Neki dan na Bolji svijet je preselio dedo Hasan Mušanović (1927 – 2020), iz Velina sela (Čelić). O njemu se govori da je u toku Drugog svjetskog rata, kao maloljetnik otet i prisilno mobiliziran u zloglasne SS trupe, dok su mu dvojica braće bili u partizanima. Rahmetli Hasan je pojašnjavao, da je to bilo vrijeme ko koga prije zgrabi i u svoju vpojsku odvede. Preživio je konc logore i pješice se vratio iz Austrije u rodno mjesto. Govore za njega da je bio čovjek koji je bio živa historija sjeveroistočne Bosne kojeg su u više navrata posjećivale novinarske ekipe.
Kada bi neko trebao svjedočiti živu historiju naših prostora, boljeg sagovornika teško bi mogli naći. Starina Hasan iz prikrajka Velina Sela podno Majevice, dugo vremena je bio živi svjedok onih teških prošlih vremena kojeg su Bošnjaci vješto nosili na svojim plećima.
U zadnjim mjesecima dunjalučkog života, vidno iscrpljen od godina i bolesti, nije se predavao, naprotiv izvršavao je svoje obaveze kao dvadesetogodišnjak, a ne kao da mu je devedeset i više ljeta. Ako bi ga upitali treba li mu nešto, da mu se kupi ili da mu se hizmet učini, uvijek bi se ustručavao i nije volio da nekog tereti sa svojim halom u kojem je bio.
Kada bi ga neko od Velinčana poselamio i upitao za zdravlje, uvijek bi se našla i neka narodna mudrost i besjeda koji bi prozborio i podsjetio na davna vremena.
A baš o tim davnim vremenima, Hasan bi pričao kako je dever'o bošnjački čovjek pritisnut ratovima i razapet borbom za život i za komadom hljeba.
Nasilno mobilisan i odveden u tuđu vojsku, proljevajući znoj i krv za tuđe interese. Sve je to proživio Hasan i na kraju anam onog rata vratio se pješice iz daleke Austrije u rodno Velino Selo.
Kada bi upitali Velinčane kakav je bio naš Hasan, svi bi kazali vrijedan i marljiv. Vjerovatno zbog ovih, a i drugih pohvalnih pridjeva u neko doba ga i prozvaše "car". Nije dao Hasan da zemlja zarasta i da voće propada. Često je govorio da zemlja hoće slugu, a ne gospodara. Baš takav je i on bio, sluga svoje zemlje i njiva, a svaki pedalj zemlje i okućnice svjedočit će koliko ju je puta Hasan pokosio i uzor'o. Eh baš zbog toga što je preživio na svojim plećima i ispričao mlađim naraštajima uvijek ćemo ga se sjećati sa osmjehom kao našeg Cara, naravno kao čovjeka, bez podržavanja bilo koje ideološke pozadine. A car ne može baš svako biti.
Nek’ mu je vječni rahmet. El-Fatiha!

(Autor: Rusmir Šerifović)