DR. MUSTAFA CERIĆ: U tome je velika razlika između sudbine Aja Sofije u Istanbulu i njene sestre u Beogradu koje više nema, niti postoji trag da je ikada postojala. Iz Istanbula, kao uostalom i iz Sarajeva, stoljećima odzvanjaju i ezani i zvona. Čuje se različitost života.

U Beograd je, prema različitim zapisima, bilo 112 džamija i oko stotinu drugih islamskih vjerskih građevina - mesdžida, turbeta, mezarja... Krajem 17. i 18.stoljeća u njemu je živjelo gotovo 90% muslimana.

Danas više niko ne pita gdje su, bez traga, nestale tolike beogradske džamije, turbeta i mesdžidi!?

Gdje je džamija sa Kalemegdana, a posebno gdje je čuvena “Batal džamija”, odnosno balkanska "Aja Sofija" kako su je, zbog njene ljepote, nazivali oni koji su je vidjeli.

“Batal džamija” (1860) je bila na mjestu gdje je današnja Skupština Srbije. "Nestala je" u vremenu "evropeizacije Srbije".

Ništa bolje nije bilo u Grčkoj gdje, recimo, postoje spomenici kulture i antičkog paganstva od prije 2-3.000 godina ali, "nekako", nema nijedan znaka o džamiji u Atini koja je zbrisana sa lica zemlje prije par stotina godina.

Na zapadu se, dogodilo isto. Džamija u Kninu, Đakovu, Osijeku, Splitu...širom današnje Hrvatske...također više nema i niko ne postavlja pitanje gdje su, kada i kako nestale. Još važnije, ne pitamo se gdje su ljudi koji su ih gradili i u njima se molili Bogu.

U Budimu i Pečuju, današnjoj Budimpešti, nema ni traga velikom broju džamija. Evlija Čelebija je napisao, u 17.stoljeću, da se u tom gradu "čuje samo bosanski jezik". Danas u tom gradu više nema ni tih ljudi, ni onih džamija. O uništenom i pokradenom španskom muslimanskom naslijeđu...ne treba posebno ni spominjati.

Evropa ne pita gdje su ove džamije i gdje su ovi ljudi na čijim su zgarištima nastajale nacionalne države koje su za svoj politički primat uzele progon muslimana. Evropa nije pomjerila "ni prstom" kada su muslimanske građevine, sa UNESCO liste, rušene i bacane u rijeke. Oni su to, tada, nazivali "realnostima Evrope".

Kada je Republika Turska proglasila da će Aja Sofija ponovo biti korištena i kao džamija, podigla se velika evropska i regionalna buka. "Osuđuju" ovakav čin. Najglasniji su oni u čijim su se zemljama džamije rušile kao kule od karata - Srbija, Grčka, Mađarska...

S druge strane, Aja Sofija, ipak, nikada nije srušena. Mogla je nestati sa lica zemlje i danas ne bi postojala ni fotografija o njenoj prošlosti. Ipak, nije. Šest stotina godina od Mehmeda Fatiha ona i dalje stoji sa cjelokupnom svojom historijom - hrišćanskom/kršćanskom i, dakako, muslimanskom. Zaboravlja se i da su je katolici, kratko, pretvarali u svoju crkvu. Koristila se kao muzej i kao džamija, ali nikada nije uništen niti jedan njen djelić, niti je bestraga nestala njena prošlost i duhovnost.

U tome je velika razlika između sudbine Aja Sofije u Istanbulu i njene sestre u Beogradu koje više nema, niti postoji trag da je ikada postojala. Iz Istanbula, kao uostalom i iz Sarajeva, stoljećima odzvanjaju i ezani i zvona. Čuje se različitost života.

S druge strane, u Beogradu se više ne čuje ezan sa 111 srušenih munara. Kada se mjesto pobožnosti digne u vazduh, kao Ferhadija džamija u Banjoj Luci, tada je jasno da entitet, koji nastaje na takvim "temeljima", u svojoj nutrini nije samo antivjernički i anticivizacijski, već razbojnički, već genocidni. U Aja Sofiji treba da se velića, hvali i slavi Jedan Vječni, Živi i Svemoćni Bog što je zajednička vrijednosti abrahamovskom/ibrahimovdkim trascedentalnim tradicijama judaizma, hrišćanstva/kršćanstva i islama koji baštini orginalne Božanske poruke Starog zavjeta (Tewrata), Novog zavjeta (Indžila) u Posljednjem zavjetu (Kur’ana) o monoteizmu (tawhidu)!

P.S.
Pa ipak da sam na Erdoganovom mjestu ne bih Aja Sofiju ekskluzivno prisvajao mojoj vjeri, već bi od Aja Sofije napravio mjesto ekumenizma tri ibrahimovske/abrahovonske tradicije kao primjer vjerskog suživota, tolerancije i dijalektičkog spiritualizma, kojeg današnje čovječanstvo potrebuje k’o nasušnog kruhu - duhovnog kruhu!

Mislim da bi naš Pejgamber Muhammed Alejhisselam tako postupio - inkluzivno, a ne ekskluzivno! Oni ne treba da nam budu primjer kao loš primjer, već mi njima moramo biti primjer kao dobar primjer. Naš predsjednik Alija Izetbegović nam je ostavio u amanat da ne smijemo ličiti na njihov loš primjer!

Allahu Milostivi, omili nam istinu i pravdu! Amin!