PRILOZI ZA PROGRAM DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE (V)
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 08. Mar 2020. 02:03:50

PIŠE: DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Masovan odlazak najproduktivnijeg dijela društva je jasan i direktan signal vlasti da to što rade nije uredu, da oni ne mogu mijenjati narod već da je jedino ispravno – da narod mijenja lošu vlast. Međutim, u tome i jeste suština problema – vlast nije moguće legalno promijeniti jer se vlast zabarikadirala iza iracionalnih zakona koji su tu samo da bi oni i dalje vladali bez ikakve odgovornosti. To nema nigdje na svijetu. Samo naši građani finansiraju vlast koja otvoreno ruši državu; što nepoštuje i onako loše zakone, niti ima ikakav respekt prema – narodu koji kažu da zastupaju; prema građanima sa kojima javno, otvoreno i bez stida manipulišu; prema biračima kojima ne govore istinu i prema kojima neispoljavaju nikakav vid odgovornosti i morala.


VI) VLAST IZMEĐU OPĆEG, STRANAČKOG I LIČNOG INTERESA


a) Opće stanje u političkim konotacijama

Svjedoci smo da u političkoj praksi u Bosni i Hercegovini nema jasnih granica između općeg, stranačkog i ličnog interesa, iako postoje zakoni koji su jasni i decidni u odnosu na sukob interesa, izbjegavanje zakona i zakulisane malverzacije. Činjenica je da po poštovanju sopstvenih zakona naša država je pri samom reginalnom, evropskom i svjetskom dnu. Kod nas se ne provode ni ustavne odluke, što je faktički ravni kolaps države, međutim, Bosna i Hercegovina opstaje na aparatima uz pomoć međunarodnog faktora koji je održava u, kakvom takvom, životu. Mnogi ne žele priznati jer često međunarodna zajednica ima duple standarde i odstupa od principa koje poštuju u svojim zemljama, ali sigurno da bi u BiH bilo mnogo gore ako bi međunarodna zajednica otišla iz BiH – ostavljajući domaće vladajuće elite da se same dogovoraju. Svima je jasno kakav bi ishod uslijedio.

Konstruktivna uloga i značaj međunarodne zajednice u BiH uočljiva je u vremenu kriza u našem društvu, a to se non-stop događa jer nakon što se preovlada dramatična kriza ubrzo nadiru dvije još gore. I tako godinama se vrtimo u začaranom krugu dok se problemi gomilaju i svaka naredna kriza sve teže pogađa bh. društvo koje osjetno gubi otpornost i vitalnost – uslijed masovnog odlaska iz zemlje najproduktivnijeg dijela društva: mladih i školovanih ljudi – jer ih vlast svojom bahatošću i neuviđajnošću tjera iz domovine. Svi indikatori jasno ukazuju da je naše društvo neodrživo i da je neophodna radikalna promjena da bi se ispunili uslovi za euro-atlantske integracije. Svi se slažu da aktuelna vlast ne zaslužuje povjerenje, međutim, očito da je isto tako problem – ko da ih zamjeni? Naše demokratsko iskustvo, iako nije dugo, veoma je dinamično, tako da su priliku da vladaju ili učestvuju u vlasti dobile mnoge političke opcije, ali očito da se nakon nekog vremena provedenog u konforu vlasti zaboravili na izborna obećanja koja su dali biračima, tj. narodu i javnosti. Sa zaposjedanjem fotelja i dobivanjem dijela kolača u vlasti iznenadna snažna amnezija ovlada stranačkim rukovodstvima, tako da se veoma brzo ne sjećaju ni gdje su pošli i ni gdje su došli. Tek kada ih na dramatičan način uklone sa vlasti nevjerovatnom brzinom postaju uviđajni, racionalni i samokritični – jer im bahatost, iracionalizam i manipulacije više ne održavaju na vlasti, pa im više instrumenti sa kojima mogu zavaravati javnosti i ostvarivati interese – kako stranačke, tako i lične. Pri tome treba imati na umu da današnji političari, koji su u pravilu enormno bogati, više se ne bave manipulacijama da bi ostvarili isključivo materijalnu dobit već im je sve više stalo da u javnosti formiraju sebe kao pozitivnu ličnost. Danas imamo u strukturama vlasti veoma veliki broj političara koji imaju veoma nizak javni rejting, ali su veoma instituirani, te se postavlja s razlogom pitanje – kako jedni te isti godinama dobivaju podršku, kad je očito da je u javnosti nemaju? Na to pitanje se neminovno nadovezuju i narušen kredibilitet izbornog procesa, tako da je opravdana sumnja da su konačni izborni rezultati čista farsa. Ako je to tako, a što je lako argumentovati a teško pobiti, onda smo tek u značajnom problemu – jer nas očito vode oni koji nemaju adekvatnu društvenu podršku, a pošto su oni toga svjesni, a uz to su bogati i moćni, tada očito da ih ne vodi OPĆI INTERES u njihovom radu i promišljanju, već su marifetluci njihova preokupacija, tj. zabranjene i nečasne radnje, koje duboko zalaze u vanzakonski prostor i korespondiraju sa korupcijom, nepotizmom, iracionalizmom, nemoralom i, neminovno, sa kriminalom.

Javna je tajna da je se baš najdrastičnije zakon ne poštuje od strane onih koji ga i oličavaju – a to su tužilaštvo i sudstvo. Nema ni jedne velike privredne afere, a koja je nanijela ogromne štete cjelokupnom društvu, a da u to nisu umiješani pravosudni organi. To nije moguće da bude jer bi u suprotnom to bi riješen slučaj a ne neriješena afera – a što je ukorijenjena paradigma koja omogućava jednim te istim da cijelo društvo drže u magli i agoniji. Međutim, na tu providnu šemu, a koja se ne može pohvaliti tajnovitošću, ne pristaju mladi i školovani i oni masovno odlaze iz Bosne i Hercegovine, jer duboko osjećaju da ovdje za njih nema mjesta.
Treba se pozabaviti i aktuelnim pitanjem: „Da li mlade ljude vara njihova duboka spoznaja i intuicija?“ Sigurno da ne griješe, jer su inteligentni i moralno čisti te donose ispravne zaključke, pa odlaze trajno iz svoje domovine jer ovdje ne mogu dobiti adekvatan posao, niti mogu formirati porodicu – uz još niz pratećih negativnih faktora koji im bespotrebno kontaminiraju i komplikuju život.

Dakle, masovan odlazak najproduktivnijeg dijela društva je jasan i direktan signal vlasti da to što rade nije uredu, da oni ne mogu mijenjati narod već da je jedino ispravno – da narod mijenja lošu vlast. Međutim, u tome i jeste suština problema – vlast nije moguće legalno promijeniti jer se vlast zabarikadirala iza iracionalnih zakona koji su tu samo da bi oni i dalje vladali bez ikakve odgovornosti. To nema nigdje na svijetu. Samo naši građani finansiraju vlast koja otvoreno ruši državu; što nepoštuje i onako loše zakone, niti ima ikakav respekt prema – narodu koji kažu da zastupaju; prema građanima sa kojima javno, otvoreno i bez stida manipulišu; prema biračima kojima ne govore istinu i prema kojima neispoljavaju nikakav vid odgovornosti i morala.

b) Preplitanje općeg, stranačkog i ličnog interesa
U takvoj konfuznoj društvenoj konstalaciji, kakva je aktuelna društvno-politička situacija u Bosni i Hercegovini, mogu da se dešavaju skandalozne afere na najvišim razinama vlasti i među najistaknutijim političkim predstavnicima, a da se sve relativizira i izostanu sankcije. Niko i ne zna više broj duboko kompromitujućih afera vodećih ljudi na bh. političkoj sceni, jer umorni su i ljudi, i mediji i institucije od očitog ruganja zdravom razumu i etici. Međutim, pored svih poražavajućih činjenica i nepopravljivih šteta koje je nakaradna demokratska praksa donijela ovom društvu – praveći od najvećih vrednota karikaturu, a od ozbiljnih ljudi, stvari i ideja – čineći cirkus; ipak je isplivala i činjenica koja daje nadu da će ovaj narod i država opstati, mada nije moguće dati racionalan odgovor – kako? Same reprize nevjerovatno niskih udarca - koje političari svakodnevno šalju prema onima koji ih finasiraju i koji im omogućavaju lagodan život – govore nam da oni ne mogu nikada fabrikovati iracionalizama i laži koliko ovaj narod može biti istrajan u racionalizmu i istini.

Dakle, mračnjaci ponovo gube bitku u Bosni – a to je pozitivna repriza historije na ovim prostorima. Ali za takve spoznaje treba imati malo veći koeficijent inteligencije nego što je masovno prisutan kod onih koji sa visokih pozicija tjeraju iz zemlje one koji su verifikovali svoje inteligentne sposobnosti, mogućnosti i kapacitete. U takvoj iracionalnoj situaciji gdje manje inteligentni imaju političku moć nada više inteligentnim neminovno je da iz zemlje masovno odlaze ljudi a nije normalno što vlast je slijepa za taj problem svih problema jednog društva jer se drastično smanjuje broj stanovnika – a oni sa vlasti nam govore da ne vjerujemo sebi već njima. Relativiziranje statistike, i zlonamjerna igra brojeva je osnovni instrument manipulacije moćnika koji su se dokopali pečata – te se samo njihova riječ sluša i žele biti upravu po svaku cijenu, pa i kada svi vide da su u krivu! To je nevjerovatna duhovna devijacija koja nikada nije kroz historiju nije bila široko prihvaćena i pružala korijen, mada je s vremena na vrijeme znala ugasiti svjetlo prosperiteta i nametnuti mrak bezumlja.

Kada se uzme moralni profil i intelektualni kapacitet karikatura na vlasti – jasno je zbog čega je neminovno došlo do miješanja ličnog, stranačkog i općeg interesa u praksi političkih opcija, neodgovornih foruma i zalutalih pojedinaca. Logično da visokopozicionirani zalutali pojednici ne mogu formirati odgovorne forume, niti rukovoditi političkom opcijom koja djeluje na programskim osnovama , na odgovoran način i u skladu sa zakonom, tj. moralnim vrijednostima. Ako se u političkim strankama stvaraju afere pri izboru predsjednika stranaka – kako se tu može pričati o općem društvenom prosperitetu i izlasku iz krize? Takve, javno osuđujuće, aktivnosti mogu voditi samo u još veću krizu – a što je jedini kontinuitet pored svih diskontinuiteta koje strukture vlasti redovno produciraju kada zaposjednu ugodne fotelje.

Uz sve gore navedeno, a što je više-manje opće poznato u našoj javnosti, jasno je da se vlast ne bavi društvom već sama sobom; a iz toga logično proizilazi da se političari ne bave općim već ličnim interesima. Naravno da postoje izuzeci – a to su oni koji u datom momentu moraju iz moralnih razloga napustiti određenu političku opciju i tražiti nove okvire u kojima je moguć konstruktivan društveni angažman. Istrajnost i dosljednost pojedinaca na principijelnom odnosu prema društvenoj odgovornosti pri javnom djelovanju daje nadu da će se u budućnosti jačati kolektivna svijest o nužnosti integrativnog i konstruktivnog odnosa prema društvu, sa programskim pristupom i preferiranjem dugoročnih rješenja koje otvaraju proces prosperiteta za sve one koji žele da doprinesu društvenom napretku i žive od rezultata svoga rada.

b) Alternativa bh.društveno-političkoj konfuziji
Da bi se valjano ponudila alternativa na aktuelno haotično bosanskohercegovačko društveno-političko stanje neophodno je prepoznati fundamentalne devijacije koje generiraju krizu iz koje Bosna i Hercegovina već tri decenije ne može da izađe.

1)Posljedice agresije. Svakako da je brutalna trostruka agresija na tek ozvaničenu Republiku Bosnu i Hercegovinu najveći generator najdubljih i najširih problema koji još uvijek potresaju naše društvo i čine ga pogodnim tlom za sve vrste devijantnih pojava i političkih kriza. Posljedice etničkog čišćenja i stravičnog genocida su žive i bolne rane pred kojima se blokira razum i država ne pokazuje da ima instrumente koji bi na pravičan i dostojanstven način se odnosilo prema žrtvama, a nije rijedak slučaj da se izvođači tih gnusnih radnji javno nagrađuju i veličaju. Zakon o kažnjavanju negiranja genocida iako je usvojen u drugim, nama prijateljskim zemljama, još uvijek ne nalazi podršku kod domaćih parlamentaraca. Ta činjenica sama po sebi govori da ne neophodna duboka moralna reforma kompletnog društva koje je idući putem anarhije i destrukcije potonulo u srednjovjekovni mrak. Za 30 godina demokratske prakse otišli smo 200 godina unazad u prošlost, i dok se napredni svijet sve više integriše neodgovorne politike Bosnu i Hercegovinu iz dana u dan sve više dijele.

2)Dejtonski sporazum. Brutalnu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu zamijenio je nepravedan mir kroz nametnuti Dejtonski mirovni sporazum, koji je trebao da ima prelaznu ulogu u konsolidiranju funkcionalnog društva, međutim, obzirom na ugrađene iracionalizme u završni dokument, kao kompromise koji su doveli do zaustavljanja rata, faktički, to je dobilo funkciju instrumenata kojima se blokira napredak i svrsishodno ustrojstvo državnih institucija. Tako da se danas svi na vlasti pozivaju na zakon, mada imamo pravno nedovršenu državu i sistem koji je oaza za korupciju i kriminal. Neophodno je da država Bosna i Hercegovina dobije novi ustav koji će je učiniti kompatibilnim sa evro-atlantskim intergrativnim procesima.

3) Netransparentni izborni proces. Uveliko iskompromitovan izborni proces i nadležne institucije koje ga provode jedan su od ključnih elemenata urušavanja bh. demokratskog društva i njegovo srozavanje na plemensko-feudalni nivo javne eksponiranosti. Zastrašujuće su činjenice o izbornim malverzacijama – jer je to često činjeno na očigled javnosti, a sve su češće i sve oštrije sankcije prema onima koji osuđuju i suprostavljaju se očiglednim malverzacijama koje se kasnije pravdaju neistinama i nedozvoljenim sredstvima. To je zaokružen sistem vanzakonskog djelovanja, tako da podaci koji nakon friziranja izađu kao zvanični – zastrašujući su, obeshrabrujući, a uz to niko u njih ne vjeruje da pokazuju istinsku volju građana. U suštini oni oslikavaju sve drugo ali ne i ono što bi trebali.

4) Nefunkcionalan sistem odgovornosti. Bez daljnjeg da je neefikasno pravosuđe rak-rana bh. društva iz čega proizilaze sve ono što ovo društvo prikiva za demokratsko dno regiona, Evrope i svijeta. Država koja ne poštuje odluke Ustavnog suda, faktički je neodrživa, iz čega proizilazi da se BiH održava „nekim pomoćnim sredstvima i instrumentima“ jer sama nije sposoba da obezbijedi svoju opstojnost. Dakle, BiH je protektorat, koji čisto ima odlike neodgovornog internacionalnog eksperimenta, što je prvi stepen nefunkcionisanja sistema odgovornosti: neprincipijelnost međunarodnog faktora u BiH koji ima mandat i instrumente da otkladnja barijere na putu ka konolidiranju BiH kao pravno uređene i funkcionalne države zasnovane na evropskim standardima i principima (1); nefunkcionalno i duboko kompromitovano pravosuđe – na svim nivoima (2); netransparentan, iracionalan i bahat manir funkcionisanja vlasti sa primjesama nestručnoti, korupcije i kriminala – sa rijetkim izuzecima (3); neetičan, nepotistički i neprogramski način organizovanja i djelovanja političkih opcija – sa neznatnim razlikama između pozicije i opozicije (4).

Imajući uvidu ova četiri enormno velika problema, za čije rješavanje bh. društvo nema kapacitet, a često institucije nemaju ni nadležnosti niti instrumente sa kojima bi se ušlo u procese za rješavanje nagomilane problematike – tako da se sve svodi na konstataciju da se nalazimo u začaranom labirintu iz kojeg nema izlaza: ma šta činili! To saznanje zvuči deprimirajuće, međutim, njega je teško pobiti protuargumentacijom i činjenicama. U suštini izlazak iz permanentnih kriza koje donose skandali, afere i bizarni slučajevi evidentno da je moguće uz sinergiju unutrašnjih i vanjskih konstruktivnih i dobronamjernih političkih faktora, dok, volja , angažman i htijenje jedne od tih strana do sada nije urodio krajnjim zadovoljavajućim efektom, ma koliko u određenoj fazi izgledalo kao da ćemo ovaj put izaći na zelenu granu. Međutim u ključnom momentu mjerodavni unutrašnji ili vanjski igrači činili su poteze koje su nas još više gurali u bezdan i beznađe – gdje i danas obitujemo navikavajući se da je normalno ono što je naopako.

Dakle, u slučaju da međunarodna zajednica zaista želi održati politički projekat/opciju/koaliciju koja bi bila kadra da vodi i uvede Bosnu i Hercegovinu u NATO i Evropsku uniju bez sumnje da se od njih očekuje da zadovolje neke minimalne uvjete koji su načela i principi po kojima funkcioniše napredni dio svijeta, a to je:

-Funkcionalna politička organizacija (1) koja je samodosljedna, programski konsolidirana i poštuje principe etičkog kodeksa od baze do vrha, sa podjednakim tretmanom člana i rukovodioca. U suprotnom, ako se navedene stavke relativiziraju nastaje haotično i anarhično stanje u političkim organizacijama a što se zatim prenosi pandemično na cijelo društvo – što je naša aktuelna društveno-politička zbilja u BiH.

- Uređen sistem odgovornosti (2) – koji kreće od samodosljednosti političkih stranaka, preko efikasnog pravosuđa i fokusira se na odgovornu vlast – na svim nivoima i po svim pitanjima. Dakako da nema više ili manje važnih pitanja, zakona ili regija u državi – jer ako se daju teritorijalne privilegije to praktčno znači da na kraju svi ljudi nisu ravnopravni u društvu. Isti princip važi i za zakone, kao i za institucije, tj. djelatnosti.

- Opredjeljenje ka kvalitetu (3) – je završni segment u sistemu koji omogućava opći društveni prosperitet uz uvažavanje svih društvenih faktora i činjenica; a što podrazumijeva preferiranje stručnosti, davanje šansu svima da se obrazuju, educiraju i dokažu u slobodnoj i pravičnoj konkurenciji; te ne zaziranje od drugog i drugačijeg, u čemu se traži izgovor za subjektivne slabosti.

Znači, građani Bosne i Hercegovine, u domovini i dijaspori, koji nisu digli ruke od svoje domovine, do nje im je stalo i za nju se bore – na neki svoj artikulisan ili neartikulisan način – trebaju imati na umu da je samo na ujedinjavajućim i harmoničnim osnovama i programima, a gdje se ne narušavaju univerzalni principi demokratije, moguće graditi front za izlazak iz permanentne krize u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi već tri desetljeća. Pojedinci (1), ma koliko bili sposobni – sami ne mogu izvojevati pobjedu nad sistemom ogrezlom u nepravdi, korupciji i kriminalu; u tom pogledu nemoćne su i lokalne organizacije (2); nije dovoljan ni eskluzivan državni projekat (3) ako nije kompatibilan sa aktuelnim globalnim kretanjima; te ostaje da domaći aktivisti – koji harmoniziraju unutrašnje i vanjske demokratske izazove (4) imaju šansu da Bosnu i Hercegovinu uvedu u sferu ovovremenih naprednih društava.

Svakako da je znanje najveće dobro; da je svijest osnova bilo kakvog progresivnog djelovanja; kao i da i najduže putovanje počinje sa prvim korakom; jer je očito do nas da pronađemo model koji je nama prirođen i u skladu sa našim afinitetima; te koji će nas korak po korak, iz etape u etapu voditi ka ljepšoj budućnosti za sve građane Bosne i Hercegovine.