ljudi, istaknutijih aktivista i članova Bošnjačke stranke iz Rožaja (koja za sebe tvrdi da je legitimni predstavnik bošnjačkog naroda u crnogorskom dijelu Sandžaka). Pitanje je glasilo: Da li je, i, ako jeste, po čemu je za bošnjački narod značajan datum 7. septembar¬¬¬, šta se to bitno desilo tog datuma? Vjerovali ili ne, niko od upitanih nije znao ni približan odgovor na postavljeno pitanje. Naravno, što bi se ono narodski reklo, od jada i čemera se nasmijah i pomislih - e moji veseli legitimni predstavnici bošnjačkog naroda, dokle seže to vaše “istorijsko pamćenje”. I naum pade mi ona pjesma Čarlsa Bukovskog, pod nazivom - BEZ SNOVA, u kojoj on kaže: "Vidim na stotine ljudi dnevno koji su sasvim odustali. Ako odem na hipodrom ili na stadion vidim hiljade koji ne osjećaju ništa ni za koga, i niko ne osjeća za njih. Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim osim za hranom, krovom i odjećom, usredsređeni samo na to, bez snova."
A tog 7. septembra 1990.godine, osnovana je Stranka demokratske akcije Crne Gore. Tog dana započelo je jedno svekoliko buđenje bošnjačkog naroda i na ovim našim južnosandžačkim, ili, ako hoćete, prostorima Crne Gore. Dakle, 7. septembra ove, 2020. godine, je 30-to godišnjica tog epohalnog bošnjačkog događaja. Sve od Džemijeta Ferhata Drage, i od JMO dr. Mehmeda Spahe, 1919.godine, na ovim prostorima nije bilo autentičnog bošnjačkog političkog organizovanja. Nije bilo bošnjačkog političkog stava, niti mišljenja, ni o sopstvenoj sudbini, ni o Sandžaku, ni o Bosni, ni o državama-republikama u kojima su Bošnjaci kao autohton narod sudbinom predodređeni da žive, ni o iseljavanjima za Tursku, ni o komitama, ni o Prvom i Drugom svjetskom ratu, ni o četnicima, ni o partizanima, ni o školovanju, o kulturi, o istoriji, o slobodi vjere, niočemu. A tog septembra, prije 30 godina muslimani/Bošnjaci su stekli svoje fundamentalno parvo – postali su politički subjekt.
Nakon Balkanskih ratova, protutnjalo je nekoliko bivših Jugoslavija, izmijenjalo se nekoliko političkih, društvenih i državnih uređenja, jednopartijskih sistema, slobode i neslobode, i, napokon dogodio se taj dan, taj 7. septembar 1990. kada je ekipa entuzijasta, bošnjačkih intelektualaca, na osnivačkoj skupštini na stadionu u Rožajama, pred oko 20 hiljada prisutnih, osnovala Stranku demokratske akcije Crne Gore, sa željom da ovaj narod postane politički faktor, koji će kroz svoju političku stranku artikulisati bošnjačko-muslimanske interese na ovim prostorima i participirati u instituicijama sistema kroz legalne i legitimne državne organe države u kojoj žive. U parlament Crne Gore, tada, na prvim višestranačkim izborima, izabrali su 9 svojih narodnih poslanika: Haruna Hadžića, Rasima Šahmana, Avda Fetahovića, Ćazima Lukača, dr-a Sefera Međedovića, Rifata Veskovića, Rasima Gorčevića, Zaima Čindraka, Ahmeta Karahmetovića. Osvojili apsolutnu lokalnu vlast u Rožajama, a značajno participirali u lokalnim samoupravama u Bijelom Poju, Beranama, Pljevljima, Plavu…
|
|
Šta se zatim dogodilo? Hapšenja, maltretiranja, pritvaranja, montirana suđenja, progoni, kidnapovanja, ubijanja, genocidi, ne samo članova i aktivista SDA, i ne samo u Crnoj Gori, nego i pripadnika bošnjačkog naroda u skoro svim državama-republikama ondašnje SFRJ. A šta je sve tih mjeseci i godina, počevši sa prvim hapšenjima od februara ‘94-te, pretrpio čitav sandžački bošnjački narod, to će dugo vremena pisati u analima brutalnosti policijskih i udbovskih službi, te montiranih sudskih procesa? Rukovodstvo SDA osudiše na 87 godina zatvora, od kojih odležaše 28 godina. Godine i mjesece provedoše u samicama i ćelijama bjelopoljskog zatvora “Nikoljac”. Propatiše i oni i njihove porodice. No, ovaj put nije nam cilj da "evociramo" te uspomene, ali jeste nam namjera da skrenemo pažnju na kratko pamćenje, na neozbiljnost, na političku nepismenost i nedoraslost, da ne kažemo kukavičluk i podanički mentalitet današnjih bošnjačkih "legitimnih" predstavnika, koji se ni jednom, za ove protekle 24 godine, od kako je 1997.godine srušena SDA, ne "sjetiše" onih početaka bošnjačke političke misli i onih dostojanstvenih ljudi koji su u ono zlo vrijeme imali svijesti, smjelosti i hrabrosti da stanu pred svoj narod, kada je vladajući srpsko-crnogorski (Miloševićev) režim, prije svega za bošnjački narod ali i za druge građane one države, bio stvorio jedno stanje straha, beznađa, progona, hapšenja, maltretiranja, iseljavanja, rata, agresije...
Dakle, ne da je žalosno, nego je za normalna čovjeka bruka i sramota ničim ne obilježavati, ne samo osnivanje prve stranke, nego i sva ondašnja dešavanja u kojima je, prema podacima Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava iz Novog Pazara, bar neki vid patnje - od fizičkog maltretiranja do smrti, pretrpjelo oko 17 hiljada Bošnjaka. To je više nego što su Bošnjaci propatili od "svoje" države u Rankovićevo vrijeme, više nego u vrijeme rezolucije Informbiroa, više nego ikada ranije, nakon Šahovića, u Sandžaku. Ko zna gdje su sada ti ljudi, ti pioniri bošnjačkog buđenja u Sandžaku? Da li su živi, umrli, zdravi, bolesni, nezbrinuti, odselili nekud, penzionisani ili su postali socijalni slučajevi? Ne, ne, "legitimni predstavnici" se za njih ne raspituju niti se uopšte interesuju, niti u svojim stranačkim dokumemtima imaju ni elementarne naznake o rađanju i kontinuitetu bošnjačkog nacionalnog buđenja i političkog organizovanja. Ne, oni s ponosom ističu diskontinuitet bošnjačke politike koja po njima počinje tek od 2006. kada je osnovana ta savremena BS.
|
A u optužnicama, u presudama, u evidenciji medjunarodnih organiacija, odbora za ljudska prava, u štampi, u izvještajima raznih NVO, ostala su zapisana imena: Šahman Rasima, Fetaović Erdžana, Hadžić Haruna, Hadžić Umera, Omerović Esada, Omerović Omera, Kasumović Mevludina, Vesković Rifata, Spahić Sabaheta, Čikić Ibrahima, Smakić Huseina, Begović Dževada, Bibuljica Seada, Pućurica Seada, Pućurica Senada, Bošnjak Šefćeta, Muratović Hakije, Skenderović Isata, Brković Šefketa, Burnazović Rizaha i Ciguljin Avda.
Na kraju se ispostavilo da nisu bili krivi. Sud ih je oslobodio nakon što su tako surovo propatili. Kažu da je jednom prigodom američki predsjednik Džon F. Kenedi, izjavio: "Stvari se ne dešavaju. Stvari su napravljene da se dese."
A Harun Hadžić, koji je, kao predsjednik SDA, tada osuđen najviše od svih kolega - 7 godina zatvora, uspio je, nakon izricanja presude, iz zatvorske ćelije dati intervju za podgorički list MONITOR od 10. marta 1995. godine, u kome je, novinaru Šekiju Radončiću, između ostalog izjavio:
- "Svi mi optuženi kao i naši branioci saglasni smo da nam je presudila politika. Naime, aktuelna vlast želi da po svaku cijenu skine s dnevnog reda rješavanje muslimanskog pitanja u Sandžaku, odnosno u SRJ. Njoj je jasno da to može učiniti samo ako uništi SDA kao zagovornika tog pitanja, ili barem je marginalizuje i tako joj ospori legitimitet da govori u ime Muslimana (Bošnjaka). Zato je optužnica sve vrijeme forsirana kako od medija tako i na pretresu, dok je naša odbrana faktički bila blokirana. Zato su nas i prije nego je istraga završena, osudili predstavnici vlasti i tako sugerisali sudu „izricanje“ strogih kazni. Činjenica je da nam je na ovaj način zadat jedan neočekivan udarac. Imputira nam se nešto što naša stranka i da je htjela objektivno i apsolutno nije mogla da izvede. Dakle, stvaranje države Sandžak silom je apsurd i u političkom i vojničkom smislu riječi. Međutim, to nam se podmeće jer to je najbolji način za plašenje muslimanskog naroda i za našu kompromitaciju, kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu. Zbog toga je „pronalazak“ oružja sniman i prikazivan na TV. Dakle, cilj je bio da se izvrši političko ubistvo naše stranke, ali to nadam se nije uspjelo. Naše članstvo, a i muslimanski narod, znaju šta je naša politika. Isto tako znaju i odgovarajuće međunarodne institucije sa kojima kontaktiramo. Prema tome, kompromitacija i uklanjanje SDA sa političke scene nije uspjelo. Naša politika je isključivo miroljubiva."
Nažalost, danas je potpuno jasno šta je bio cilj ondašnje crnogorske vlasti, na čelu sa Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem: "Stvoriti jednu novu, ‘modernu’ savremenu, demokratsku bošnjačku stranku, koja neće biti SDA, nego stranka koja će uvijek biti uz skute svakoj aktuelnoj vlasti i koja će iz svog pamćenja i iz pamćenja bošnjačkog naroda za sva vremena izbrisati 7. septembar, autentični politički identitet, kritiku vlasti, Sandžak i SDA Crne Gore.”