Autor: Enes TOPALOVIĆ Priča sa natječaja povodom desetogodišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici za Književnu nagradu "Srebrenica"

Noć, teška kao nebeski poklopac, kao vreli sać. Od julskih vrućina nije se moglo disati, baš kao tada u paklenoj enklavi, u Bosni. I sada je žeglo ispod plavog svoda, omora i na zemlji i u lobanji, u kojoj kuhaju misli. Znojio sam se, prevrtao, mučio, kožu bi sa sebe poderao, nokte u stomak zario da izvadim mlinski kamen koji me mljeo evo već više od godine, srce bi iščupao i poklonio joj ga, kao tulipan, mozak bi pustio da prokuha i izmiksa sve u uzburljanoj lobanji, samo da razumijem. Ali, uzalud. Ništa se nije dalo učiniti. Srebrenica je bila i moja raskrsnica, zaokrenuo se moj životni zanos, utopio u jadu i očaju koje su krojači sudbina i moćnici nametnuli žrtvama, manje vrijednima. Dotadašnjeg poimanja životnog smisla nestalo je u jednom vrisku u sparnoj julskoj noći. Od tada sam živio naizvrat, sa izvrnutom dušom, bez maski u mislima.
Stanovao sam, koje li ironije, u dijelu Haga suprotno od Ševeningena, zatvora za ratne zločince. Živio sam gore nego u njemu, misli su mi bile zatvorene, zatrovane, sudio sam sam sebi, savjest me uhapsila u tiranski krug mučenja.
Po ko zna koji put u ovih deset mjeseci odvijao se grozomorni ples slika na plafonu moje sobe, koje nisu dale ni san da me spasi. Nisu to bile scene kao u filmu strave, bilo je puno gore - živa sjećanja o mrtvim ljudima, o njoj, o ljubavi, o mržnji, o vapaju, o zlu, o pokolju, o…
Sparina. Misli pod plavim šljemom se uskuhale, zapušile, kipe. Znoj curi niz slijepljene bičeve kose, nestaje ispod kragne i slijeva se niz kičmeno udubljenje do nažuljenog mjesta na leđima gdje steže vojni opasač. Tu se sakuplja, grize kožu, jede živce, skraćuje život. Nigdje daška svježine, omora od koje se tope membrane ćelija. Sluti li oluji?
Njen hod naleti kao svježi lahor, gibanje tijela ispod tanke bluze i talasanje dimija raspuhaše sparne misli. Na njoj je lebdio miris gipke mladosti. Lice uramljeno maramom u elipsu blistalo je mladom puti i bistrinom iz očiju mladice, ni žene ni djevojčice. Zaboravio sam na žegu, zaboravio sam ko sam i gdje se nalazim, oči su mi oteli nabori njene tanke bluze, a misli otišle svezane za iskre njena pogleda. Cijeli dan, sav prostor od Potočara do Haga, bio je ispunjen njom. I naredni dan. I sljedeći. I tako, evo, godinama.
Trećeg dana je opet naišla, lagahna, prozračna, kao miruh vjetrića kojeg sam čekao od kako znam da sam muško. Nasmiješio sam se. Učinilo mi se da ju je smiješak ozario, ili sam želio da je ozari. Ali… oborila je pogled i prošla žurno, naizgled netaknuta sijevom mojih zjena. Ma, morala je osjetiti da sam je upijao sve dok nije zamakla.
Čekao sam je sutradan. Čekanje na kontrolnom punktu na periferiji Srebrenice je bio moj vojni posao. Niti je bilo posla, ni nje. Tek peti dan ponovo naiđe. Nisam izdržao, progovorio sam, pa kud pukne: - Hello!
Ta kratka riječ kao da ju je opržila, ubrzala je korak. Pobjegla kao mlada srna, uplašena riječju plavog vanzemaljca. Opet sam je dugo pratio pogledom, želio sam da se okrene. Želja mi se nije ostvarila. Ili možda i jeste. Kad je skretala na put udesno, kao da je zraknula okom i prema meni. Ili mi se ipak samo učinilo. Teško je vjerovati samom sebi kad te nešto opčini, kao mala vila u dimijama.
Sa bubnjevima u grudima dočekah sljedeći susret. Iz tamna oka oprlji me kao metak brz strelovit pogled. Hvala Bogu. Od sijeva silnice i praska varnice u zraku se ne umire. Ostade mi samo ožiljak na moždanoj kori. Koji još uvijek svrbi. Nesnosno.
Dalo se primijetiti i osjetiti - mlada srna se vremenom privikavala na moju plavu vanzemaljsku figuru i vrele bodeže iz očiju, nije više hitro bježala od njih, ali se još uvijek bojažljivo obazirala očito strepeći od neželjena pogleda.
U meni je stasao lovac, koji ju je mamio, pripitomljavao. Znao sam da je gladna. Cijela Srebrenica je bila gladna. Pružio sam joj konzervu tunjevine, bez riječi, znao sam da se ne bismo razumjeli. Pogledala me iznenađeno, i brzo produžila dalje. Ponosno zanoseći dimijama.
Sutradan sam ponovio isto. Vidio sam da se lomi i da je premlada i lomna. Da li da uzme? Ponos ju je očito kočio, a glad je vidljivo cijedila. Gradu su već odavno kričala gladna crijeva. Možda cijelu noć nije spavala zbog konzerve. Odnekud su mi dolazile misli. Njeni ostarjeli otac i uvehla majka sigurno već danima nisu okusili ništa. Braća su joj bila negdje po šumama oko grada, lizali oguljena bukova stabla i jeli kiselu travu.
Stidljivo, gledajući u moje cipele, pružila je nespretno ruku prema konzervi.
Ruke nam se na tren dotakoše. Prostruja visokonaponski drhat kroz naježenu kožu, i oprlji je vrelim dodirom mladosti.
- My name is Kim – izmucah, jedva. Vibre u tijelu mi blokirale sve, osim treptanja očnim kapcima. Nešto se rađalo u julskoj žegi. Eter je pucketao, kosmička maternica se grčila. Ushit me gušio.
- Mahira – istisnu stidljivo djevojčuljak, tek prešla prag pupanja u proljeću ženstvenosti. Onda se trgnu, naglo povuče ruku i odjedri u laganim dimijama prašnajvim putem.
Od tada mi se vrijeme pretvorilo u golo čekanje. Čekao sam da ponovo naiđe, godinama činilo mi se. Cijela tri dana je nije bilo. Opijen čekanjem nisam se brinuo o zbivanjima oko sebe. Onim nepoznatim čulom sam slutio samo da u zraku lebdi velika napetost, samo što nije prasnulo. Nisam znao šta. Oficiri su bili nervozni i bezglavo užurbani, kao muhe staklenki. Ali, mene se to nije ticalo, u mom svijetu je postojalo samo dvoje, Mahira i ja.
Četvrti dan. Sjenku na njenom licu ugledao sam još izdaleka. Očekivao sam čak da će proći, da će se praviti da me ne primjećuje, da će se malo duriti zbog svoje slabosti, zbog milostinje pri prošlom susuretu. Ali, ona je išla pravo prema punktu, pravo prema mom stražarskom mjestu. Naježila mi se koža ispod oznojene košulje. Zalud sam tražio misli ispod plavog šljema. Ništa, samo vibre slutnje, i trnci straha, zbog panike i očaja na njenom licu.
Prišla je gotovo trčeći. Blesavo sam se nasmiješio i zbunjeno pokazao rukom na poveliku gomilu konzervi, koje su je danima čekale. Nije ih ni pogledala. Tek tada sam spazio suze u preplašenim tamnim očima.
- Pomoć! Trebam pomoć! – izmucala je na lošem engleskom.
- Naravno! Ja ti i želim pomoći – prihvatih velikodušno, zbunjen.
- Odveli su mi oca i braću. Zlo im se sprema. Pomozi mi da ih spasimo. Žene i djecu sakupljaju kao stoku u kamione i autobuse i odvoze. Muškarce odvajaju i odvode nekud, prema šumama, prema jamama. Možeš li mi pomoći da spasim oca i braću?! – treperila je panično.
- Ko ih je odveo? Gdje? – uzvratih, iskreno zatečen.
- Četnici! Zar ne znaš?! Ušli su u grad koji čuvate. Sakupljaju i odvode narod. Oslobađaju grad od naroda. Tjeraju ljude iz njihovih kuća. Čini se da su se i tvoji dogovorili sa njima. Poznajem samo tebe. Možeš li mi pomoći?!
Zurio sam u nju očima punim upitnika. Zatečen, kao poliven hladnom vodom. Tražila je od mene nešto. Nisam bio siguran šta. Nisam ni znao šta se dešava u gradu i oko njega. Sve bi joj dao, dušu i srce, sebe cijelog. Ali kako izvesti ono što traži?
Ona je čekala, grizla donju usnu, gužvala drhtavom rukom bluzu koja joj je padala preko dimija i gledala me kao što utopljenici upiru oči u jedva vidljivi obris broda, dalekog, kao beznađe.
Vrijeme je stajalo te ne znam koliko je to gužvanje u nama trajalo. Nismo ni primijetili da je u tom punktu prišla grupa bradatih, dobro naoružanih, vojnika.
Razumio sam nešto malo malo njihova jezika, a ono što nisam preveo sam iz tona govora.
- Šta ti radiš ođe, ‘anumice?! Zar vam nije rečeno da se sakupite tamo na zbornom mjestu?! – grubo je uhvati za ruku znojav bradat debeo čovjek škiljavih zućkastih očiju sa ožiljkom pored nosa. Mahira uzdrhta i pokuša istrgnuti ruku. Moje prisustvo očito je ulivalo uplašenoj ptici u njenim njedrima malo odvažnosti. Bradonja ju je čvrsto držao dok su se ostala četvorica tajnovito smješkala. Moju pticu!
- Zamotana žena… islam… vrlo opasno. Morati je saslušati u bazi – pravdao se jedan od bradatih na nakaradnom njemačkom jeziku obraćajući se meni.
U tom znojavi bradonja grubo povuče Mahiru. Ona se ukoči i uperi pogled prema meni. Molećiv, očajnički, preplašen, pogled u kandže ulovljene srne. Zaboli me negdje u stomaku, u dijafragmi, nešto se u meni pobuni i bez razmišljanja uhvatih djevojku za drugu ruku.
Srditi bradonja je teglio silovito na svoju stranu, a ja grčevito na svoju. Otimali smo se za mlado meso izbezumljene djevojčice.
Stajala je raspeta između nas, nevina kao pupoljak tulipana. Raspeta kao Isus, kao moje misli sada, koje igraju tragični tango u sjenama na plafonu, između uma i zaumlja, između života i smrti, na granici među svijetovima.

Nikada neće zaboraviti njen pogled, pogled ulovljene gazelice pod zubalima hijena, pogled koji se polahko spuštao od njegovih raspetih očnih kapaka ka poluotvorenim usnama i dalje prema ispruženoj ruci, da bi se izgubio negdje na zemlji koja je jedina bila kadra izdurati njegovu težinu. Jedino je crna zemlje mogla podnijeti taj pogled, taj očaj, taj strah u očima djevojčice.

Da smo je rastrgli tada, lakše bi joj bilo. Njene muke krvnicima ni Isus ne bi oprostio - mislio sam kasnije, kasno, u Hagu, na rubu pameti.
Slijedio sam instinkt i čvrsto držao Mahirinu uzdrhtalu ruku. Odlučan da ne popustim. Bradonja se sve više palio i sve jače vukao na svoju stranu. Šavovi na tankoj bluzi zapucketaše.
- Pusti je! – podviknuh što sam mogao oštrije i odlučnije podesiti svoj suhi, usahli, dvadesetogodišnji glas. Zatvarači na automatima bradatih vojnika škljocnuše, prijeteće, kao zveket krokodilskih zuba. Odnekud se tu stvori i moj kapetan, zdepast, proćelav, pjegave kože, sitne duše. Iz njegovih, po prirodi blagih očiju, sijevao je pogled, oštar kao samurajski mač. Znao sam šta to znači. Naređenje je bilo strogo podvučeno i ranije - ne miješati se i ne izazivati sukob ni po koju cijenu.
Kao da sam sebi odsjekoh ruku. Moj grč oko Mahirina zgloba popusti. Bradonja je istrgnu, nasmiješi se zlobno i grubo je odvuče prema «bazi». Na ispitivanje. Nikada neću zaboraviti njen pogled. Znala je gazelica da je odvlače hijene. Polahko je spustila pogled sa mojih razgoračenih očiju na poluotvorena usta pa prema ispruženoj ruci, te na moje cokule i na kraju ga izgubila negdje na tvrdoj zemlji bosanskoj, koja je jedina i mogla izdurati njegovu težinu, očaj i strah u njemu.
Kasnije, kad su zanebesali prozlili kroz Srebernicu, u Hagu, u buncanju, sam se godinama razdirao istim mislima. I još uvijek mi one kroje scene na plafonu, i u sjećanju. Sve u mojoj lubanji se pretumbalo i poremetilo.
Jedino se crna Zemlja mogla mirno okretati poslije deranja njene duše te sparne julske noći. Njeno vrištanje sva nebesa su morala čuti. Do Boga je morao doprijeti njen plač i jecaji... Ne znam samo zašto je pustio ljudske nakarade, zle izrode, da po svome kroje drugima usude, da odlučuju o životu i smrti. Misli su parale moje uzburljane vijuge te noći dok sam nemoćan i uzdrhtao odlazio do mračne ulice pa se opet vraćao, derao dušu, razum i cokule hodajući tamo-amo cijelu noć. Neprebolna je pijana vriska i razdirući jauci djevojčice iz baze za saslušavanje.
Noć je bila vrela, historijski besana i dobrima i zlima, i petokrako zvjezdana.
Sutradan sam kolapsirao. Srušio se od napona u tijelu i duši. Razbolio se od te noći. Moje tijelo i um nisu bili otporni na tolike plime apsurdnog mahnitanja u ključaloj balkanskoj čorbi, u uzavrelom bosanskom loncu, gdje jedni stradaju a drugi se time naslađuju. Moja duša se prelila gorčinom, kao čaša puna čemera. Neko vrijeme sam se znojio i buncao kao u komatoznom ludilu u stacionaru mog bataljona u Srebrenici, ali su me ubrzo naši ljekari uputili kući, u Hag. (Sa napomenom: Europa, ni demokratski Svijet, ne bi se smjeli tako kockati sa svojom mladošću i izlagati je pogubnim balkanskim traumama. Nije to u duhu civilzacije, koja drži prava ljudi na prvom mjestu. Ironišem naravno, ali zbilja je trebala jedna ovakva napomena medicinskih stručnjaka.)
U rodnom gradu, okružen bogatom rodbinom i otkaćenim dopingovanim prijateljima, proveo sam tri mjeseca. Misleći samo na nju, na moju srnu srebreničku. Tijelo se oporavilo, misli se ohladile i sabrale, ali duše nigdje. Ostala u Srebrenici, u mračnoj ulici, u bazi za saslušavanje. Moja baza u malom mozgu i kičmenoj moždini me je danonoćno peckala, pržila, progonila i neizdrživo cijedila. Odlučih. Nazvah moćne i bogate rođake. Telefoni su histerično zvonili te noći, kada sam odlučio da se vratim u poharanu pustu Srebrenicu i da je tražim. Moć i novac učiniše svoje. Stigoh, kao sa neba, u Tuzlu i počeh tragati, kao sluđeni detektiv, sa oštrim zubalom loše savjesti za vratom. Ta kragna se više nije dala trpjeti. Znao sam već - u Srebrenici su svi tragovi zatrveni, nestalih nije bilo da ih pokažu, zemlja ih progutala, a ostatak narodne nesreće protjeran iz javnosti. Rovario sam svuda, molio, podmićivao, ... Na kraju sam nekako uspio saznati njeno prezime. Tabanao sam danima od Merhameta do Crvenog krsta i UNHCR-a i opet nazad, uzalud. Jedna mudra nana mi reče da pokušam tražiti po bolnicama. Ma, tražio bih i u kratama i grahu i fildžanu, u očaju. U tuzlaskoj glavnoj bolnici se zgledaše i poslaše me na psihijatrijsko odjeljenje.
Iako je više ličila na utvaru, prepoznao sam je. Tačnije naslutio u njoj onaj curetak sa tamnim očima. Kičma mi je otrnila i povila se kad je, opet, polahko, kao onda, spustila pogled sa mojih očiju, na usne, na ruke i na prljavi pod psihijtarije. To je bilo sve što mi je „rekla“. A rekli su mi da iz nje niko nikada nije mogao izvuči ni riječi.
Stručnjaci su to pravdali šokom. Odnekud se saznalo da su se iživljavali na njenom krhkom tijelu četrdeset i pet noći. Doveli su je neki dobri ljudi kod njih svu u ranama, natečenu, izubijanu, izbezumljenu, jedva živu, čudom. I trudnu. Ovo zadnje me sroza, zaboli me svaki gen u svakoj dlaki. Tad se zakleh sam sebi. Moram joj bar pokušati olakšati tegobe i nesreću. (Zubalo za mojim vratom me glodalo do kosti. Tako i treba da žvaće savjest onog ko je ima.).
Iskopao sam je iz bolnice, izvadio živu mumiju iz sirotinjskog groba. Papira i para se nije žalilo da se pokuša oprati bar jedna okrvavljena okaljana čednost, da se bar ublaži neprebol u njenoj dušici. Misli su me mljele i mijesile. Kako, Bože, izvaditi eksere iz raskovana, razapeta tijela djevojčice?! Da ne ostanu žive rane i živi ožiljci na duši?! Kako zaboraviti?! Kako oprostiti, Bože?! Dokle će upravljati našim životima i smrtima oni što «ne znaju šta rade». Kada ćemo ih kazniti makar saznanjem, i savješću? Zašto savijest muči samo žrtve? Koliko duša treba da ubije i osakati onaj što ne zna šta radi (a on zna svoj cilj) pa da mu se ne može oprostiti? Znam, svako će za svoje grijehe podnositi račune kod Tebe. Ali, zašto je tako moralo biti? Znam da sve ima svoju namjeru, ali, šta je namjera Srebrenice, Bože?!
Zalud sam postavljao pitanja sebi, Njemu, Svijetu, svima, u trenucima kad su mi se miješali svijetovi. Ono što me je držalo u koži tada bila je želja da joj pomognem. Ali kako? I može li se uopšte slijepiti razbijena vaza?
Božiji prst, novac, noćne more i neutoljiva savjest mi pomogoše da pokupim ostatke Mahirine ubijene mladosti i poderanog razuma. Iako je bila maloljetna nisu mi pravili nikakve probleme oko saglasnoti da je izvedem iz Bosne. Otac i braća su joj nestali, u masivnu crnu zemlju propali, a majku je ubila od tuge natekla jetra. Za Božije čudo svi su se trudili da mi pomognu u mojoj nakani, svaki pisar, svih ljudskih birokratija, pisao je užurbano potrebne papire za odlazak iz Bosne.
(I u ratu i poslije rata odlazilo se bilo kuda, na sve strane svijeta se tražio spas od „autostrade pakla i stradanja bošnjačkog naroda“. Svugdje je bilo bolje nego u tim raljama, koje su škljocale da progutaju jedan narod. Ona zajednička bosanska duša se cijepala, polovica je ostala da čuva groblja predaka, a polovica postala Svijet. Umjesto ostvarenja proročanstva o ”fildžan državi”, Bosna se raspršila po cijelom svijetu i postala najveće velesila nostalgičnosti.)
Da li je i Mahira osjećala tu nostalgiju, nisam mogao dokučiti. Do njenih misli i osjećanja nije se moglo doprijeti nikakvom psihologijom. Ona se sama zakopla u grob vječite šutnje. Samo bi ponekad stjala kod prozora psihijatrijske bolnice u Hagu i odozgo, sa sedmog sprata, sa «čardaka ni na nebu ni na zemlji», prazno buljila u sivi asfalt.
Obilazio sam je dva-tri puta sedmično, u zavisnosti od pritiska noćnih mora sa mog plafona. Uporno sam pokušavao da doprem do njene svijesti, da je probudim iz obamrlosti, da je dozovem sebi, da mi oprosti. Uzalud. Ništa nije pomagalo. Jedini signal koji sam uspijevao izazavati pri dolasku i prvim zvucima riječi bio je njen cakleni pogled. Probola bi me njime do zadnje kosti u lubanji, da bi ga zatim lagano spustila na moje usne, pa na ruke, da bi na kraju završio svoj kazneni pohod negdje na vršcima mojih cipela. Tu bi i ostao zakovan cijelo vrijeme posjete. I izašao bih, i okrečući se vidio njen pogled uboden u uglačani pod, sve dok je neko od osoblja, onako ukočenu, ne bi prodrmao i odveo na neku od psiholoških seansi. Jela je bezvoljno, žvakala je hranu ne znajući da žvaće. Oči su joj sve više tonule u očne duplje, a lice dobijalo sablasan izgled. Prsti na rukama su joj bili skoro uvijek zgrčeni u kandže, kao da se brane od nečega. Još uvijek.
Na njenom tijelu bujao je samo stomak. Ponekad bi zgrčene prste zarivala u nabreklu kožu na trbuhu, i ridala. Tada bi je opijali tabletama. Bilo je trenutaka, pričali su, kada bi i milovala svoj stomak, čak se činilo tada da kroz nos nešto i pjevuši.
Vrijeme je prolazilo, u morama i posjetama Mahiri. Njen stomak je stravično brzo kvasao. Zbog nečeg sam se plašio tog stomaka i njegova bujanja. Još jedan nesretni život se migoljio u izbezumljenom tijelu djevojčice. Očito je bilo da se ona ne može brinuti o tom životu. Osjećao sam odgovornost prema tom djetetu, kao da je moje. Ali ne, ne bih to mogao podnijeti, ubilo bi me to. Sa njom pred sebe bih pristao da mu budem otac, ovako nemam snage. I sam sam poremećen.
Birokratija je bila nekako isuviše susretljiva i učinilo mi se da sam uspio naći izlaz iz tog zamršenog labirinta gena. Javio se neki nesretni bračni par koji je želio usvojiti dijete pod uslovom da ne zna ništa o njegovom porijeklu. Nesretni ljudi su mislili da bi im to bilo opterećenje pri njegovu odgoju. Kao što i bi.
Bio je april. Vrijeme rađanja, pupanja i cvjetanja. Taman su se slike na plafonu te večeri zamrzle u jednu, u sliku nabrekla stomaka, u sliku izgubljena oborena pogleda, kad je zazvonio telefon. Trznuo sam se na rezak zvuk stvarnosti. Digao sam slušalicu.
O, Gospode Bože!!! Trebao si bar pola njene patnje natovariti na moja ramena, lakše bi bilo i njoj i meni. Zar je moguće da sam ja, od toliko milijardi ljudi, jedini ožalošćeni njenom nesrećom? Mene zovu! Kao da sam joj jedini rod u ljudskom rodu!
Iz bolnice nisu znali koga će drugog zvati, nesretnica nikog drugog nije imala da se obraduje ili okahri njenom prvorođenom. Njen rod i njen grad su očišćeni, zlo tkivo uništilo je zdravo u organizmu čovječnosti.
(Znali su šta rade, plan se odvajkada kovao u samoživućim, sitnim dušama. Neka prašta ko može.)
U mojoj ušnoj školjki, kroz eter i nebesa, kroz telefonsku žicu odjeknuše, odjekuju i odjekivaće riječi iz slušalice:
- Mahira se danas sretno porodila. Dijete je zdravo i odmah je usvojeno, kako je i dogovoreno. Ali, nažalost, poslije poroda Mahira je skočila kroz prozor. Trebamo vašu saglasnost da sahranimo njene ostatke u bolničko groblje.
- Moju saglasnost!!!???
Spustio sam slušalicu bez riječi. Da sam se ja pitao... među ljudima bi bilo dovoljno ljubavi za sve. Sada me pitaju za saglasnost da sahranim svoju. A šta ću ja na ovom svijetu bez nje? Da gledam slike na plafonu?! Hoću li je naći negdje drugdje? Možda tamo...?
Sa tim pitanjima, i još nebrojenim, sa noćnim morama koje su postale moja stvarnost, sam se mučio nekoliko mjeseci poslije Mahirinog skoka sa čardaka u vječnost. Nije mi bilo lijeka mukama.
Njeno dijete i njegovi geni su se utopili u bijelom svijetu, svijetu čudnih nepredvidivih sudbina. Kakav li će biti život tog djeteta u kojem su svi geni ljudske rase, i dobri i zli, i kada je uvijek prisutan rizik da uskrsnu i jedni i drugi? Teško nama prokletima, nikada se nećemo osloboditi te borbe dobra i zla u nama i među nama. Bio sam u agoniji misli.
Kada su došle julske teške vrućine i kada su se slike srebreničkog pakla s plafona spustile tik do moga, hladnim znojem orošena čela, iskoristio sam posljednji tračak volje da učinim nešto sa svojim životom.
Neko će me već naći obješena o plafon u koji sam buljio godinama. Telefoni rodbine i prijatelja diljem Evrope i Svijeta će da zvone histerično. Demokratska civilizacija će da se pita čemu se to izlaže njena mladost u Bosni. Znam, velika larma će da se digne oko razloga moga samoubistva. Možda će čak i vlada moje Holandije da podnese ostavku. I neka će. Kad ne znaju šta rade.

Copy right: Strogo zabranjeno kopiranje, umnožavanje, publikovanje i objavljivanje bez znanja redakcije Bošnjaci.net.