Veliki broj srebreničkih majki ostao je sam nakon genocida koji je počinjen u julu 1995. godine na području Srebrenic.

Izgubile su muževe, sinove, kćerke, braću, očeve i mnogobrojne članove šire familije. Nakon godina provedenih daleko od kuće veliki broj njih odlučio se vratiti na prijeratna ognjišta kako bi bile blizu, kako su kazale, kostiju svojih najmilijih koje su ukopane u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Jedna od njih je Hanifa Đogaz. Ova nena od 72 godine iz sela Đogazi, oko osam kilometara od centra Srebrenice i oko dva od Potočara, vratila se svojoj kući 2002. godine. U kući u kojoj je prije rata živjela sa mužom, dvojicom sinova i kćerkama, sada je sama. U blizini nema ni komšija.

Asfaltirana cesta, a nakon toga makadam odveo je ekipu Anadolu Agency (AA) do ove majke koja nas je dočekala na kućnom pragu. Bavi se poljoprivredom kako bi makar nakratko misli skrenula sa tragedije koja je zadesila njenu porodicu.

Sa nama su bile i članice Međunarodnog foruma solidarnosti-Emmaus koje posjećuju ovu majku, koja je uključena u projekat “Ljubav za majke Srebrenice”. Radi se o projektu koji je jako značajan za prvobitno psihološku rehabilitaciju, ali i drugi vid pomoći majkama koje su ostale same.

Majka Hanifa nam priča o sinovima – Sabahudinu i Samiru i mužu Muhamedu.

“Sama živim. Vratila sam se 2002. godine. Ovdje sam živjela sa mojom djecom. Vratila sam se sama. Djeca su ubijena. Ubijena su mi dva sina, kćerka i muž. Kćerka je poginula od granate, a sinovi i muž padom Srebrenice”, priča nam ova majka.

Ukopani su u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

“Vratila sam se zbog mrtvih, zbog njihovih kostiju. Insan se navikne na sve. Teško je, nemaš s kim progovorit”, ispričala je Hanifa.

Svaki juli i dženaza u Potočarima bude uspomene kod ove majke.

“Od jutros sam plakala. Eto kako mi je. Sjetiš se svega. Kako su moja djeca otišla preko šume, kako su se u tabutima vratili u Potočare. Eto kako mi je”, ispričala je Hanifa koja je u julu ‘95. sa drugim ženama u autobusima prešla do slobodne teritorije.

Kako je kazala, bili su u Fabrici akumulatora odakle su prebačeni do slobodne teritorije – Tuzle i Kladnja.

“Treći dan smo izašli iz Fabrike. U Lukama su mi ostavili muža. Bio je samnom. Tu su ga ostavili. A sinovi su otišli preko šume. U Potočarima smo se rastali. Stariji sin me zagrlio, poljubio i rekao: ‘Mama, vidimo se u Tuzli’. Nikad se više nismo vidjeli. Imali su 18 i 20 godina”, priča Hanifa kroz suze.

Članice Emmausa puno pomažu ovoj majci. Obilaze je, pomažu i razgovaraju s njom.

“Kada mi dođu sretna sam. One su moja djeca”, kazala je Hanifa.

Selma Dedić radi na projektu “Ljubav za majke Srebrenice”, projektu Međunarodnog foruma solidarnosti Emmaus. Projekat je jako značajan za prvobitno psihološku rehabilitaciju, ali i drugi vid pomoći majkama koje su ostale same.

“Došli smo na ideju da realizacijemo ovaj projekat jer se ovdje nalaze majke povratnice koje su u ratu izgubile muževe, sinove i mnogobrojne članove dalje familije. Na početku, kada smo 2016. počeli sa realizacijom projekta, u projekat su bile uključene 24 majke. S vremenom je broj majki rastao, pa sada su u projekat uključene 44 majke”, pojasnila je Dedić.

Obilaze majke koje žive u 19 sela u okolini Srebrenice.

“A koja su od centra Srebrenice udaljena po 20 kilometara, a neka i više od 40. Do sela je jako loša putna komunikacija i u tim selima nema nikakvih zdravstvenih ustanova niti marketa tako da majke na neki način ovise o nama”, kazala je Dedić.

Istakla je da je majkama najbitnije da ih posjete i porazgovaraju sa njima.

“Kroz razgovor saznamo i za ostale potrebe i gledamo da to realizujemo u najbržem roku. Svakodnevno obilazimo pet do sedam majki. Među aktivnostima koje sprovodimo je razgovor kao vid psihološke pomoći, nabavka potrebnih namirnica i lijekova, prevoz do zdravstvenih ustanova”, naglasila je Dedić.

One su, poručila je, prošle kroz teške traume pa organizuju i druženja između njih.

“Ispričaju se i manje se osjećaju usamljenim. Imamo i kreativnu radionicu pletenja”, kazala je Dedić.