I dio ŽIVLJENA, A NEPISANA, POVIJEST BOŠNJAKA
Autor: Fikret Hafizović Objavljeno: 08. Jun 2020. 18:06:48
Čitajući razno-raznu literaturu o povijesnom razvoju Bosne tj.nastanku bosanske države kroz rana, pa o njenom razvoju kroz srednja stoljeća i poslije kroz tzv. osmanski period, a sve pisano njenim Bošnjakom, totalno deprimiran, pitam sebe je li, doista, mouće da svi oni koje je Ona iznjedrila na svojoj milenijskoj monokulturološkoj osnovi, o njoj tako skaradno pišu. Kao da je milenijska monoteistička Bosna s neba pala i izvan svih realnih povijesnih gibanja karakterišući njene utemeljitelje kao one koji su, na samo sebi svojstven način, oblikovali svoju duhovnost i to na bezveznim i nerealnim dualističkim principima i vazda pod tuđim patronatom. Radi se o glupoj tezi tzv. Bosanske crkve, a poslije toga o njenom osvajanju od Turske te islamskom prevjeravanju njenih utemeljitelja. Kao da Bosna nikada nije bila svoja i da su njome upravljali uvijek neki drugi. A sve te skaradosti, o našoj prošlosti, pokupili od njenih negatora i rušitelja i nikako da se opamete. Pitanje za umne: Kako je onda, Ona, iz takvog duhovnog stanja njenih utemeljitelja, kako o njima oni pišu, mogla odjednom iznjedriti: takve ljudske veličine kakve su: Kulin ban, Sandalj Hranić, Herceg Kosača, Isa-beg Ishaković-Kosača, Ajvaz Dedo, Mehmed Sokolović i mnoge druge koji su znali ko su i što su i kako treba da djeluju u skladu sa svojom islamskom duhovnošću na sva moguća gibanja i nedaće koje su mogle zadesiti njihov narod ili koje su ih zadesile. Kada se katoličanstvo silom nametalo u Evropi oni koji su odlučivali o Bosni i njenom narodu, a bili su islamske duhovnosti, početkom četrnaesto stoljeća, udružili se sa ostalim muslimanima Balkana i dijelom Istočne Evrope u Osmansko carstvo i na taj način, do dana današnjeg, obezbjedili da njihova pokoljenja opstaju kao islamiti na ovim prostorima. Pišući tako nakaradno o Bosni i njenim utemeljiteljima, ovi njeni potomci, dovode je u potcjenjivački položaj u odnosu na susjedne zemlje, a Ona i njeni stari stvaraoci nisu to zaslužili. Iritiran tako destruktivnim pisanjem bosanskih povjesničara o povijesti razvoja Bosne, a koji su svoje ‘’znanje’’ sticali iz povijesne literature čija je osnova uspostavljena na neistinitoj matrici ‘’Evropa je kršćanska’’, ovaj članak trebao bi takvima, i svima drugima, koji imaju stav; da je naša Bošnjačka povijest pisana istinito, prvenstveno, od naših negatora, te kao takvu prihvataju i interpretiraju Bošnjačkom čovjeku, potaknuti ih na promjenu takvog stava i uputiti na razmišljanje o Bošnjacima koji u kontinuitetu vladaju svojom Bosnom, zasigurno, od njenog začetka tokom IV. stoljeća p.n.e. kroz Ilirikum, kada je narode Balkana Alexandar Makedonski organizovao, u Rimsko carstvo, kroz monoteistički model vlasti, te kasnijim oblikovanjem istog, u IV. stoljeću n.e., od strane Arija podignuvši ga na viši nivo, kroz period Arijanizma, da bi, konačno, sredinom VII. stoljeća, Bošnjaci, svoj Monoteizam uzdigli do vrhunca, kada zahvaljujući Avarima, kao prenosiocima, Bosna ulazi u savremeniju formu monoteističkog modela vlasti, kroz novu, zadnju, Božiju Objavu-Islam. Polovinom XIV. stoljeća Bošnjaci, kao muslimani, svoju državu uključuju u Osmansko carstvo, i samo iz bezbjedonosnih razloga. Tada se Bosna uspostavljaja na nešto savremenijem modelu islamske vlasti, u odnosu na onaj model koji su praktikovali kroz Avarizam, udružujući se sa ostalim muslimanima Južne Evrope, koji još nisu porobljeni i osvojeni od katolika. Serjoznom analizom istinskih povijesnih gibanja u Evropi, kroz tri zadnja milenija, Bosna je koncem starog milenija, kroz rimski period, a onda kroz oba nova milenija do 1878. godine svoju organizovanost isključivo gradila na Monoteizmu i nikada na nekom dualističkom vjerskom učenju a ne pogotovo na svetotrojnom vjerskom učenju pa da njene kraljeve kruniše papa. Zato, bosanski banovi, kao i kraljevi, nisu nikada bili neke druge, osim monoteističke, provenijencije. Nakon arijansko-gotskog perida uređenja Ilirikuma, sedmo stoljeće je period novog uređenja istog, ali i cijele Evrope, na osnovama krune Monoteizma, tj. Islama kao konačne Božije Objave. Vladanje u Bosni, kao i u njenom okruženju, polovinom sedmog stoljeća uspostavlja se novim monoteističkoislamskim modelom-šerijatom koji nam donose Avari-islamski narod Dagestana. Novonastala situacija u vladarskom pogledu, za razliku od rimskog, ali i arijansko-gotskog perioda, iziskivala je novu organizovanost i to iz raloga veće brojnosti određenog naroda na određenoj teritoriji, a uz to, i lakše koordinacije u vladanju, jer Ilirik je, za novu organizacionu šemu vlasti, bio preglomazan. Bio je to razlog da se na Balkanu, ali i njegovom okruženju, formiraju, zaokruže, nove političke zajednice naroda. Za razliku od Ilirika, iz razloga nove organizovanosti naroda, a za novu organizovanost vjera i genetska osnova je bila osnova za organizovanost, uvode se i novi termini, jer novi sistem vlasti-šerijat baziran na zadnjoj Božijoj Objavi iziskivao je nešto drugačije grupisanje ljudstva. Tada se više plemena sjedinjuju u jednu zajednicu a ta zajednica, jednog naroda, dobija naziv banovina. Banovinom upravlja ban. Banovine se dijele na manje pokrajine koje se nazivaju župe, a župom upravlja župan. Županije se dijele na manje lokalne zajednice, a ove opet na džemate. Džemate predvode šejhovi. Sve nadređene ličnosti u ovom sistemu vlasti počevši od bana do šejha morale su biti apsolutno posvećene vjeri, a iz toga proizlazile su i sve ostale osobine koje su ih determinisale kao odgovorne ličnosti i koje su ih i dovele do upravljačke pozicije. Do pozicija se dolazilo isključivo izborom zasnovanim na kvalitetu birane osobe. Nova organizovanost naroda, kako za Bošnjake, tako i za ostale susjedne narode, bila je novina, ali je od ranije korištena kod istočnoevropskih monoteista koji su osim slavenskog jezika u općem sporazumijevanju koristili i turski jezik. Kako su dotični sistem, u Evropi, uspostavljali Avari koji su, takođe, osim slavenskog koristili i turski jezik, u vojnoorganizacione svrhe, to je razlog da su ovi termini za balkanske narode bili novina. Inače, u arapskim povijesnim dokumentima države južnih Slovena Arapi uzimaju-promatraju kao avarske države. Tada Bosna, u dokumentu koji nam dostavlja bizantski hroničar Teofan, nosi i svoj milenijski naziv Bosna diferenciranjem od ostalih balkanskih zajednica, kao banovina; od banovine Slavonije, pa banovine Bijele Hrvatske, banovine Sremske, banovine Požeške, banovine Podramske, banovine Mesije-Srbije, Arbanaške banovine i drugih i samo iz narodno-ekonomsko strateških, a ne i kulturoloških razlika. Dakle, sedmo stoljeće, i prelaz sa arijansko-gotskog vladarskog sistema u avarski sistem vlasti, donosi nove promjene i tada se Ilirikum, iz razloga lakše koordinacije vlasti, cijepa-dijeli na banovine. Uvode se novi državnički pojmovi, a ovdje potenciram pojam banovina, pojam ban, pojam župan, ali i pojam stephan. Banovina bi bila višeplemenska zajednica ljudi na ograničenoj teritoriji koju ovi naseljavaju, a koji su međusobno, osim teritorijalno, vezani i kulturološki iz vjerskog razloga. Takođe, koji za sporazumijevanje imaju isti jezik, a kao dominantan identifikacijski parametar, u tom vremenu, bila je njihova genetska veza, jer je narod sastavljen od plemena, a plemena sastavljena od rodova koji su imali istog praoca. U kasnija vremena, a naročito kroz srednja stoljeća, kada dođe do migracija naroda, osnovni parametar na kome se temeljio narod, a to je gen, kao što se dešavalo formiranjem banovina, neće više biti gen nego kulturološka tradicija zasnovana na vjeri. Bošnjaci, danas u svom genetskom kodu imaju cca. 52% ilirskih gena, 38% slavenskih gena, i 10% su geni naroda koji su migrirali u Bosnu iz srednjoevropskih, ali i mediteranskih država tokom srednjih stoljeća kada su katolici, silom, formirali svoje katoličke države, a monoteiste-muslimane progonili. Podjelom Ilirika na banovine na teritoriji Bijele Hrvatske, kao banovine, diferenciraju se Hrvati, kao narod, na teritoriji Mesije-Srbije Srbi, kao narod, na teritoriji Slavonije, Slavonci kao narod, na teritoriji Bosne Bošnjaci, kao narod, na teritoriji Arbanaškoj Arbanasi, kao narod, na teritoriji Mađarske Mađari, kao narod, takođe, na teritoriji Dalmacije Dalmati, kao narod itd. Među ovim narodima, koji su bili, većinski, monoteističke provenijencije jer su sljedbenici monoteističkog učenja još od vremena Alexandra Makedonskog i koji su održavali vlast na Monoteizmu, biće i onih koji su vjerovali u Svetotrojstvo, ali su bili u vrlo malom procentu i nisu, iz razloga brojnosti, na svom vjerskom učenju mogli organizovati vlast. Organizovanje vlasti na svetotrojnom Kršćanstvu, u Evropi, dešavati će se mnogo vremena kasnije. Vladar banovine je ban, a njegov nasljednik je stephan. Ban je modifikovana turska riječ han koja bi u prijevodu bila-vladar, a riječ stephan u prijevodu bi bila; slijedeći vladar. Riječ stephan nije doživjela modifikaciju, ali je iz te riječi, na ovim krajevima, u narodima, nastalo vlastito ime Stjepan, Stefan ili Stipan. Banovine su podijeljene teritorijalno na manje administrativne jedinice, a velikodostojnik županije bio je župan-podban. U ranim, kao i srednjim stoljećima i za vladanja Avarizma banovine našeg okruženja bile su u sastavu kraljevine, na čijem je čelu bio rex-kralj, a više kraljevina činilo je carstvo na čijem je čelu bio car. Iz ovih razloga Bosna je kao banovina, dakle manja teritorijalna jedinica, bila u sastavu veće zajednice naroda kao članica kraljevine. Sedam banovina činilo je kraljevinu. U našem slučaju, kada je Bosna kao banovina u pitanju, kraljevi su bili najčešće iz jedne od zapadnih banovina Hrvatske ili pak Mađarske. Kralj je bio izborna funkcija, jer je sedam banova biralo svog kralja, tako je za kralja mogao biti biran i Bošnjak. Iz razloga što je za kralja najčešće biran Mađar, ali ne kao katolik, nego kao monoteista, kada je došlo do rastakanja Osmanskog carstva i kada su evropski visoki dužnosnici određivali kome će pripasti neka od banovina-država Osmanskog carstva Mađari su, koji su nakon 1683. apsolutno katolici, na činjenici da je Bosna bila u sastavu kraljevine u kojoj je Mađar bio kralj tvrdili da je Bosna povijesno mađarska teritorija. Dakle, nisu se serijozno upuštali u povijesnu analizu, nego se držali isključivo činjenice da je kralj bio Mađar, a kako je Mađarska postala katolička, a tako nije bilo kada je kralj iz Mađarske bio na čelu kraljevine, tvrdili su da je i Bosna bila katolička. Dosta je i falsifikata napisano u ove svrhe, kao dokaz da je Mađarska bila katolička te da je njen kralj, kao katolik trebao intervenisati u Bosni koja je, kao, katolička, a u njoj vlast uspostavljaju heretici. Ovakvih falsifikata krcati su arhivi od Dubrovnika, preko Zadra i Kotora do Budimpešte. Nakon katoličkog osvajanja nekih evropskih država, počevši od trinaestog stoljeća, tj. nakon rušenja avarskoislamskih tvorevina, nestaje banovina. Teritorije se okrupnjavaju u države sa 100% kršćanskim žiteljima, na čelu država su kraljevi postavljeni od strane pape. Na vrhu piramide katoličke vlasti je papa, koji se, od strane katolika, uzima kao vrhovni božiji zastupnik na zemlji. Dakle, papa djeluje sa neograničenom vlašću. Hoću da napomenem, da je Kur'an Časni bio jedan od glavnih povijesnih izvora za uspostavu tvrdnji o općoj evropskoj a time i bosanskoj povijesti, zasnovanoj na monoteističkoj osnovi, normalno, uz bukadar pisanih povijesnih izvora i analiza istih. Treba znati da je više Kur'anskih sura, općeg, povijesnog karaktera i to o uspostavi svjetske civilizacije na čistom Monoteizmu, a za ovo moje pisanje koristit ću, između ostalih, i suru En-Nisa i njena četiri ajeta počevši od 51. do 54. zaključno. Prije nego obrazložim tekst iz navedenih ajeta čitalac treba da shvati da je vladarski sistem u vremenskom periodu Objave teokratskog karaktera, a da će kao takav održavati se, još dugi period, kod nas, u Bosni čak do 1878. godine. Dakle, vladanje svuda u Svijet je na vjeri. Zakoni su Božiji i onaj ko ih krši Bog ga kažnjava, a onaj koji se pridržava božijih zakona, a to je vjernik, biće nagrađen od Boga. Iz vjere se izvode zakoni, njih pišu umni autoriteti. Model vlasti po kome se vlada u islamskoj teokratiji je Šerijat, a on je izveden iz Časnog Kur'ana. To je razlogom što u dokazivanju povijesnih tvrdnji koristim i časni Kur'an, jer život muslimana se odvijao po Časnom Kur'anu. Tekst ova četiri ajeta u prijevodu Besima Korkuta je, kako slijedi: 51. Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtane vjeruju, a o neznabošcima govore: ''Oni su na ispravnijem putu od vjernika''. 52. Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao. 53. Kada bi oni bilo kakav udio u vlasti imali ljudima nebi ništa dali, 54. ili bi ljudima, na onome što im je Allah iz obilja svoga darovao, zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali.'' A, evo i razloga zbog čega navodim ova 4 ajeta: Period objave Kur'ana Časnog je početak sedmog stoljeća, a iz ovog teksta slijedi da su u Svijetu, u navedenom vremenskom periodu, prisutni i oni koji negiraju Allaha dž.h., onih, koji vjeruju samo u jedan dio Knjige, ali da njih nema u vlasti, jer im, iz razloga što negiraju Allaha dž.h., Allah dž.h. nije ''dao'' vlast, a niti učešće u vlasti, jer vlast u Svijetu u tom vremenskom periodu, u većini država, održavaju monoteisti, a to slijedi iz slijedećeg ajeta. U 54. ajetu, prvi stav, Allah dž.h. obrazlaže jednu od njihovih negativnih osobina, njihovu zavist, zbog čega nije ni primjereno da vladaju na Allahovoj dž.h. vjeri. Iz drugog stava 54. ajeta: ''... A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali''. saznajemo, da vlast u Svijetu imaju Ibrahimovi potomci, a to su monoteisti, jer im je Allah dž.h. veliko carstvo darovao, a što je potvrda tvrdnje da se Svijet razvijao, bitno, na Monoteizmu; Da su Ibrahim a.s. potomci bili monoteisti je dokaz 67. aje sure III. ''Ibrahim nije bio ni Jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga, i nije bio idolopoklonik.'' Kroz ova četiri ajeta, između ostalog, a vezano za opće vladarsko stanje u Svijetu treba znati: Objava koju dobija Muhamed a.s. nije ograničena, lokalno, samo na Arape nego je Objava za Čovječanstvo, po kojoj će narodi u čitavom Svijetu, kada je prihvate, tj. kada nadgrade svoje predhodno monoteističko vjerovanje do nove Objave, uspostavljeti vlast. Dakle, tada, prema drugom stavu četvrtog ajeta, Svijetom vladaju Ibrahimovi a.s. potomci, sljedbenici Knjige, jer im je Allah dž.h. veliko carstvo darovao. To su monoteisti organizovani kroz Arijanizam. Takođe, o organizovanju naroda na Allahovoj dž.h. vjeri, na širokom svjetskom prostranstvu, obavješteni smo i u Suri ''Pećina'' od 83. pa do 100-tog ajeta. To je kazivanje o Zullkarneinu-Dvorogom, a kao Dvorogi u narodu je nazivan Iskender Makedonski, koji je živio čitav milenij prije nego je došla najnovija Objava Muhamedu a.s., a koji je spojio, u jedno carstvo, sve države, između dva Zemljina roga, od Britanskog otočja na Zapadu do Filipinskog otočja na Istoku. To je bio razlog zbog čega je, u narodima, prozvan Dvorogi, a na arapskom Zullkarnein. Simbol ovog carstva bila je zastava sa dvoglavim orlom kao predatorom koji kontroliše Istok i Zapad. Dakle, čvrsti povijesni argumenti govore da je Bosna, kao država, ali i države njenog bližeg i daljeg okruženja, kontinuirano, kroz cijelu svoju povijest uspostavljana na Monoteizmu, jer su od početka uspostavljanja teokratija, u Evropi, u IV.stoljeću p.n.e. kada ih na modelu vlasti, koga je upriličio Aristotel, a prema Tevratu, uspostavlja Alexandar-Iskender Veliki razrješujući Gordijev čvor. Takođe, čvrsti povijesni argumenti govore da su evropske kršćanske teokratije uspostavljane tek od početka XIII. stoljeća i to prvo u Francuskoj, a onda, za slijedećih pet stoljeća, u koncentričnom krugu padale su jedna po jedna evropska avarskoislamska teokratija pod kršćansku vlast i sve do 1683-99. godine, kada su pale: Slovačka, Južna Austrija, Mađarska i komšijska Hrvatska. Na ovaj način, silom i genocidom nad evropskim monoteistima, Evropa je postajala kršćanska, a kao kršćanska, u ranija vremena, prije trinaestog stoljeća, nije bila. Zapamtimo, za Bosnu vrijedi: Da je Bosna od IV. stoljeća p.n.e. pa do konca XIX. stoljeća tj. do 1878. godine, kroz sav taj vremenski period, svoje vladanje uspostavljala na teokratskom principu i uvijek kao monoteistička teokratija, a to iz razloga što drugog oblika vladavine, do monoteističko- teokratskog, u ovom dijelu Svijeta, na Balkanu, nije ni bilo dok pod kršćansku vlast nisu pale Slavonija, Bijela Hrvatska nakon 1683. godine i Jadransko primorje, od Istre do Ulcinja, nakon 1645. godine. I nikakvih velikih migracijskih kretanja, a niti nekih osvajanja jednih a porobljavanja drugih naroda, kroz neka ranija stoljeća, na Balkanu, konkretno kroz VII. stoljeće, kao što smo učeni, nije ni bilo. Tzv. Porfirogenetovi Spisi, na koje se pozivaju povjesničari okruženja, pa i Bošnjaci, su grozni falsifikati nekog kasnijeg falsifikatora i imali su svrhu dokazivanja dolaska Hrvata i Srba, kao kršćanskih naroda, na Balkan, tokom VII. stoljeća ali bez Bošnjaka. Kada su ono pisali ove falsiikate znali su da su Bošnjaci monoteisti-islamiti i rodni narod Bosne, a Bosnu je trebalo uokviriti u kršćansku tvorevinu i zato u tim lažiranim spisima nema Bošnjaka kao naroda. U tim spisima Hrvati i Srbi, tobože kao kršćanski narodi dobijaju dozvolu od Heraklija da progone Avare iz ovih naših krajeva, a što su, kao, i uradili i, kao, tada Balakanom počinju vladati kršćani iz čega proističe da je i Bosna, od sedmog stoljeća temeljena na kršćanstvu, a što je prema relevantnim povijesnim izvorima apsurd. Takođe, nelogično je i to, iz ovih falsifikata, da su Hrvati dobili saglasnost od Heraklija da sa ovih naših predjela progone Avare, jer Avari tek nakon završetka Objave, a to je u drugoj polovini sedmog stoljeća, uspostavljaju islamsku vlast u Evropi, a Heraklij je vladao Bizantom, i kao monoteista, do 641. kada u Evropi još nema avarskog vladanja, a o, kao, kršćanskom vladanju Heraklija je besmisleno i govoriti. I u primjeru, kada je u pitanju Bizant, i Heraklijevo vladanje, pozvat ću se na Časni Kur'an i Suru XXX-Rum i njenih prvih 5 ajeta. Tu smo obavješteni da su Bizantijci, u jednom trenutku, kao monoteisti, pobijeđeni od persijskih idolopoklonika, a da će za neko vrijeme Bizantijci pobijediti, kao što se i desilo, te nakon pobjede Bizantijaca vjernici će biti obradovani. Heraklij je predvodio Bizantijce u pobjedi protiv idolopoklonika. Dakle, po Časnom Kur'anu Heraklij je monoteista, jer pod njegovom komandom i Bizantijskom pobjedom nad idolopoklonicima vjernici su obradovani, a to su Heraklijevi Bizantijci i svi drugi monoteisti. Objava, koju je dobijao Muhamed a.s je u istom vremenskom periodu kada Bizantom kao monoteističkim carstvom vlada Heraklij, tj. kada su se odvijali pomenuti sukobi. Serjozno, sagledavajući razvoj civilizacije našeg okruženja, a potkrijepljeno materijalnim dokazima tj. ostacima sakralnih objekata, ali i fortifikacijskih građevina te ostalim arheološkim biljezima, onomastikom, kao i pisanim tragovima među kojma su i tvrdnje iz Časnog Kur'ana uočava se da su današnja Bosna, Hrvatska, Crna Gora, Albanija, Slovenija, Austrija, Mađarska, Bugarska, Grčka, Srbija i druge zemlje, bližeg i daljeg okruženja, nastajale kao islamske teokratije već od polovine VII. stoljeća, nakon same Objave Islama, a kroz avarski model organizovanja vlasti, a zahvaljujući Avarima, koji su na učenju Časnoga Kur'ana, napravili model vlasti i onda ga samo interpolirali u Evropu jer je dotadanji vladarski model Arijanizam, takođe, monoteističkog karaktera. Bila je to evolutivna nadgranja jednog nižeg nivoa vlasti sa Indžila na jedan viši nivo Časnog Kur'ana. Tada se, kako sam ranije istakao, na Balkanu diferenciraju banovine kao zasebne političke zajednice, iz razloga lakšeg organizovanja naroda, ali i vojnoorganizacionih razloga, ali i dalje sve kao države Rimskog carstva, jer uspostavom arijanskog, a nakon toga i avarskog modela vlasti na teritoriji koju je kao Rimsko carstvo uspostavio Alexandar Makedsonski ništa se bitnije nije mijenjalo osim način vladanja sa jednog nižeg demokratskog sistema u viši demokratski sistem. Tek kada u Evropi pođu da vladaju kršćani nastaće i promjene u smislu organizovanja naroda na određenoj regiji, a to će se dešavati tek početkom trinaestog stoljeća. Tako je Bosna, kao banovina od polovine sedmog stoljeća, sa ostalim državama zapadno i sjeverno od nje, i dalje, pod patronatom rimskih careva koji svoju organizovanost-udruženost provode još od IV. stoljeća p.n.e. tj. od vremena Alexandrovog organizovanja Rima. Rimski carevi, kao i kraljevi, bili su nosioci Alexandrove krune što im je u čitavom svijetu obezbjeđivalo koliko legalitet tako i legitimitet. Rimsko carstvo uspostavio je Alexandar Veliki na Monoteizmu. Bilo je to široko rasprostranjeno carstvo, u Evropi, podijeljeno na Zapadno sa sjedištem u Rimu i Istočno sa sjedištem u Konstantinopolju. Kao što Turci nisu ništa osvajali tako ni Rimljani nisu ništa osvajali. Oba carstva temeljena su na vjerskom monoteističkom principu, a sve iz razloga lakšeg organizovanja naroda ovih carstava. Mnogi carevi Rimskog carstva svoje porijeklo vodili su iz država koje su bile u tom carstvu, a ne da su bili genetski Rimljani. Prema pisanjima kršćanskih povjesničara kako Rimljani tako i Turci su svoja carstva formirali isključivo osvajanjem. Iz takvih pisanja proizilazi da su rimski carevi bili iz osvojenih naroda. Kod Osmanskog carstva carevi su bili iz iste porodice, ali su ostali visokorangirani vladajući djelatnici bili iz svih država carstva. Konkretno veliki veziri su bili iz hrvatskog, srpskog, bosanskog, arbanaškog, ali i još nekih naroda iz Osmanskog carstva. Mogu li carevi, kad je u pitanju Rimsko carstvo, ili visoki Portini službenici, biti porijeklom iz osvojenih naroda? Jasno je da ne mogu! Ako su narodi osvojeni, a razlog za osvajanje je suprotnost sa osvojenim, kako može onaj koji je osvojen ući u osvajačku vlast i još vladati, biti car? Težnja osvojenih je povratak na zbačeno stanje, a ne kolabiranje, jer radi se o teokratijama. Nemože, kada su teokratije u pitanju, musliman vladati u kršćanskoj vlasti, a niti kršćanin u islamskoj vlasti. Dakle, narodi svih država Rima bili su većinski iste vjersk provenijencije, što ih je i udruživalo, i zato su carevi Rimskog carstva mogli biti iz naroda te carevine. Isto je vrijedilo i za više dužnosnike u Osmanskom carstvu. Dakle, Rimsko i Osmansko carstvo su nastala iz razloga trenutnih povijesnih okolnosti, a ne osvajanjima, jer su oba carstva bila monoteističke teokratije. Zadnji rimski monoteistički car, njemačkog porijekla, bio je Fridrih III. koji je sredinom XV. stoljeća iz razloga katoličkog nasilnog uspostavljanja vlasti u Njemačkoj izbjego do Palerma na Siciliji. Na Siciliji je napravio džamiju koju su katolici kasnije pretvorili u crkvu, onda kada su Siciliju osvojili i podveli pod katoličku vlast. Njegovo džube, izvezeno zlatnom niti, kur'anskim ajetima, danas se nalazi u etnološkom odjelu Minhenskog muzeja. Ista šema na kojoj su bile organizovane države našeg okruženja u periodu Rima, Arijanizma i Avarizma u kome su bile: Sjeverna Dalmacija, Istra, Hrvatska, a sjeverno Slovenija, Austrija, Slovačka, Slavonija, Mađarska, ali i Bosna bila je i kroz prvi period Osmanskog carstva. Sve ove države, do konca sedamnaestog stoljeća, bile su pod kontrolom muslimana i sve je trajalo do perioda dok nabrojane države, osim Bosne, nisu osvojene od strane katolika. Jedino je Bosna, kao islamska država, koja je pripadala istoj šemi organizovanja kroz Rim i ostale faze monoteističkog ustrojsta evropskih država, u naletu katolika, kroz srednja stoljeća, ostala neosvojena. Prema svim relevantnim a dostupnim podacima, u prvom mileniju i dva stoljeća drugog milenija, u evropskim državama, kršćanskog teokratskog vladanja nije moglo biti iz razloga što se kršćanska populacija, ovih zemalja, tek od konca IV. stoljeća n.e., kada je definisano Svetotrojstvo lagano razvijala, a monoteisti, kao većinska evropska populacija, održavali su vlast. Vlast se održavala na Božijem zakonu, a kako su kršćani bili u manjini, nije manjina mogla vladati većinom. Vladarska situacija, u Evropi, drastično se mijenja početkom XIII. stoljeća, onda, kada je katolička populacija dostigla svoju kritičnu masu sa kojom je mogla rušiti monoteističku vlast, a što se počelo i ostvarivati u Francuskoj. Tada, u Evropi, po prvi put nastaju dva teokratska vladarska ustrojstva: Jedno monoteističko i drugo svetotrojno, tj. islamsko i katoličko. Islamsko vladanje će kroz srednja stoljeća, od strane katolika, biti rušeno i velika većina evropskih država: Srednje, Zapadne i Sjeverne Evrope, kao i Zapadnog Mediterana postaće kršćanske teokratije sa papom kao vrhovnim poglavarom i jedino su balkanske države, kao države Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva ostale neosvojene, sa Bosnom, kao najzapadnijom islamskom teokratijom. Kroz povijest je zabilježeno i to da su kroz ove balkanske krajeve, ali i sjeverno kroz Srednju Evropu, početkom trinaestog stoljeća defilovali i narodi srednje Azije i to kao naoružane vojne formacije. Za evropske kršćane, a i mi smo tako učeni, bili su to upadi mongolskih pljačkaša i rušitelja kulturnog naslijeđa domaćeg stanovništva. Međutim, dovodeći ove okolnosti u kontekst povijesnih gibanja i vjerski narativ srednjoazijskih naroda, ali i onomastičkih ostataka, ovih naroda, u Bosni dolazimo do sasvim drugih zaključaka u pogledu njihovog prisustva u Bosni i dijelovima Evrope kuda su se kretali. Narodi Srednje Azije u trinaestom stoljeću su dobro organizovani kroz islamski teokratski oblik vladanja. Svoj život organizuju po Časnom Kur'anu, a jedna od karakteristika islamskog načina življena je i ta da su dužni pružiti pomoć onom narodu koga ugrožava nevjernički narod, tj. koji ga želi fizički potčiniti svom vjerozakonu. Trinaesto stoljeće je stoljeće najvećeg pogroma muslimana Evrope. Vrh katoličke crkve, predvođen kardinalom Inoćentijem III. u Francuskoj, u regiji Langdok, počinju realizaciju svoje ideje, a to je silom preuzeti vlast od katara (muslimana) uz imperativ sve što je živo pobiti. Imali su realizaciju jer su bili brojni, dobro pripremljeni i naoružani, a vladajući muslimani opušteni i nepripremljeni za takve događaje. Ove okolnosti, napadi na muslimane od strane katolika i njihovo fizičko istrebljenje, bio je povod da su srednjoazijski muslimani dolazili u Evropu kao pomoć napadnutom muslimanskom narodu, a ne da je razlog njihovog prisustva u Evropi bilo pljačkanje i rušenje sakralnih objekata kršćana. Neki toponimi kod nas u Bosni vezani su za taj period, a karakterističan je toponim Tatarbudžak kod Žepča, ali i patronim muslimanske porodice Tatar, ali i Tatarević. Iz navedenog zaključujemo da su evropske države, kroz prvih dvanaest stoljeća svoju vlast održavale na Monoteizmu, a da je tek početkom trinaestog stoljeća formirana prva katolička enklava Langdok u Francuskoj, te stoga niti jedna država Balkanu i dijelom Srednje Evrope, koje su bile u sastavu Osmanskog carstva, kroz srednja stoljeća, nije trebalo da je osvajana od strane muslimana, konkretno Turske, jer za osvajanjem, od strane Turske, nije bilo ni potrebe, jer su sve evropske zemlje bile monoteističke teokratije, ali su mnoge srušene, a ove koje su bile bliže Turskoj, početkom četrnaestog stoljeća, ujedinile su se u Islamski komonvelt u Osmansko carstvo. Udruživanje evropskih avarskih država našeg okruženja početkom XIV. stoljeća, u Osmansko carstvo, bila je neophodnost, jer udruženi mogli su se lakše suprostaviti nadirućim evropskim katolicima, jer, kako je napomenuto, katolici pod voćstvom papa, počevši od XIII. stoljeća, nastoje Evropu uspostaviti, i to silom, na katoličkom vladanju i Evropu očistiti od onih drugih vladajućih vjernika-monoteista muslimana koji su do tada vladali evropskim državama, a katolici će ih nazivati, sa svog aspekta vjerovanja, hereticima. Dakle, udruživanje muslimana Balkana, u cilju zajedničke odbrane od evropskih katolike, bila je neophodnost i to udruživanje bilo je itekako potrebno jer bi pojedinačno, vrlo lahko, padali pod katoličku vlast. Na udruživanju muslimana Balkana radili su muslimani Turske u čemu se isticala porodica Osmanovića koja je kroz sva dalja vremena, dok koncem devetnaestog stoljeća Islamski komonvelt nije razoren, iz svog muškog potomstva, davala sultane ove zajednice. Novim udruživanjem evropskih avarskih država u Osmansko carstvo, na temeljima Časnog Kur'ana, upriličen je novi savremeniji Šerijat, jer je Islam za predhodnih osam stoljeća u svim segmentima života dostigao visoku civilizacijsku razinu, tako da se između avarske interpretacije Šerijeta i Šerijeta iz osmanskog perioda napravio limes koji je za mnoge bio granica između dvije različite civilizacije, a to je bio povod da se novo islamsko uređenje Bosne i ostalih balkanskih država koje su bile u Osmanskom carstvu protumači kao Tursko osvajanje. Sedamnaesto stoljeće bilo je kobno za Islamski Komonvelt u kome je bila Dalmacija do 1645. Austrija, Slovenija i Slovačka do 1664. a Mađarska, Slavonija i Hrvatska do 1699. godine. Srbija, Bosna i ostale južnobalkanske zemlje prestale su biti sa islamskim vladanjem 1878. god. kada Bosna, pod patronatom Austrougarske, postaje nacionalna država Bosanaca triju konfesija. Tada Albanija postaje država Albanaca triju konfesija, a sve ostale balkanske države postaju nacionalne države naroda pravoslavne provenijencije. Formiranjem nacionalnih država nastaje i period kada Hrvati, Srbi, Mađari, Bugari, Grci i drugi počinju da ispisuju svoju nacionalnu povijest. Tada se od strane bečkih, a kršćanskih povjesničara, među kojima su se isticali Pavel Šafarik, a u kasnijem periodu njegovu ideju preuzima Konstantin Jiriček, formira povijesna osnova na kojoj ove nacije počinju ispisivati svoju povijest, a ta osnova je: Evropa je kršćanska. Tada svi kršćanski narodi, koji su ujedno i nacije svojih država, svoju povijest uklapaju u uspostavljenu matricu i tada nastaju najveća povijesna izmišljanja i laži o povijesnim gibanjima kompletne evropske civilizacije. Tada je falsikovan tj. napisan Porfirogenetov Spis, a koji je krivotvoriteljima povijesti poslužio kao dokaz da su Balkan od sedmog stoljeća naselili Hrvati katolici i Srbi pravoslavci, bez Bošnjaka, tj da je Balkan od sedmog stoljeća kršćanska enklava, a sve u cilju negiranja razvoja evropske civilizacije na Monoteizmu nastojeći i Bosnu, kao očiti dokaz da su evropske države svoju povijest razvijale na Monoteizmu, uokviriti u kršćansku matricu. Tada Bošnjaci u literaturi Hrvata katolika postaju: patareni, katari, bogumili, krstjani i sve kao dvovjerni heretici, a banovi i kraljevi im katolici, a u literaturi Srba pravoslavaca Bošnjaci nisu narod, nego turski recidiv, tj. islamizirani Srbi pravoslavci. A Bošnjaci su i tada kao i sada dakle, od iskona, bili monoteisti-muslimani i autohtoni narod Bosne. Tvrdnjom da je Monoteizam Bošnjačko ishodište, njegovo življenje i trenutno bitisanje definisan je današnji Bošnjak kao civilizacijsko biće. Očituje se da narodi našeg okruženja svoju povijest grade na povijesnim konstrukcijama, ali što je žalosno tom lažnom poviješću, kroz škole, zahvaćeni su i Bošnjaci i to od 1878. godine, kada je Bosna postala Austrougarska kolonija, pa do dana današnjeg, tj od perioda kada Bosna prestaje biti islamska teokratija, a ništa se nije promijenilo ni kroz Jugoslavije. Da bi lakše Bosnu čejrečili Srbima pravoslavcima iz Srbije, ali i Hrvatima katolicima iz Hrvatske, bio je glavni cilj i povijesno dokazivati da Bosnu nisu gradili Bošnjaci muslimani nego neki drugi i da ona iz tih razloga pripada tim drugima, jal Hrvatima katolicima, jal Srbiima pravoslavcima. I Tako se stvarala lažna povijest Bosne, a sve to Bošnjaci učili i uče. Tada se formira i lažna tvrdnja, koja postade povijesni aksiom, a to je da je Turska osvojila zemlje Balkana, a na toj laži formiraše se i sve ine tvrdnje koje nas totalno dehistorišu, a mi sve te laži upijamo ko sundžer i hem što smo slagani mi lažemo i naša pokoljenja. Nadati se da će se to promijeniti. Sva ova lažiranja o Bošnjačkoj povijesti bila su iz razloga što je Bosnu trebalo inkorporirati u kršćansko ozračje, a kako su Bošnjaci muslimani njen rodni narod i njih je trebalo uokviriti u tu osnovu. A to su mogli raditi jer je Osmansko carstvo rastureno, a na Balkanu formirane države sa većinskim hrišćanskim elementom kada se neke od njih udružuju u Jugoslaviju i Bosna, kao država Bošnjaka muslimana, biva uključena u kršćansko ozračje , a kako oni pišu povijest to tako i Bošnjaci uče. Tada povjesničari našeg okruženja Bošnjake, kao graditelje Bosne, totalno denuciraju i dehistorišu i nadugo i naširoko podvode pod Turski recidiv. Kada su: Mađarska, Austrija, Slovenija, Dalmacija, kao i Hrvatska podpale osvajanjem, od strane evropskih katolika, pod papsku katoličku vlast ona je bila nemilosrdna prema muslimanima. Vladajući muslimani, ovih zemalja, su ubijani, a oni koji su imali sreće da budu prevjeravani ostali su u životu. Sve one paljevine ljudi i žena na lomačama, kroz ta ''mračna'' stoljeća, dešavala su se nad muslimanima ovih zemalja, a pripisivan im je heretizam ili vidovnjaštvo pa su muškarci na lomačama skončavali kao vampiri, a žene kao vještice. I naziv, koji se u povijesti koristi za ta teška vremena, ''mračna stoljeća'', odgovara povijesnoj situaciji, ali nam ne objašnjavaju da su tada stradavali muslimani, a ne neki dvovjernici. Južni dio Austrije sa Bečom pao je pod katoličku vlast 1664. godine, a 1683. godine, dakle 19. godina nakon pada Beča, muslimani Balkana su pokušali vratiti Beč njegovom narodu. Taj pokušaj nije uspio, ali je kroz tu lažnu povijest, koju nam interpretiraju negatori, pokušaj povratka Beča njemačkom muslimanskom narodu, označen kao pokušaj osvajanja Beča od strane muslimana. Muslimani: Bugarske, Grčke, Srbije i Crne Gore koje su 1878. godine, berlinskim dogovorom, podpale pod hrišćansku vlast imali su ''sreću'' da je ta vlast bila nacionalnog, a ne vjerskog karaktera te nije bilo onako izraženog stradavanja muslimanskog stanovništva ovih država, kako se dešavalo kada su katolici,predvođeni crkvom, preuzimali vlast u zapadnim zemljama od Bosne. Međutim, i tada su balkanski muslimani doživjeli golgotu, jer su pravoslavni šovinisti, po instrukcijama pravoslavnih popova, grubim postupcima prema muslimanima ostvarivali etničko čišćenje autohtonih muslimana ovih država. Mnogi su, da bi izbjegli mučenja, izbjegli u islamsku Tursku, a neki su skrasili i u Bosni. Dakle, današnji susjedi Bošnjaka: Hrvati katolici u Hrvatskoj, Srbi pravoslavci u Srbiji i Crnogorci pravoslavci u Crnoj Gori, koji su, sada, u ovim državama većinski bili su kroz sva ranija stoljeća manjinski i pod monoteističkom vlašću, u Hrvatskoj, Hrvata muslimana, u Srbiji, Srba muslimana, a u Crnoj Gori Bošnjaka muslimana, jer je Sandžak sa Crnom Gorom bio sa Bošnjačkim narodom. I da bude jasno ne vlašču koju su ostvarivali Turci nego vlašću koju su ostvarivali autohtoni muslimani tih država u Islamskom kmonveltu-Osmanskom carstvu. Dok su trajale, kao islamske teokratije, u Hrvatskoj, islamsku vlast provodili su autohtoni Hrvati muslimani, u Srbiji, Srbi muslimani, u Bugarskoj, Bugari muslimani u Mađarskoj, Mađari muslimani i svi oni nisu muslimani od perioda kada su ove države ušle u sastav Osmanskog carstva nego od davnih vremena, iz perioda Ilira, kao i mi Bošnjaci. Ove tvrdnje o Bošnjacima kao autohtonim muslimanima mogu se dokazati, što i činim, jer su Bošnjaci i danas ono što su bili od perioda Ilira, a za susjedne narode, kod nekih, postoji sumnja, jer su drugačije učeni, ali istinski parametri- govore da su, tvrdnje o starim narodima ovih država, kao monoteistima, istinske povijesne činjenice. Hrvatska je prestala biti islamska nakon 1699. godine osvajanjem Hrvatske od strane evropskih kršćana-katolika kada Hrvatska postaje katolička teokratija pod direktnom upravom pape. Njen većinski narod, Hrvati muslimani, bivaju ubijani, paljeni na lomačama, a koji su mogli izbjeći izbjegli su u islamske zemlje. Neki od njih su izbjegli u Bosnu i znali su da su narodno Hrvati pa se u starim dokumentima za njih može naći podatak da se izjašnjavaju kao Hrvati. Nejač i djeca, koji su ostali na svojim ognjištima, pokršteni su. Danas je Hrvatska država u kojoj egzistira velika većina pokrštenih Hrvata muslimana. Hrvatska, od 1699. Godine, postaje sa apsolutno kršćanskim stanovništvom, jer je slogan, ''čija vjera toga i država'' evropskih katolika u potpunosti ostvarivan u državama koje su katolici osvajali, tako i u Hrvatskoj. Srbija koja je, u vremenu Berlinskog kongresa, imala nešto brojniju pravoslavnu populaciju, zvanično postaje država 1878. godine, ali nezvanično, kao kneževina u okviru Osmanskog carstva 1862. godine, po dogovoru Rusije i Porte, kada je njenio autohtono stanovništvo, Srbi muslimani, po kojima je Srbija i dobila naziv, morali iseliti i napustiti teritorije Smederevskog sandžaka. Velika većina autohtonih Srba muslimana, koji su izbjegli u Tursku, skoncentrisani su u jednom od kvartova Istanbula. Znaju za svoje srpsko porijeklo, ali ne da su bili pravoslavni, nego kao autohtoni Srbi muslimani. I Bosna je, kao islamska, prestala bitisati 1878.godine kada su Bošnjaci, kao državotvorni narod Bosne, a kao islamiti, prvi put poklekli i morali prepustili vladanje Bosnom, Austrougarskoj i opet po dogovoru sa Portom. Tada Austrougari Bosni, iz političkih razloga, mijenjaju i njen stari naziv.u Bosna i Hercegovina. Treba napomenuti da su Bošnjaci imali tu sreću da podpadnu pod Austrougarsku vlast, koja jeste bila sa katoličkom populacijom, dakle katolička zemlja, ali ne kao katolička teokratija i sa papskom direktivom, nego kao nacionalna država Austrijanaca i Mađara. Iz razloga što Austrougarska nije bila papska katolička država Bošnjaci nisu morali izvršiti hidžru i većinski su ostali u svojoj domovini. Eto, to je razlog da smo i dan danas u našoj Bosni. Povijesno, Bosnu je dva milenija, do 1878. godine gradio njen rodni narod-njeni Bošnjaci monoteisti, a u zadnjih 1oo i nešto više godina u Bosni su konstitutivni Hrvati katolici i Srbi pravoslavci, ali je oni više razgrađuju nego utemeljuju. To čine iz razloga, jer su svjesni da je Bosna, kao država, nastajala zahvaljujući Bošnjacima monoteistima-muslimanima, a ne njima-kršćanima i zato bi je, ako ne čitavu onda rasparčavanjem pripajali ''matičnim'' državama. Stavio sam ''matičnim'' pod navodnike, jer njihova matična država je Bosna i Hercegovina, ali je oni tako ne doživljavaju, a razlog je već naveden. Bošnjaci, danas, ne negiraju prava bosanskim Hrvatima i bosanskim Srbima da odlučuju o Bosni, ali ne dijelom kao teritoriji Hrvatske ili pak Srbije, jer Bosna je povijesna kategorija i uvijek zasebna od Hrvatske i Srbije. Povijesno, Bošnjaci su je i gradili, a bosanski Hrvati i bosanski Srbi su, danas, takođe njeni povijesni narodi. 1878. godine ukidanjem Bosne, kao islamske teokratije, kada u Bosni prestaje vladavina muslimana Bošnjaka, a Bosna postaje Austrougarska kolonija. Benjamin Kalaj pokušava da Bosnu uredi-definiše kao nacionalnu državu Bošnjaka i to Bošnjaka triju konfesija muslimana, katolika i pravoslavaca. Međutim, njegova ideja naišla je na osudu kako Hrvata iz Hrvatske tako i Srba iz Srbije, jer i jedni i drugi bi Bosnu čejrečili, a zahvaljujući kao ''svojim'' narodima koji žive u njoj, a Benjaminovim prijedlogom ona bi bila zasebna nacionalna država Bošnjaka tri konfesije i odpadala bi mogućnost čejrečenja Bosne. Princip nacionalne države jednog naroda sa tri konfesije uspio je kod Albanaca. Danas je Albanija nacionalna država Albanaca tri konfesije. Moglo se to desiti sa Albanijom jer Albanci katolici, a niti Albanci pravoslavci nisu imali svoje ''matične'' države, kao što bosanski Hrvati i bosanski Srbi tvrde za Hrvatsku i Srbiju. Osim što je Bosna 1878. godine, prestala bit islamska, bilo je i ranije pokušaja osvajanja Bosne od strane pape, a to je bilo naročito izraženo nakon 1683-1699. godine kada su nakon Bečkog rata, kao islamske regije, poklekle Slovenija sa Istrom, Slavonija, Mađarska, Južna Austrija te Lika, a Dalmacija nakon i tokom Kandijskog rata 1645.godine. Katolici su nakon 1699. godine, kada je između zaraćenih katolika i muslimana potpisano primirje, u Sremskim karlovcima, ponovo napali Bosnu 1717. god. okupirali Krajinu sa Bihaćem, osvojili Jajce i iz njega protjerali muslimane, te okupirali i područje uz desnu obalu Save od Une do Drine, u širini od 10 km. I to im bi malo te ponovo kidisaše na Bosnu 1737. god. i pokušaše dokusuriti sa Bosnom. Tokom jula te godine krenuli su sa velikim vojnim snagama, sa sjevera i zapada, u njeno osvajanje. Međutim, Bošnjaci su, mada u vrlo nepovoljnim uslovima, pod voćstvom Ali paše Hećimovića, organizovali svoju odbranu, te najznačajnijom bitkom za Bosnu, koja se odvijala od 4. avgusta pa za slijedeća dva mjeseca, pod Banjalukom, zaustavili katoličko napredovanje i u kontraofanzivi vratili, ponovo, Krajinu sa Bihaćem njenom Bošnjačkom narodu, a istovremeno to se desilo i sa Jajcem, ali i sa desnom obalom Save. U Bihaću i Jajcu ostali su tragovi katoličkog osvajanja ova dva Bošnjačka grada tako što su, kao i svuda odakle su prognali muslimane, njihove sakralne objekte pretvarali u crkve. Tako su uradili i sa džamijama u Bihaću i Jajcu da bi kroz konstruisanu povijest u Jugoslavijama nama objašnjavali da su to bile crkve, da su ih muslimani pretvorili u džamije i, kao, oni ponovo vratili u crkve. Treba napomenuti da ove džamije nisu bile osmanskog stila nego gotskoevropskpog i to je bilo razlogom da ih kršćanski arheolozi nisu svrstavali u izvorno islamske objekte, kao što su bile,nego u kršćanske. Bitka pod Banjalukom za Bošnjake muslimane je najnačajnija bitka vođena ikada, jer da su te godine poklekli niti bi bilo Bosne a niti nas Bošnjaka. Bilo bi nas kao danas što u Hrvatskoj, ali i u Austriji, Slovačkoj, Sloveniji i Mađarskoj, ima na stotine hiljada pokatoličenih potomaka muslimana. I zato je, iz svega do sada nabrojanog, počevši od IV. stoljeća p.n.e. pa do dana današnjeg Bošnjačka povijest grandiozna, a mi je neznamo, jer nam se ne predočava onako kako je življena nego onako kako to naši negatori pišu. |