 Piše: Said Šteta, književnik i novinar: |
Ja sam Neretvina mlađa sestra. Zovu me Neretvica. Izvirem ispod vrha Vitreuša i tečem pitomom dolinom Klisa, dolje do Buturović Polja, da se zagrlim sa sestrom u Ostrošcu. Imam ja i sestru Seončicu. Tu je blizu i mi se svaki dan grlimo u Buturović Polju. Ali ne daju mi ni zagrljaj sa Neretvom kao nekad. Jer moju su sestru zaustavili jezerima. A mene, koja sam od davnina prala krvave košulje mojih Klišana, i sakupljala suze djevojačke, prosili su razni prosci. Sve tuđini! Nakon što slomiše Ilire, moje najodanije pretke, dolazili su Rimljani, pa Turci, pa Austro-Ugari, pa Švabe, pa Talijani, pa domaći pohlepnici. Zavirivali mi u korito, prevrtali svaki kamen, drvenim mostovima grlili, ali su me ostavljali da tečem. Ja onako stidljiva, povlačila se među stijenje baš kao potočna pastrmka dok zlo ne prođe, i onda ponovo tekla. Oni me prosili a ja ne htjedoh. Ostadoh neudata! Radije sam slušala dozivanje čobana i hajvanska zvona. Grlila pjesmu momaka i djevojaka u ljetnjim večerima, vrisku svatova i plač djeteta. Prala košulje momaka i bijelila ruho djevojaka. Slušala crkvena zvona sa Kule i Žitača. Slušala ezane iz Jasenika kad mlade softe dođu iz medrese pa zauče. Zatim iz Krušćice, Parsovića, Gorana, Podhuma. Tu bi i zastala ispod podhumskih stijena, jer Podhum je bio nekad čaršija. Umirim se, skinem pjenu sa svojih valova, pa onako zelena, tiho se primičem sestri. Mojoj Neretvi! Ponesem joj pitomih kestena, mehkih krušaka, sočnih jabuka i šljiva kakvih nigdje drugo nema kao u mojoj dolini, punih šećera. Sjećam se ratne godine minulog rata, jedan pjesnik što su mu korijeni ovdje a grane mašu po svijetu, zastao kraj mog izvora i zaplakao. Grabim ja njegove muške suze, jer su mu kuću zapalili a najmilije u logor otjerali, i tješim ga. Umijem mu lice hladnom vodom, napojim žedna usta da okuveti, pa ga k’o sestra ohrabrim.
On mi tada ostavi stihove:
“Neretvica kako, je li presušila
il’ od suza raste i pjenuša
pričaj mi o svemu što ga ona poji
je li moja luka ono što je bila
pjesma ona ista pjeva se i sluša
kako li su moji?”
Ode pjesnik a ne rekoh mu da moje korito ne prazne ljetnje suše, nego samoća. Kako koja godina prolazi sve manje čujem ljudski glas. Dok su mi šumokradice sjekle šumu iz čijeg žilja izvirem, čule se samo motorne pile. Nije bilo čovjeka! Skoro da su utihnule, jer šume nema. Utihnulo dozivanje čobana. Ovce i krave više ne dolaze da se napoje, nema ih. Nema momaka i djevojaka, rasuli se po svijetu. Okusili tuđine!
Ali ja tečem i dozivam ih. Zaljevam stabla kestena, pomilujem žile jabuka, krušaka i šljiva, pa tečem. Još me se napije slučajni prolaznik, obriše mokre usne rukavom i uzvikne: “Ahh!”
S vjetrom dođe mi ružan glas. Hoće da me prodaju. Dvanaest betonskih okova da mi stave na biserna njedra, u kojima čuvam još poneku potočnu pastrmku, kada mi moji Klišani dođu.
Hoće da ne tečem!
Zapjenušam gore u Dubokom Potoku, pa kroz pitomu dolinu dok udaram u stijenje kao da uzvikujem:
“Pustite me da tečem!”
Ogrćem se mrakom ljudske pohlepe i čekam. Doći će moji Klišani rasuti po svijetu. Doći će da me sačuvaju od lažnih prosaca i pohlepnika. Doći će! Makar ih smrtni čas prizivao, jer nigdje se bolje ne utoli žeđ, kao na svome izvoru.
Samo je ovdje voda k’o majčino mlijeko
samo se ovdje istinom umivaju lica
ja mogu biti i od života daleko
u mojim venama će teći Neretvica! 
