SJEDNITE, USTAŠE!
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
Objavljeno: 15. May 2020. 18:05:54

SAID ŠTETA, književnik i novinar: Vrijeme je da se povijesnim činjenicama lupi o sto, ali i baci rukavica istine u lice onih koji su od karađorđevske salvete do danas na lađi “ugroženosti” plovili našim životima, umjesto tinte prolijevajući krv, najčešće bošnjačku. I dok se ponovo neki Bošnjaci ponašaju kao češke sobarice, ovdje podvlačim: nećemo dozvoliti da ustaša prodaje kruške pod bubrege, kako je to mom ocu nakon Drugog svjetskog rata nudio onaj isti koji ga je držao na nišanu, da bi mu se ponovilo zlo od bližeg komšije ustaše, koji mi se putem društvenih mreža javio iz Zagreba. Ako je ovo najava još jednog “transporta zlata” onda računajte na pređene i naučene lekcije povijesti koje činjenicama debelo degradiraju vašu historiju.
Sjednite, ustaše!


Još traju retorički rafali koji se o “misi za Bleiburg u Sarajevu” (jer se o žrtvama teško može govoriti, op.a.), određuju zavisno od strane (organizatori mise, silovatelji i sljedbenici ustaštva, op.a.) “ZA“ i svijet koji nosi ožiljke ustaškog zla na duši, oni “PROTIV”, među koje se ubrajam i ja. Nadao sam se da neću morati i javno se oglasiti, ali kada “ugroženi” toliko neistinom tuku da mi njihove retoričke granate izgledaju poput tenkovskih, onog istog tenka kojeg su ustaše naštimali nasuprot moga sela, uvjeravajući naivne Bošnjake kako su tu da gađaju četnike, onda mi povijest, iako gorka ali činjenična, nadilazi okus nametnute historije. Prije nego iznesem stavove kojima ću elaborirati svoje protivljenje, podsjetit ću na izjavu bivšeg predsjednika R. Hrvatske, gospodina Stjepana Mesića, koju je 12. maja 2012. godine dao za Večernji.hr:

“Manifestacija održana na Bleiburškom polju izravni je udar na povijesnu istinu, uvreda zdravome razumu, ali i otvoreni i krajnje grubi izazov legalnoj vlasti Republike Hrvatske koja će, nadam se, znati na to odgovoriti na primjeren način.”

Ovdje se završava svaka diskusija o revitalizaciji ustaških zločinaca u žrtve, što je temeljni cilj organizatora sporne mise u Sarajevu, inače silovatelja Bošnjakinje iz Stoca.
Ovim se nedvojbeno devalvira cjelokupan doprinos uvaženog kardinala Vinka Puljića, miru i zajedničkom životu svih građana Bosne i Hercegovine, a ne suživotu kako ga definišu retrogradne snage koje su iz sjene naručile ovaj čin koji sa vjerom ima onoliko koliko i “istina” koju nameću kao konačnu. Unatoč spisima i nepobitnim povijesnim činjenicama koje su saveznici, prije svega Britanci predočili javnosti, slijepost konstante zla korača poljem davnih želja. A činjenice jesu, da je NDH vojska sa sobom povukla i izvjestan broj civila kao branu pred oslobodiocima kako bi ustaški poglavnik Ante Pavelić sa svitom mogao lakše prevesti opljačkano zlato i stići do Argentine. Bleiburg je bio samo stanica putujućeg zla na kojoj su i nevini stradali od iste ruke od koje su i oni u Jasenovcu, kasnije u Ahmićima, Stupnom Dolu, Stocu, logorima oko i u Mostaru, Konjicu, mojoj Gorici.

Sa istim obilježjima, samo sa vremenske distance od tačno pedeset godina, moga su oca vodili na strijeljanje, mučili i maltretirali i ostavili mu potpis zla kamom ispod oka, koji je odnio u mezar.
Zato ne očekujte da umekšavam stvari. Ne, ja na to nemam pravo. Kako to u rukavicama čini kolumnista Željko Ivanković, kada piše kako je neka nana o ustašama u Sarajevu govorila plaho lijepo. Ja više od deset godina radim na činjenicama, i ne tragam na tom putu za ljepotom, nego za istinom.

Ne bavim se retoričkim šećerlamama koje bi moji Bošnjaci trebali polizati i biti ponovo hrvatsko cvijeće, koje će stajati k’o fikus i po potrebi, pod čizmom zla gaženi. Ponovo vezivati zastave ispod koje bi mučili i ubijali, kako su to činile ustaše u zaposjednutoj vili u Sarajevu kada je svirepo ubijen Džemil Sabrihafizović.

- “Imao je samo 19 godina kada su ga u noći 3. aprila 1945. godine na zvjerski način, nakon užasnog mučenja, ubile ustaše u zloglasnoj Luburića vili u Sarajevu. Ubijen je tako što su mu užarenom peglom skinuli svu kožu sa tijela, a zatim su mu užarenu metalnu šipku provukli kroz sljepoočnice. U takvom stanju je i pronađen 6. ili 7. aprila, nakon što su partizani oslobodili grad,”
- priča njegov istoimeni bratić.


Ustaški zločin nad građanima Sarajeva 1945. godine


Pedeset godina poslije, iste metode, samo novi nosioci krvavog barjaka i kame, činili su to istom narodu, Bošnjacima, da bi nepunih trideset godina od rata, baš u Sarajevu oplakivali svoju “ugroženost” zbog protivljenja održavanju mise ideološkim ocima zla, nikako žrtvama.

Najbolje je to označio fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji je rekao:

”Podrška koju ta Herceg-Bosna daje Kardinalu i misi za žrtve Bleiburga najveća je podvala Katoličkoj crkvi u BiH, njima ne treba mir, oni žive od sukoba i lošeg položaja svoga naroda u kojeg su ga doveli i u čemu ih drže. Ako Kardinal s njima misli izliječiti rane svoga naroda, onda zaista prepušta Crkvu da bude marioneta najkatastrofalnije vlasti za hrvatski narod u BiH u njegovoj povijesti.”

Vrijeme je da se povijesnim činjenicama lupi o sto, ali i baci rukavica istine u lice onih koji su od karađorđevske salvete do danas na lađi “ugroženosti” plovili našim životima, umjesto tinte prolijevajući krv, najčešće bošnjačku. I dok se ponovo neki Bošnjaci ponašaju kao češke sobarice, ovdje podvlačim: nećemo dozvoliti da ustaša prodaje kruške pod bubrege, kako je to mom ocu nakon Drugog svjetskog rata, nudio onaj isti koji ga je držao na nišanu, da bi mu se ponovilo zlo od bližeg komšije ustaše, koji mi se putem društvenih mreža javio iz Zagreba. Ako je ovo najava još jednog “transporta zlata” onda računajte na pređene i naučene lekcije povijesti koje činjenicama debelo degradiraju vašu historiju.
Sjednite, ustaše!

Vi što još živite u mračnim jazbinama ideologije zla, vi koji bi da Boga prevarite i to putem posrednika. Sarajevo i sarajevski građani, kao i svi čestiti Bosanci i Hercegovci bez obzira na konfesiju kojoj pripadaju, nikada više neće biti Luburića meso, niti Pavelića štit. Jer vaša ideja je ruševina pored puta u Bradini, nekad kuća željezničara i sina Ante. Zato ne podvaljujte nam magareći brabonjak pod ćevap.
Makar toliku razliku znamo uočiti!

GENOCID NAD BOŠNJAČKIM CIVILIMA U AHMIĆIMA, 16. APRIL 1993.: Udruženi zločinački poduhvat modernih europskih hrvatskih ustaša