Samo što je oči sklopio svoje
Osvanuo je u Njegove odaje.
Došao je Nedžib plemenita roda,
A nama se čini kao da je otišao,
Ali samo nam se to čini.

Svi Nedžibi koje znam i poznam
Umjetnici su i pjesnici,
Dopadljivi i šarmantni.
Oni vole ljude i prirodu.
Takav je i ovaj bio, plemenita roda

Sa proplanka sandžačkoga.
Osvanuo je Nedžib Vučelj
U ruhu svojih mreža
Od pauka isprepletenih
Koje uhvati okom svojim
Kraj Une krajiške, bosanske.

El-Felek mu proučih kraj taze mezara
Spuštajući pregršt zemlje na mejita
Što leži na tabutu kojeg nosiše ljudi,
Gazije bužimske uz tekbire gromke.

Neka ova pjesma uz rastanak bude,
Pjesnici pjesniku ne mogu da sude,
Ali ga mogu gasuliti stihovima,
Riječima i slovima da zauvijek ne umre
I da zauvijek rahmetli Nedžib u nama živi.

Bismillahir-Rahmanir-Rahim
Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja
od zla onoga što On stvara,
i od zla sumraka kada tmine razastire
i od zla onih koji pušu u uzlove,
i od zla zavidnika kada zavist ne krije!”