PRIDORSKA KAPETANIJA
Autor: Samir Hadzalić
Objavljeno: 02. Aug 2020. 23:08:56
SAMIR HADŽALIĆ: Na žalost nije mali broj Bošnjaka koji također ne poznaju historiju svoga grada, što je uveliko posljedica komunističke doktrine jednog vremena, u kojem je većinski narod, u ovom slučaju Bošnjaci, marginaliziran i u početku sasvim volšebno, a kasnije i otvoreno, predstavljan kao "nasljednici onih koji su nas ugnjetavali vekovima". Velikosrpska nacionalistička bulumenta je samo preuzela vokabular iz komunističkog perioda, što je uveliko i koristila kao okosnicu onoga što je prethodilo genocidu nad Bošnjacima Prijedora. Pomno pripremani planovi za uništenje svega što nije srpsko u Prijedoru su realizirani u nekoliko faza.


Danas se veoma često i smišljeno u medijima iskrivljuje historija i prilagođava se dnevno političkim potrebama vlastodržaca. Takav je slučaj i sa nastankom grada Prijedora, gdje se aktuelna vlast "napinje iz petnih žila" javnosti dokazati da je taj grad ustvari grad jednog naroda koji danas u njemu čini većinu. Dakle, "srpski grad" i da sve drugo nije bitno ili se nije ni desilo.

Historijski fakti nam govore da su Prijedor osnovali muslimani, odnosno Bošnjaci iz Like, tačnije iz Udbine, koji su nakon pada tog dijela Hrvatske, našli utočište na širem području Bosanske Krajine. Muslimani koji su prvi naselili Prijedor bili su predvođeni Mahmut pašom koji je ujedno bio i prvi vojni zapovjednik novoosnovane Prijedorske kapetanije. Kapetanija je pored vojne podrazumijevala i civilnu vlast. Odmah se pristupilo izgradnji džamije a potom i utvrđenja za čiju je izgradnju uglavnom korišteno drvo. Izuzetak su bile kamene kule na ulazu u naselje i jedna takozvana “Šuplja kula” koja se nalazila na zapadnom djelu na obali Sane. Nažalost austrijske vlasti su nakon preuzimanja grada potuno razorile utvrđenje u Starom gradu tako da do danas nemamo nikakve ostatke iz tog perioda.

Na žalost nije mali broj Bošnjaka koji također ne poznaju historiju svoga grada, što je uveliko posljedica komunističke doktrine jednog vremena, u kojem je većinski narod, u ovom slučaju Bošnjaci, marginaliziran i u početku sasvim volšebno, a kasnije i otvoreno, predstavljan kao "nasljednici onih koji su nas ugnjetavali vekovima". Velikosrpska nacionalistička bulumenta je samo preuzela vokabular iz komunističkog perioda, što je uveliko i koristila kao okosnicu onoga što je prethodilo genocidu nad Bošnjacima Prijedora. Pomno pripremani planovi za uništenje svega što nije srpsko u Prijedoru su realizirani u nekoliko faza. Jedna od njih je bila i potpuno uništenje Starog Grada i to ne bez razloga. I ranije su komunističke vlasti pod plaštom raznih urbanističkih planova, pokušavale da taj dio Prijedora nekako zatru. Taj dio grada je, iako se nalazi na 10 minuta hoda od centra grada, zadnji je od prijedorskih naselja dobio asfalt, telefonsku mrežu, kanalizaciju i visokonaponsku mrežu. Što dovoljno govori samo po sebi. Ipak ono što vlastima bivše nam zajedničke države nije pošlo za rukom, uradili su oni koji su nasilno preuzeli vlast u Prijedoru početkom devedesetih.


Prijedor u 19. vijeku


No, historijske činjenice govore drugu priču. Još kao srednjoškolac reagovao sam na jednom času historije, slušajući profesora koji je tvrdio da nema niti jednog spomenika na prijedorskoj regiji iz osmanlijskog perioda pa prema tome da se nastanak grada ne može vezati za taj period. Revoltiran, smogavši hrabrosti, reagovao sam i rekao da nije u pravu, jer pored jednog takvog spomenika sam rođen i odrastao. Radi se o Gradskoj džamiji u Starom gradu, koja je vezana za sam nastanak grada Pridora (Prijedora). Koštala me je ova moja reakcija, ali sam tada umjesto historijske, naučio jednu drugu, životnu lekciju. Za istinu se ne možes izboriti bez žrtve. Ono što je sasvim sigurno i što se pokazalo kroz godine života u bivšoj, zajedničkoj nam drzavi, a nastavilo se i do današnjih dana, jeste iskrivljavanje i prilagođavanje historije politici.
U knjizi Kapetanije u Bosni i Hercegovini Hamdije Kreševljakovića (1888-1959), opisane su u detalje kapetanije koje su se nalazile na teritoriji koju je kontrolisana turska vlast. Kapetanije su bile vojne utvrde podignute za zaštitu granica ili puteva za snabdijevanje teritorije pod turskom vlašću. Podizanjem kapetanija nastajala su i naselja oko njih koja su kasnije prerastala i u gradove. Takav je bio slučaj i sa Prijedorom. U daljnem tekstu prikazan je dio o Pridorskoj kapetaniji, iz pomenute knjige Hamdije Kreševljakovića.


Odlomak iz knjige Kapetanije u Bosni i Hercegovini Hamdije Kresevljakovića

PRIDORSKA KAPETANIJA:
Džamija u pridorskom gradu nosila je ime sultana Mahmuta I (1730-1754) i prema tome i priijedorski grad sagrađen je za vlade toga sultana, a u tome je vremenu osnovana i kapetanija u Pridoru.
Najstariji pomen o pridorskoj kapetaniji nalazimo u jednoj tapiji izdanoj 20.01.1171 (4.10.1757). Tako bar približno znamo kada je nastao Pridor.
Grad je izgrađen na jednom otoku koji je pasala (opasivala) rijeka Sana i ljudskom rukom iskopani kanal.
Godine 1181. (1767), radilo se ili na popravci ili nadogradnji grada.
Iz jedne prestavke što su je 5. reb. 1195 (19.02.1781.) uputili sultanu pridorski kapetan, age, vaiz i drugi vidi se da je džamija sultana Mahmuta i nastradala od potresa, pa se moli da se popravi…
Pridorski grad imao je svog dizdara i posadu. Bosanski vezir Ibrahim Hilmi paša izvjestio je 20. rujna 1809.g. portu da je Pridorski dizdar Alija s posadom premješten u Dubicu, a kako je Prijedor važno mjesto i na udaru, predložio je da se postavi nanovo aga sa 55 akči dnevnice i ostali zapovjednici te 40 musthafiza s dnevnom plaćom od 1055 akči (godišnje 251.000 akči ili 1569 groša i 12 i po para.) što će im isplaćivati sakupljači džizije Visokog i Fojnice počev od početka 1225 (8.2.1810), što je i usvojeno. Pridorski je grad bio u dobrom stanju za vrijeme okupacije i kao nepotreban porušen oko 1890.g.
Pridor je od svoga postanka bio u sastavu kostajničkog kadiluka-bekije a onda je postao samostalan kadiluk.
Pridorska kapetanija se sterala između: kamnegradske, novske i kozaračke kapetanije.
Na mjestu današnjeg Prijedora bila je šuma zvana lug, a taj predio je naseljen iseljenicima iz Like poslije velikog rata.
Prvi se naselio hadži Pašo aga iz Udbine. Njegovi se potomci nazvaše Pašići, a njihovi potomci su ponijeli prezime Kapetanović jer su im preci bili kapetani.
Od vojske u Pridoru je bilo svih rodova a ističe se desni džemet dobrovoljački (gonull-jemin džemat) musthafizi (čuvari grada nisu uživali timara, nego su bili plaćeni).
U Pridoru su bila tri kapetana i to: hadži Šaban, sin mu Ibrahim i unuk Mehmed.
Hadži Šaban je po predanju sin bivšeg udbinskog age hadži paše. Kao kapetan spominje se prvi put 1757..g. S gradiškim kapetanom Ibrahim begom kupio je hadži Šaban čifluk u selu Romanovci od nekog Salih bega, a prodaju su odobrili Omer spahija kao musthafiz gradiški, derviš Salih i o tome izdali tapiju 20.1.1171. (4.10.1757).
Sa 16. zapovjednika i vojnika svoje kapetanije uputio je mahzar na portu u kome se moli da se ostavi Mustafa Muhilis Muftić na položaju kadije kostajničke bekije. Mahzar nije datiran ali po najmlađem muharu vidi se da se to desilo posleije 1781.g. a prije 1795.
Hadži Šaban kapetan popisan je na mahzaru od 1783.g. S vojnicima svoje kapetanije sudjelovao je hadži Šaban u dubičkom ratu. Šest mjeseci je boravio u Kulen Vakufu, gdje ga je zatekla smrt. Umro je nešto prije 19.12.1795. i pokopan je na Havali iznad Kulen Vakufa. Ovaj kapetan bio je jedan od onih rijetkih koji su bili hadžije.
Hadži Šaban je bio oženjen iz Travnika i iz tog braka koliko se zna imao je jednog sina koji ga je naslijedio.
Ibrahim kapetan imenovan je po očevoj smrti bujrudlijom bosanskog vezira 7. džuma II 1210 (19. prosinca 1795) i potvrđen beratom od 5.1.1214. (11 6.1799.). Ovaj se kapetan uvijek spominje kao beg. Dnevnica mu je bila 100 akči. Za njegovog života uspostavljen je nov džemat musthafiza 1809.g.
Ovog je kapetana 1810.g. posjetio francuski konzul Furkad stariji.
Francuz je bio u posjeti kod kapetana i piše kako mu je kuća od drveta ali da je čist i da su sve kuće u Pridoru od drveta.
Umro je od kuge 1815.g. i pokopan je na kapetanovom groblju. sarkofag je bio vidljiv 1936., sa kamenim pločama i uništenim nišanima. Na sarkofagu su bili ispisani ajeti iz Kur’ana. Bio je oženjen kćerkom bihaćkog kapetana, imao je jednog sina.
– Mehmed kapetan. On je ujedno posljednji prijedorski kapetan, i ujedno beg.
Sva je prilika da se Pridor nije priključio pokretu Huseina Gradaščevića. Kad je Gradaščević počeo da proganja protivnike, mnogo je uglednih Prijedorčana pobjeglo u Austriju ali se ne zna da li je i kapetan pobjegao.
Poslije ukidanja kapetanije, kapetan je ostao da živi u Prijedoru gdje je i umro 1860.
Mehmed beg se ženio pet puta i izrodio sedam sinova.
Prva žena mu je bila iz Hlivna iz porodice Bušgatlija, sa njom je imao dva sina Ibrahima i Huseina.
Druga je bila iz Ostrošca od Beširevića (sin Sejjfija). Treća žena je bila Saiba kći nekog hadži Ali bega iz Travnika s kojom se vjenčao 27.7.1829. Četvrta je bila kći jajačkog kapetana Mustafa bega. Peti put je bio oženjen od siromašne porodice Kišmića.
Dva sina ovog kapetana kod Kozarca borili su se protiv Omer paše Latasa…