DR. HARUN HADŽIĆ: Svi vidimo da stvarna opasnost od epidemije postoji, ali, također vidimo da mnogi teoretičari, vjerski, vojni i politički eksperti i kvazieksperti, ljekari, analitičari, svaki na svoj način daju tumačenja nastanka corona virusa COVID-19. Pominju uticaje 5G mreže, projekte farmaceutske mafije, planove vladara iz sjenke da svjetsko stanovništvo svedu na "zlatnu milijardu" i razne druge (konspirativne) teorije, a, naravno i neka ko bajagi vjerodostojna naučna objašnjenja - da je virus nastao prirodnim putem i da nije u pitanju nikakva zavjera. Uglavnom, činjenica je da je "neko" uspio da čitav ljudski rod zatvori u kuće, tako efektno i tako brzo, da je za nepovjerovati. Tako se uspješno ide na uništenje svjetske privrede, na osiromašenje čovječanstva, da je to zastrašujuće.

Ovih dana (Kraj marta i početak aprila, 2020.), imam dovoljvo slobodnog vremena - ne samo zbog samoizolacije izazvane prevencijom od korona virusa, nego i zbog činjenice da, silom prilika, započinjem svoje penzionerske dane, pa sam u svom dnevnom rasporedu, pored namjere da napišem neki članak, predvidio i elektronsku-viber komunikaciju sa prijateljima. Naime, evo već četvrta sedmica kako, kao i u čitavom svijetu, tako i u svim državama bivše Jugoslavije idu vijesti o coronavirusu, pa je to glavna preokupacija i svih nas ovdje u Sandžaku. Među odabranim knjigama već po drugi put iščitavam Fukujaminu "The end of History and the last Man", i razmišljam - da li je ovaj američki Japanac "pogodio u centar" iznoseći teoriju o "Kraju historije i posljednjem čovjeku", braneći tako još ranije postavljenu tezu da je ljudsko društvo dostiglo plato u svom demokratskom razvoju, humanizmu, liberalizmu i ljudskim pravima i slobodama, te da li je baš "potrefio" kad je predvidio buduće kretanje čovječanstva - "ukrug", vrteći se od svog najnehumanijeg do svog najhumanijeg i najdemokratskijeg uređenja i obrnuto. Dakle, da li će se ljudski rod neminovno naći u jednom "cirkulum vitiosus-u", uzrokujući sopstveno uništenje, ako nastavi da se ponaša ovako pohlepno, nemoralno, nepravedno, egoistično, antiekološki, nehumano... kao do sada. Učini mi se logičnim da u takav kontekst i ja situiram pitanje ove trenutne svjetske pandemije izazvane virusom "Covid - 19".
U srijedu, oko podne, 26. marta, zazvoni mi telefon, vidim zove Aleksandar Reljić sa Al-Džazire: "E, gospidine Hadžiću, samo kratko, da se čujemo... prije svega kako ste... i da vam javim - ono je ispalo dobro. Trajat će oko 52 minuta, ukupno. Mislim da sam napravio dobar film i javiću vam kad bude spremno da se emituje. Uzeo sam izjave još od par ljudi iz bjelopoljskog procesa i par iz novopazarskog, i ono vaše, i, to je to. Poslat ću vam snimak kad prođu ova vanredna stanja".

E hvala vam gospodine Reljiću. Hajde, pa se čujemo i vidimo. (Već sam bio smetnuo s uma da sam i ja nedavno dao izjavu ekipi s Al-Džazire u vezi famoznog montiranog sudsko-policijskog procesa protiv rukovodstva SDA iz početka 90-tih godina prošlog vijeka. Hoće Al-Džazira da napravi neke reminiscencije na ona vremena. Zato mi sad novinar Reljić javlja da su već napravili film koji treba da bude objavljen. Hvala im što na neki način daju doprinos nekim pozitivnim kretanjima na ovim prostorima).

Preuzmem sa interneta najnoviju kolumnu Sinana Gudževića, pod naslovom "U nečemu ličim na Izeta Sarajlića", koju sam (31. marta) pažljivo protabirio, prekopiram još nekoliko drugih klipova koji se među izolantima ovih dana vrte, i sve to putem vibera pošaljem mojim ostalim planiranim prijateljima, kolegama i poznanicima: profesorima Saitu Kačapuru i Rifatu Redžoviću u Novom Pazaru, profesoru Senadinu Laviću u Sarajevu, školskom drugu Kasimu Mujagiću u Pećigradu (BiH), Erdžanu Fetahoviću u Rožajama i Mehmedu Bardhiju u Ulcinju. Svi su mi odgovorili također nekim svojim humorističkim i relaksirajućim snimcima koji su me baš ono sa sveg srca nasmijali i razveselili. Dobro je, pomislim, hvala Bogu svi su moji ahbabi živi i zdravi.

Odlučim da se, baš na dan 1. aprila, javim uvaženom, dojučerašnjem, kolegi na univerzitetu, profesoru Mehmedu Slezoviću, da vidim je li živ i šta radi u danima ovog svekolikog karantina. Stiže mi odgovor: "Dobro sam, kako si ti, kako ti podnosiš ovu izolaciju", pita me on, dodajući: - "Ovo je već treća sedmica. Osjećam zamor kod nekih prijatelja. A pitanje je koliko će ovo još potrajati".

Odgovorim: "Moj profesore, ja baš sasvim lako podnosim ovo stanje. Jer, imam iskustva, nekada sam proveo 17 mjeseci u samici. Zato mi ovo sad nije mnogo neobično".

Čudi se on: "E moj Harune, 17 mjeseci u samici? Jesi li čuo glas tišine?", pita.
Odgovaram: "Čuo sam kudret sahat, kako otkucava i krati ovozemaljsku prolaznost. Čak imam i napisanu pjesmu o samici broj 13", velim.

"Znači ipak si čuo. Jer, prije nego što duša može da čuje obličje, mora postati gluha za urlike i za šapat, za riku slonova i za srebrni zuj zlaćane mušice". Filozofski dodade kolega Slezović.
Velim: "Evo par stihova iz te moje skromne pjesme, koja nosi naslov - SAMICA BR. 13.":

"A u samici mojoj ništa nema
Osim zidova i tame
I gromke tišine
Samo čujem kako "kudret sahat"
Otkucava
I krati ovozemaljsku prolaznost
I dok uzimam abdest
I donosim nijet
Po ko zna koji put
Osviće mi sabah
U samici broj trinaest".

"E moj Harune, 17 mjeseci u samici? Jesi li čuo glas tišine?", pita. Odgovaram: "Čuo sam kudret sahat, kako otkucava i krati ovozemaljsku prolaznost. Čak imam i napisanu pjesmu o samici broj 13"

"Prelijepo, sigurno imaš još tih svojih zatvorskih pjesama", reče, kolega Slezović, i, onako drugarski mi zapovijedi: "Hajde, dokon si, sredi to i pripremi za štampanje".
Nakon mojeg kraćeg nećkanja, i njegovog ubjeđivanja, obećah da ću poraditi na toj mojoj zatvorskoj zbirci neobjavljenih pjesama.

Nakon dva dana u Petak, poslije podne, 3. aprila (već je druga džuma koja se nije klanjala u džamijama,) stiže mi poruka od uvaženog profesora Senadina Lavića, šalje mi dva svoja teksta, prvi: "Analiza socijalnog konteksta u 'doba coronavirusa'" i drugi: "Za razliku od korone znanje se teže prenosi". S naročitim interesovanjem pristupih čitanju. Vidim, onako, u svom maniru, stručno i naučno, uvaženi kolega Lavić, obrađuje aktuelni trenutak u kome se našlo čovječanstvo, sa posebnim osvrtom na našu bošnjačko-bosansku stvarnost. Usmjerio se, najviše, na virulentnu ljudsku glupost, ali i na prateću kolateralu - krizno stanje, teorije zavjere, neobrazovanje, neshvatanje stvarnosti, predrasude, konzumerizam i profiterstvo.

Čestitao sam mu, i sa svoje strane prokomentarisao: "Mi danas stvarno živimo u jednom tuhaf vaktu, u kome je ovaj korona virus izazvao totalan poremećaj u funkcionisanju dosadašnjeg svjetskog poretka. Događaju se nevjerovatne stvari gdje se sve češće može čuti i pitanje: Da li je ljudski rod postao igračka, zamorče i potrošni materijal za vođenje nekih političkih, medijskih, ekonomskih, geopolitičkih, vojnih i drugih eksperimenata i obračuna između nekih svjetskih skrivenih centara moći¬? Ti centri, ti vladari iz sjenke uspijevaju da uz pomoć nametnutog globalnog straha i projektovane potpune naizvjesnosti u pogledu opstanka čovječanstva, stvore uslove za produkovanje svoje istine i svog viđenja objektivne stvarnosti, sve to sa ciljem stvaranja tog odavno najavljivanog novog svjetskog poretka. Svi vidimo da stvarna opasnost od epidemije postoji, ali, također vidimo da mnogi teoretičari, vjerski, vojni i politički eksperti i kvazieksperti, ljekari, analitičari, svaki na svoj način daju tumačenja nastanka corona virusa COVID-19. Pominju uticaje 5G mreže, projekte farmaceutske mafije, planove vladara iz sjenke da svjetsko stanovništvo svedu na "zlatnu milijardu" i razne druge (konspirativne) teorije, a, naravno i neka ko bajagi vjerodostojna naučna objašnjenja - da je virus nastao prirodnim putem i da nije u pitanju nikakva zavjera. Uglavnom, činjenica je da je "neko" uspio da čitav ljudski rod zatvori u kuće, tako efektno i tako brzo, da je za nepovjerovati. Tako se uspješno ide na uništenje svjetske privrede, na osiromašenje čovječanstva, da je to zastrašujuće. No, pozitivno je u svemu tome to da se savremena ljudska civilizacija uplašila, da je shvatila opasnost, da je razumjela koliko je bespomoćna, da je, odjednom čovječanstvo shvatilo da nešto u svom ustrojstvu mora mijenjati, ili će nastupiti propast svijeta. Mora se napraviti neki Fukujamin preokret i ljudsko društvo, u tom svom cikličnom kretanju, ponovo mora zauzeti svoj humanistički kurs ili će sebe dovesti baš do stvarnog kraja historije".

U nedjelju, 5. aprila, nastavljam da iščitavam Fukujamin “Kraj historije”. Naročito me dojmi njegova konstatacija: “…posthladnoratovski realitet nije demokratija već zarazni nacionalizam. Po ovom objašnjenju, svi su bili euforični 1989. poslije pada Berlinskog zida, misleći da će ovaj svijet postati demokratski i kapitalistički, ali, u stvari, on se vratio u premoderni svijet tribalizma i etničkih strasti kojim je upravljalo ludilo. Bosna je dokaz da je modernost bila samo tanka glazura; čak i u zapadnoj Evropi porast nacionalističkog ponašanja prema strancima (danas izbjeglicama, džamijama, hidžabima, i sl., m.p.) ukazuje na to da liberalna demokratija počiva na krhkim temeljima. Institucije svjetskog poretka kao što su UN, EZ (EU m.p.) i NATO pokazale su se neadekvatnim za održavanje opšteg nivoa civilizovanog ponašanja, tako da na budućnost možemo gledati kao na nešto što će biti ružnije od prošlosti”.



Uoči ponedjeljka, 06. aprila, sve do sabahskog ezana, ne spavam. Čitavu noć sam pokušavao da svoje sedmične utiske, barem one koji se tiču korona virusa i njegovih reperkusija na običan, nedužni, nizašto krivi narod, pretočim u kakav-takav poetski iskaz:

BOŽE, ŠTA SE OVO ZBIVA?

Bože, šta se ovo zbiva:
Strašan san il' još strašnija java,
Sokaci i trgovi pusti,
Bogomolje bez vjernika,
Dječji vrtići i škole prazne,
Prepune bolnice,
Vanredna situacija,
Policijski čas,
Krizni štabovi neprestano zasijedaju.

Tu i tamo,
Krijući se od policije,
Neka zabrinuta lica orijetko naiđu,
Samoća i jeza,
Hladnoća,
Jedva osmijeha da vidiš,
Jedva selama da čuješ,
Jedva pozdrava da primijetiš.

Ulice i mahale zamrle od straha,
Gostiju nema,
Posjeta nema,
Ni prijatelj ni ahbab da ti dođe,
Ni putnik namjernik da prođe,
Ni prosjak,
Ni dječju igru da opaziš,
Sve živo se zatvorilo u kuće.

U samoizolaciji čekamo vijesti:
A, haberi, stižu li stižu -
Toliko i toliko umrlih,
Toliko inficiranih,
Toliko na intenzivnoj njezi,
Toliko testiranih.

Svjetske agencije javljaju,
Šišmiš izazvao pandemiju,
Korona virus smrt sije:
U Kini,
Na Bliskom istoku,
U Americi,
U Italiji i Španiji katastrofa,
Zahvaćeni svi kontinenti,
Nedostaju medikamenti,
Vakcine i instrumenti,
Rukavice i maske
Umiru doktori,
Umiru medicinske sestre,
Umiru stari i mladi,
SZO proglasila vanredno stanje,
Reis Kavazović izdao fetvu -
U Bosni i Sandžaku džamije bez džemata.

O Bože šta se ovo zbiva
Zabranjeni zijareti i Haremu Kabe,
Imam Sudejsi naglas plače,
Strahuje - neće biti hadža ove godine,
Nedao Bog...
A jata skakavaca odnekud doletjela
Spopadaju sveta mjesta
Kao predznak Sudnjeg dana.

Zemzem voda u Haremu sama
Doziva milione žednih hadžija,
Saffa i Merva kao sestre dvije,
Željne telbije,
Mermer bijeli i Hadžer-ul-esved,
Arefat, Muzdelifa i Mina,
Poslanikova Medina,
Sa nekoliko odanih robova,
U par safova,
Skrušeno dovu čine,
Otsutni sa ovoga svijeta.

O Bože, šta se ovo zbiva
Umjesto Tvojih ašika
Ebabil-ptice tavaf čine
Kao u doba Ashabul-fila.
Strah me obuzima,
I tuga mi srce steže,
Ljudi jedni od drugih bježe,
Ahbab od ahbaba,
Brat od brata,
Roditelji od evlada,
Djedovi od unučadi,
Kao na Kijametskom danu.

Gledam TV snimke iz Mekke
Nekoliko smrtnika
Pored Mekami Ibrahima,
Prkoseći iskušenju,
Tiho izgovaraju molitve -
O, Bože, Ti si u Svojoj Knjizi rekao:
"La havfun alejhim,
Ve la hum jahzenun",
- "Za njih nema straha
i oni ne treba da se žaloste",
Pa oprosti siromasima
Robovima tvojim griješnim
Koji se Tvoje stdžbe boje.

.............................................

O Svevišnji, šta se ovo zbiva,
Hadž sam nanijetio ove godine,
Kao bedel za brata,
Da li ćeš me pozvati
Da Ti opet gost budem,
Na Džebeli-Rahmetu da skrušeno stanem
Tevbe-i-nesuh da Ti učinim,
Ili će čekanje moje,
I žal moj,
I zebnja moja,
I nada moja,
Trajati do Dana sudnjeg.

Harun Hadžić