Urezali mi ime krvavim noktima
na tankoj kori naborane duše
da svako slovo boli
rana što neće nikada zarasti
Srebrenica
osam hiljada i nebrojeno ubijenih Bošnjaka
i niko nije moj
a svi su zajedno moji

Svakoj sam majci
kao čičak
za dimije se kačio
one me mlijekom prvim zadojile
Šest sinova i supruga ubili joj
moja je majka
jer još me traži
po vrletima među razbacanim kostima

Doziva
k’o što je otac Ramo dozivao u smrt
svoga sina Nermina
a ja uporan hodam usprav cestom smrti
I ponavljam!
Ako zaboravim, gore je od umiranja!
Zapisujem umjesto imena
svaki krik što se okačio
na granama bukove šume kao haljinka

Ja se zovem Srebrenica!
Jednom kada budu čitala djeca
što se ljuljaju
nasmijana od nevinosti
u praznim bešikama
po ubijenim selima srebreničkim
da znaju
kako će se i ona sutra zvati

Živ je ostao Nedžad!
Dva su ga puta strijeljali
niknuo ispod mrtve braće
k’o ljiljan
bijeli se...
Dvadeset godina
nije imao glasa
šutio bol
Eno ga priča!

Ja se zovem Srebrenica!
Od majke Have
jedna je majka svima nama
ona nas ljubavlju zadojila
svilenim koncem zelenim
podvezala nam pupak
Neki to zaboravljaju!

A može li se živjet zaboravno?
Osam hiljada i nebrojeno bijelih nišana
neki se nikad
uspraviti neće
Kosti raznose vjetrovi
baš kao hijene zločina
jednom, pa opet
pa još jednom, da bi zametnuli trag

Na Guberu izvire krv
odavno žedni tamo ne dolaze
u školi djeca zamahuju kistom da naslikaju grad
umjesto džamije crtaju drvo
Tako im biva naređeno!
Samo jedna djevojčica vidi džamiju u gradu
na glavu stavila mahramu
i pade Gospodaru na sedždu

Ja se zovem Srebrenica
zastao iznad bijelih nišana u Potočarima
odakle se vidi smrt golim okom
gdje svakog jedanaestog jula srpski policajac stoji
Evo me, ostajem tu da opominjem
umjesto na bijelom kamenu
uklešite na mojim prsima Nezaborav!
sve drugo ima krvlju zapisano

Autor: Said Šteta, književnik i novinar