- Kako preživje Trnopolje, Suljo?!
- Jedva. Ali, kad Bog hoće eto izdeveralo se i nemoguće.
- Možeš li o tome?
- Moram.

Svi dani su nam bili isti, i ponedjeljak i petak isti, noć duga dan još duži. Ne znam šta nam je bilo gore, ili glad, ili prebijnje kostiju, ili čekanje, odvođenje negdje u smrt. Ne znam ni koliko dugo smo već bili u logoru, dva, tri, pet mjeseci. Vrijeme nismo mogli ljudskim mjerama računati, jer je bilo bezvremeno, neljudsko, koje nas je do kostiju oglodalo. Življi se kopaju, tako smo izgledali gotovo svi, kosti i kože u nebrojenim ranama. Oni su pak uživali u tome, naslađivali se našim mukama. Naše dojučerašnje komšije, kolege, kumovi. Među njima je bilo i gorih od najgorih.

Radisav je bio jedan od takvih, po zlu poznat, među logorašima i među đavolima na nebu. Nadmeni čuvar logora Trnopolje, porastao, za pola metra viši od sebe, kako je postao čuvar. Znao sam ga kao kržljavog konobara u kafani u Prijedoru. Takmičio se sa ostalima u mučenju živih leševa. Kladili su se koliko dugo će ko od nas i koje muke preživjeti, ili ne, i smijali se.

Njega smo poznavali po teškom hodu. Sa lupanjem njegovih cokula po betonskom hodniku do nas je dopirao i teški miris njegova znoja i uskislih čarapa, čiji se truho zadah probijao i kroz rupice za pertle na prljavim čizmama. Svaki put sam pretrnuo kad je on ulazio u našu halu. Proškiljim na jedno oko i mislim koješta sa ono malo preostala razuma. Nisam mogao spavati. Samo sam žmirio da ne gledam kako se Ahmet pati. Ali tad, na topot njegovih koraka morao sam da virnem i vidim je li Ahmet došao sebi. Ne miče se. Izmrcvareno tijelo je bilo mirno, samo je na krvavom licu titrao nerv. Otromboljena i kao crni gumeni opanak netekla usna sablasno je visila na slomljenoj vilici mog komšije. Lice mu se nije moglo prepoznati. Pocrnjelo, saliveno u jezivu crnu oteklinu, zgrušano.

Jadni Ahmet, mislio sam, nije vidio drugog svjetla u ovom mraku, u ovoj zagušljivoj farmi gdje su se izgladnjivali Bošnjaci za metka i noža, nego da se iz inata, ili Njegovom voljom, počne sagibati u molitvi. Ovdje, gdje su i đavo i šejtan našli sebi robove gluhe na riječi Božije. Ahmet se sagibao na golom betonu, a mi smo ležali razbacani kao poderane krpe, zurili u tu nestvarnu sjenku čovjeka u molitvi i čekali čudo da nas spasi. Tad je nahrupio Radisav, gotovo je razvalio teška vrata na hali, crveniji od pijetlove krijeste. Iz očiju su mu sijevali oštri đavolji rogovi mržnje. U rukama je držao ćuskiju. Ahmet je mirno sjedio na presvijenim nogama i predavao selam, nije ni trepnuo kad se grom razlijegao holom: ”Ođe si našo da klanjaš, balijo! Nije ti ovo džamija niti će kad biti! A ovo ti je od moga Boga!”. U tišini, koja je zjapila u našim mislima, čusmo kako Ahmetova vilica kvrcnu pod teškom cokulom i zalandara, izvaljena, nad njegovim ramenom. Nekim usporenim mirom njegovo tijelo se skljoka na hladni beton. Začudo, Ahmet je neljudski mirno ležao na podu dok je teška ćuskija sjekla zrak i lomila ga, rebra, ruke, noge su pod njom pucali kao čačkalice. Tvrdo gvožđe i mehko ljudsko meso oko krhkih kostiju, sila i poniznost, moć i pokora, zlo i dobro. Jedno u zamahu, a drugo nemoćno u spokojnom miru. Zlo se hranilo trzajima, bolom, grčenjem i kao da je raslo od toga.

Iako naizgled mahnit od mržnje i bijesa Radisav je, činilo mi se, pazio da ne ubije život u čovjeku, bar još koji zemaljski tren. Nikad ne mogu zaboraviti te slike, koje mi i danas ubijaju sve misli. I san. San mi je bio nesvjest. I u takvim trenucima su se ipak čuli njegovi koraci. I evo ih opet! Opet lupa, na vrata nečije sudbine. Čije je li je danas da mu Radisav dere dušu? Možda moje, protrnuh, dok je čuvar otvarao teška gvozdena vrata.

Iako me je dnevna svjetlost sa vrata zaslijepila vidjeh da čuvar nosi nešto na ramenu. Čovjeka u bijelom, učini mi se, sigurno neki polumejt. Ali, kad Radisav spusti tovar, ne bi tupa udara kosti o beton i bi mi jasno da nije čovjek. Nije leš, fala Allahu, valjda nas ovaj put neće mučiti i tim zadahom, ko prije. Jedva sam živ izdurao kad su Fadila pustili da truhne među nama deset dana. I još bi ga držali među nama, ali ni sami nisu više mogli trpjeti smrad. Ništa čovjeku ne može više smrdjeti ko ljudski leš, Bože mi oprosti. A ovo, fala Allahu, nije leš.

- Balije moje, jadne i balave, znam da ste gladni i da bi i svinjsko govno sada pojeli kad bi imali, te vam, evo, dobri Radisav donio vreću pšenice pa zobljite kad vam prahne. Slobodno zobljite, ko kokoši, ko stoka. Samo, pazite! Ja virim. Odakle, to vi ne možete znati. A ja ću sigurno znati ko uzme makar i jedno jedino zrno iz ove vreće. E, tom majkoviću nema života. Prvo ću mu lomiti sitne kosti, pa malo krupnije, pa… pa kičmu, pa lubanju, pa … ili ću ga polako rezati, komad po komad, uši, usne, nos, … ma, jaja ću svakom odsjeći i u usta mu ih strpati ko se usudi samo jedno zrno iz ove vreće uzeti! Jasnooo!!! A sad bujrum, balije moje drage! – kao rika, mukanje, hroktanje i režanje odjekivao je njegov glas kroz dugački betonski hol logora sa oko sto pedest uzdrhtalih bošnjačkih duša.

Zatvorih opet oči, lakše je gledati svijet iza kapaka. Radisava nestade na vratima. U holu ostade njegov glas da odzvanja.
Možda bi nekom veseljaku njegov govor zvučao šaljivo. Ali, mi smo znali da se čuveni čuvar ne šali. Mnoge je odveo u mrak i nikad ih više nismo vidjeli.



Od tada se Radisav danima nije pojavljivao u logoru, ali njegova prijetnja je odzvanjala u našim ušima, kao udarci ćuskije po rebrima i lobanjama. Umjesto njega dolazili su drugi koji, činilo se, nisu znali ni za vreću ni za prijetnju, ali su znali svim i svačim udarati. Ili iz prikrajka pazi na pšenicu, ili je na dopustu, mislili smo i sa mučnom slutnjom čekali čuvarev povratak.

Vreća je stajala nedirnuta pet dana, dok smo mi kopnili od gladi i natjecali od batina. Iako nam nije bila pred očima, sklonjena u mračnom kutku hodnika, stalno nam je bila u mislima. U jednoj jedinoj misli, u gladi.

Šesti dan, više mejt nego živ insan, slomljen i samljeven udarcima teških cokula po praznom stomaku, uspio sam na tren zaspati. Onesvjestiti se. Činilo mi se da sam spavao čitav vijek. Sanjao sam Muhammeda a.s. Iako nisam znao kako izgleda, nekako sam, kao u snu, znao da je to on, Božiji Poslanik. Zajedno smo žnjeli zrelo klasje pšenice i znojili se na vrelom suncu. Kada me je u snu Muhammed a.s. pozvao da se odmorimo i da se založimo zalogajem hljeba i osvježimo gutljajem kisela mlijeka, spoznao sam da sanjam i prenuo se. Sav sam se tresao. San je morao nešto značiti, znao sam to. A plašio sam se svoje odluke i slutnje.

Meni je mrijeti ili od puščanog ili od pšeničnog zrna, pomislih, i odlučih da utolim glad sa par zrna. Ostali logoraši su jedva dočekali da neko napravi rupu na vreći.

(Ovdje Suljo požuri sa pričom, kao da mu njen ostatak i nije toliko važan.)

Zrna su nam, uz ono malo splačina koje bi urijetko dobili, zadržavala duše u tijelima gotovo dva mjeseca. Tada su moju grupu poveli na ”razmjenu”.

Nakon duže vožnje autobusima i kamionima, postrojili su nas na litici i pripremili streljački vod. Ispred nas puščane cijevi, iza nas pogibeljna litica Korićanskih stijena.
”Ovdje mi mijenjamo žive za žive, mrtve za mrtve!!” – povika, onaj koji je mislio da komanduje sudbinama. Čekali smo pucnje. Kao u snu neki glas mi šapnu: Skoči kad zapucaju!

I skočio sam, jer sam mislio da sanjam, i da mi u snu ništa neće biti, inače se ne bih usuduo ni pogledati niz onoliku provaliju. Skočio sam i ništa mi nije bilo. Kao da sam sanjao, dok su po meni padala krvava mrtva tijela mojih komšija i rođaka.

Glas iz sna me kasnije, nekim čudom, odveo u daleku zemlju dugih noći i dugih dana. U Norvešku.

Pet godina poslije, u svojstvu zaštičenog svjedoka haškog suda, saznajem o Božijem uplivu.
Onog dana, poslije donošenja vreće i oštre prijetnje, Radisava je smrskala topola koju je sjekao motornom pilom u svom dvorištu.