Na današnji dan umro je general Mehmed Alagić: Dokle ćemo igrati po nečijim pravilima?
GENERAL ALAGIĆ, VOLIO JE KRAJINU, ŽIVIO ZA NJU I OD NJE UMIRAO
Autor: Ramzija Kanurić-Oraščanin
Objavljeno: 07. Mar 2020. 17:03:52


RAMZIJA KANURIĆ-ORAŠČANIN: Koliko ispita nismo položili, dragi Bože? A koliko ih već čeka spremno, a akteri unaprijed već znaju da ih položiti nećemo!? Mnogo je ispita, mnogo je pomućenih umova, mnogo je i nepravdi bilo i biće! Dokle ćemo igrati po nečijim pravilima? Dokle ćemo srozavati naše legende? Dokle ćemo šačicu pohlepe stavljati ispred kristalno čiste insanske duše? Dokle?... Dokle ćemo „gospođi nepravdi“ dozvoljavati da hara, da razbuktava, da ubija...
Osjetim da je teško pisati o legendama, o herojima, o rodoljubima napaćene zemlje Bosne, a da suze ne orose lice, da duša ne postane ponosna i vrijeme ne postane bezvremeno... Na stazi kojom hodim Bosnom ponosnom „susrećem“ mnoge legende. Neke žive, a neke nikada neće umrijeti, jer su preselile. Na toj stazi nasumice, u plejadi bosanskih legendi, otrgnem jednu takvu koja živi u „sazviježđu besmrtnosti“, u sjećanjima duša naših.

Dok ostale naše legende privremeno i pažljivo ostavljam po strani, na pozornici moje svijesti postavljam stameno i živo komandanta „Sedmog korpusa Armije BiH“, rahmetli, generala Mehmeda Alagića, koji je volio Krajinu, živio za nju i od nje i umirao.

Kako se odužiti našem slavnom generalu Alagiću? Kako ga oživjeti i postaviti na tron gdje je uvijek i trebao biti?! Razmišljajući, razgovarajući sa njegovim saborcima, njegovim prijateljima, hodajući njegovim svijetlim stazama, osjećajući njegovo ogromno djelo, spoznala sam svoju obavezu da pronađem riječi i dosegnem njegovu ogromnu ulogu u rađanju naše domovine.

Shvatila sam na toj stazi da je vrlo teško dosegnuti njega! Još teže je dosegnuti njegova djela! Malo je i riječi da bi se mogla iskazati sva njegova dobrota, njegova istrajnost, njegova hrabrost, njegova vizija i vjera u pobjedu i opstanak bošnjačkog naroda...

O njemu su mnogi pisali, pričali, poštovali ga, ali u trenutku kada su trebali biti neustrašivi, baš tada su ustuknuli! Zašto? Možda je baš zbog toga što mnogi ljudi misle na isti način, te oslanjajući se svako na svakoga, zapravo i niko od njih ne misli mnogo.



Zašto, dragi Bože, nisi im i tada razum podario? Zašto ih nisi usmjerio ka istini, ka pravdi, ka nama? Izgleda da je to bio naš ispit... Ispit kojeg, nažalost, zasigurno nismo položili! Da..., nismo položili?! Nemojte se nimalo čuditi! Eh, da je u pitanju samo ovaj ispit…? Možda bi nam bilo oprošteno i od samog legendarnog generala Alagića? Vjerujem da bi pristao da bude žrtva, da bude janje za klanje, ali samo da više nikada ne padnemo na ispitu ovakvoga kroja. Kada sve to sagledamo i dalje se pitamo:



„Koliko ispita nismo položili, dragi Bože? A koliko ih već čeka spremno, a akteri unaprijed već znaju da ih položiti nećemo!? Mnogo je ispita, mnogo je pomućenih umova, mnogo je i nepravdi bilo i biće! Dokle ćemo igrati po nečijim pravilima? Dokle ćemo srozavati naše legende? Dokle ćemo šačicu pohlepe stavljati ispred kristalno čiste insanske duše? Dokle?... Dokle ćemo „gospođi nepravdi“ dozvoljavati da hara, da razbuktava, da ubija... Nismo bili svjesni da ta ista “gospođa nepravda” će pokucati i na naša vrata. Bili smo nijemi, zbijeni po ćoškovima i ogrnuti strahom njihove moći, njihove izobličenosti, njihove pohlepe.



Hrabrost nas je zaobišla... Tumarali smo svojim avlijama, sejrili ispod zamračenih pendžera i osjećali nepravdu i zlo koje se nadvilo nad našim Sanskim nebom... Jednostavno nismo skupili hrabrosti da budemo gazde na svojim ognjištima, nismo bili jedinstveni, nismo znali reći u jedan glas:

„Dosta!”.

Dosta je već jednom nepravde za sva vremena. Nikada nam nije bilo dosta kada se naš komšija blati, kada se slavni general farba u crno, kada se Bošnjo srozava do dna!

Pitam se: „Da li ta šačica ima tako ogromnu jakost, tako čvrstu podlost da gazi, da ubija bez metka, da prkosi?“