Rah. Safet Hadžić, heroj odbrambeno-oslobodilačkog rata
MANTIL MOG BABE SAFETA
Autor: Nezir Hadžić
Objavljeno: 14. Jul 2020. 15:07:54

NEZIR HADŽIĆ: Jel’ moguće da ih nakon 26 godina poslije njegove smrti nađem tamo negdje u Tuzli?
Jel’ slučajnost da ih nađem baš kada napunim godine koliko je on imao kada je preselio na Ahiret?
Na sve sam bio spreman osim na ovaj događaj.
Dolaze mi slike ispred očiju kada je rahm. babo u tom svijetlosivom mantilu pozivao mase sa skupova da se osvijeste i budu spremni na najgore: Rudo, Kalinovik, Mojmilo i mnoga druga mjesta širom BiH.


Prošle godine negdje u ovo doba, dođe mi haber da u vojnom objektu u Dubravama kod Tuzle stoje izložene lične stvari rahmetli babe kao dio muzejske postavke.

Moj prijatelj Nedžad me pozvao na telefon kako bi me obavjestio da nam je zakazao termin posjete u gore navedene prostorije.

Zaputismo se tako prema Tuzli, a mene misli obuzele sa hiljadu pitanja: Odakle njegove stvari tamo?

Jel’ moguće da ih nakon 26 godina poslije njegove smrti nađem tamo negdje u Tuzli?

Jel’ slučajnost da ih nađem baš kada napunim godine koliko je on imao kada je preselio na Ahiret?

Na sve sam bio spreman osim na ovaj događaj.



Dolaze mi slike ispred očiju kada je rahm. babo u tom svijetlosivom mantilu pozivao mase sa skupova da se osvijeste i budu spremni na najgore: Rudo, Kalinovik, Mojmilo i mnoga druga mjesta širom BiH.

Dolaskom na odredište dočekuju nas domaćini i provode kroz muzejske postavke.

Dok su oni prezentirali sve izloženo ja sam osjetio neki nemir, kao da ga idem vidjeti sad tamo negdje, tamo kako sjedi u tom odijelu i mantilu.

Da budem iskren uz sve izloženo, ja sam jedva čekao da vidim željno iščekivano, jer ono po čemu su ostali upamćeni neki revolucionari kao što je neka beretka npr., njega su svi pamtili po tom mantilu.

Preplavi me neka čežnja a kažu da je ona vjerni pratilac onih koji se vole.

Ulazim u prostoriju u kojoj visi na zidu njegovo odijelo i mantil koji sam tražio pune dvije i po decenije.

Stoji na zidu onako gordo, ponosno bošnjački, kao da je na njemu.

Gledam nijemo u odjelo i pade mi na um jedna knjiga autora Edina Krehića.

Knjiga pod naslovom i jednog dana doći ću oče govori o generacijama Bošnjaka koje su se borili pod tuđim zastavama i za tuđe interese ostavljajući siročad iza sebe dok konačno ovim zadnjim ratom nismo stali pod bajrak sopstvene domovine.



Nakon toliko vremena ipak što nas je zadesilo davno je predodređeno.

Negdje sam jedne prilike pročitao:

„Oni koji prvi idu nikada se ne vraćaju, oni gledaju smrti u lice da drugi ne bi morali, oni presele na Ahiret i prije smrti”.

Na kraju shvatimo da nije sudbina ono što očekujemo da nam se desi, već ono što ni i snu nismo mogli zamisliti...

I sad se sjećam njegovih riječi koje je često ponavljao:

- Znanje je bolje od nasljedstva, odgoj je najčistiji obraz, pobožnost je najsigurnija opskrba, ibadet je najbolja zarada, razum je najbolji vodič, lijepo ponašanje najbolji je prijatelj, blagost je najbolji pomoćnik, zadovoljstvo je najveće bogatstvo, Allahova pomoć je najbolja pomoć a sjećanje na smrt najbolji je propovjednik.

ČUJEM ŠUM, PRIJATELJA NE VIDIM! -
Traktat koji je najviše volio.




Autor teksta je sin heroja rah. Safeta Hadžića, brigadni general Armije RBiH