Sva djeca zaslužuju pravo na obrazovanje i uslove za sretno odrastanje, moto je centra Udruženja Međunarodni forum solidarnosti - Emmaus, koji se nalazi u Potočarima. U sklopu centra je internatski smještaj za 80 i dnevni centar za 65 djece s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Milića i Konjević Polja.

Projekat internatskog smještaja za djecu u Potočarima egzistira od 2013. godine. Osnovna zamisao projekta je da se djeci iz udaljenih područja u okolini Srebrenice osiguraju uslovi za nesmetan proces školovanja i obrazovanja, kroz obezbjeđivanje osnovnih uslova koje svako dijete zaslužuje.

Zbog velike udaljenosti ruralnih područja, loše putne komunikacije, te lošeg socijalnog stanja povratnika, u velikoj mjeri izostaje i školovanje djece koja žive u udaljenim okolnim područjima Srebrenice.



Posjetili smo centar i djecu koja su smještena u njemu. Sretni su dok uče jedno pored drugog u kantini Emmausovog centra u Potočarima. U sobama se neki pripremaju za školu, drugi jedu, a treći se već vraćaju iz prve smjene u školi. Svi su sa osmjesima na licima. Sretni su jer su tu odgajatelji, koji rade sa njima ali i djeca sa kojima se mogu igrati, a koje nemaju u selima iz kojih dolaze. U sredinama iz kojih dolaze nalaze se uglavnom starije osobe, sa jednim ili nijednim djetetom.

Jedan od takve djece je i Ensad Memić (12) učenik je šestog razreda Prve osnovne škole u Srebrenici. Ovaj 12-godišnjak je uzoran učenik koji želi biti fudbaler. Živi u Zalužju, opština Bratunac.

"Ovo je drugo polugodište da sam u centru. Ovdje sam od šestog razreda. Sviđa mi se ovdje. Najviše mi se sviđaju drugari i drugarice i aktivnosti. Sve je baš lijepo. Dobri su i odgajatelji, fini su prema nama", ispričao je Ensad.

Fudbal mu je najdraža aktivnost i koristi svaku priliku da ga igra sa prijateljima.



"Želja mi je da budem fudbaler pa vidjet ćemo šta će biti. Omiljeni fudbaler mi je Ibrahimović. Volio bih da budem popularan i poznat ali prije toga bih volio da završim školu. Sviđa mi se i škola u koju idem jer ima puno djece jer je u mojoj školi u koju sam išao do šestog razreda bilo samo 12-oro. Išao sam u Osnovnu školu 'Vuk Karadžić' u Bjelovcu, na području opštine Bratunac", rekao je Ensad.

Dok ovaj dječak priča o drugarima iz centra počinje da plače. Njemu je najveća želja da ima drugove sa kojima će se igrati. U selu u kojem živi ima četvoro djece, sa njegovim mlađim bratom i sestro. Njegovi najbolji prijatelji su bili odrasli ljudi.

"Jedino sam u školi imao malo drugara ali kad se vratim kući, gdje god da odemo, to su samo odrasli. Jedino imam jednog druga, koji živi blizu mene, sa kojim idem na igralište da se igramo. Kao mali se nisam ponašao kao dijete već kao odrasla osoba. Kao da sam odrasli čovjek, a ne dijete i zato sam odlučio da dođem ovdje. Kada sam vidio da ima puno djece meni se to svidjelo", rekao nam je Ensad dok sa ruksakom na leđima žuri da ne zakasni u školu.

Ekipa Anadolu Agency (AA) razgovarala je i sa učenicom Amra Hodžić, također učenica šestog razreda Prve osnovne škole u Potočarima. Živi u srebreničkom planinskom selu Velika Daljegošta.

"Udaljeno je 55 kilometara od Srebrenice. U selu samo ljeti ima djece. Sve rodice su mi u Sarajevu i Tuzli i kada im je raspust onda dođu. Tad jedino ima djece. Ovako smo tu samo moja sestra Samra i ja. U centru sam već šestu godinu. Tu sam od prvog razreda. Lijepo mi je. Ovdje imam drugarica, družim se sa njima. Imamo raznih aktivnosti", ispričala nam je Amra koja je odličan učenik.



Ona i njena sestra su najmlađe korisnice internatskog smještaja u centru.

"U budućnosti želim biti doktorica ili medicinska sestra", kazala je ova djevojčica.

Samo 55 maraka primanja

Među djecom koji se nalaze u centru je i Berisa, učenica četvrtog razreda medicinske škole u Srebrenici.
Muhidin Muharemović (46), iz Konjević Polja, sa ponosom priča o kćerki koja je odlična učenica. I on je jedan od onih koji su bili sretni i koji su preživjeli genocid počinjen u ljeto 1995. godine na području Srebrenice.

"Imam samo 55 maraka primanja. Ima nas 11 članova porodice. Imam sedmoro djece. U centru je Berisa koja je četvrti razred medicinske škole. U centru je već četiri godine. Što se tiče centra, moram im se zahvaliti jer da nema njih ja ne bih mogao nikako finansirati njeno školovanje", pojasnio je Muhidin.

Najveći problem je plaćanje prevoza od Konjević Polja do Srebrenice.



"Ne znam šta bi bilo sa njenim obrazovanjem. Na neki način ne bi mogla ići u školu. Sve bih dao da ona uspije u životu. Ponosan sam na nju. Odličan je učenik. Imam još četvero koji idu u školu. Jedan ide u školu u Milićima, a ovo troje u osnovnu školu u Konjević Polje. Preživljavamo tako što se snalazim", rekao je Muhidin.

Kćerku Šejlu posjetio je i otac Šefik Karamehmedović.

"Živimo u Urisićima, udaljenom 40 kilometara od Srebrenice. To je na samoj granici sa Srbijom. Ona je ovdje šest godina. Sada je prvi razred, ide u farmaceutsku školu. Mnogo nam znači centar, pogotovo zimi. Sada je kod nas snijeg veliki gore na planinama. Mnogo bi popustila i u školi jer bi izostajala sa nastave. Djeca ovdje imaju sve. Ranije je išla kombijem nekih 15 kilometara pa onda presjedala na autobus", rekao je Šefik navodeći da mnoga djeca ovih dana nisu došla u školu zbog snijega koji je padao prethodnih dani i noći.

U sedam godina broj djece povećan sa troje na 80

Smještaj u internatu obuhvata cijelosedmični boravak, smještaj, ishranu, prevoz do škole i nazad, kao i podršku od strane stručnog osoblja, u izvršavanju domaćih zadataka i pomoć u učenju. Za djecu se također organizuju kursevi engleskog i njemačkog jezika, informatike te ostale društvene aktivnosti.

Alema Hodžić, koordinator za razvoj i saradnju pri MFS-Emmaus, podsjetila je da je ova organizacija aktivnosti na području Srebrenice počela u prvim godinama nakon rata. Kako je kazala, sve navedene usluge za djecu su besplatne, iako zahtijevaju velike novčane izdatke, koje MFS-EMMAUS svake godine osigurava uz pomoć donatora. Broj djece je svake godine u porastu.



"U cilju pomoći stanovništvu i povratnicima na to područje, prvobitno smo počeli sa našim humanitarnim aktivnostima i distribucijom humanitarne pomoći na terenu. Vrlo brzo na terenu uvidjeli smo da postoji potreba i za drugim vidovima pomoći kao što je pomoć u obrazovanju djece povratnika. Godine 2013. MFS-Emmaus je počeo sa aktivnostima internatskog smještaja. Prvobitno je bilo smješteno troje djece. S obzirom na potrebe koje su se javljale na terenu, broj djece je rastao iz godine u godinu tako da danas imamo ukupno 80 djece na smještaju", pojasnila je Hodžić.

Pored obrazovne komponente nezaobilazna je i odgojna koja podrazumijeva usvajanje znanja, vještina i navika za izrastanje djece korisnika u samostalne i stabilne ličnosti.

"Djeca koja su smještena u internatskom smještaju su djeca koja dolaze iz ruralnih područja, okoline Srebrenice, Vlasenice, Bratunca, Konjević Polja i Milića i to su djeca kojoj do škole treba 30 do 40 kilometara pa i više. Radi se o djeci uzrasta od četvrtog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole", kazala je Hodžić.



Tu je i dnevni centar za najmlađe.

"Trenutno je 63 djece u dnevnom centru. To su djeca iz lokalne zajednice, uzrasta od četiri do 10 godina, koja svakodnevno provode vrijeme u centru. Aktivnosti su organizovane na način da se kroz rekreativno društvene aktivnosti osiguraju adekvatni načini učenja, razvijanja kreativnog i kritičkog mišljenja kod djece. Radi se na socijalizaciji djece i da se ispuni njihovo slobodno vrijeme dok čekaju prevoz do kuće. Nastoji se pomoći u učenju toj djeci kao i pri izradi domaćih zadataka", pojasnila je Hodžić.

Mnogo je, kako je kazala, slučajeva gdje su djeca napuštala školovanje zbog nemogućnosti prebacivanja do škole.

"Takvih slučajeva je mnogo jer je toj djeci uglavnom, prvim snijegom ili vremenskim neprilikama, onemogućena putna komunikacija i dolazak do škole. Tako da vrlo često izostaju sa nastave i vrlo često njihov put ka obrazovanju i stručnom usavršavanju je upitan. Česti su bili i slučajevi u praksi gdje djeca napuštaju školu, vrlo rano, upravo zbog tih nedostataka", izjavila je Hodžić.



Sa djecom radi nedovoljan broj osoba. Prema onome što smo vidjeli nije dovoljno s obzirom na broj djece i aktivnosti koje sprovode. Trenutno nisu u mogućnosti zaposliti više ljudi koji su neophodni da pomognu kolegama koji kontinuirano rade i ulažu sve napore u pomoći ovoj djeci.

"Nema stalnih donatora za podršku radu i funkcionisanju internata. On se isključivo finanisra putem pojedinačnih donacija ili pojedinačnih slučajeva koji hoće da podrže rad internata. Obzirom da se iz godine u godinu povećava broj djece i da su zaista potrebna velika sredstva za napredovanje i samo unapređenje kvaliteta rada, mi svakako apelujemo na sve dobre ljude da se uključe i podrže rad internata u cilju osposobljavanja ove djece i što boljeg i kvalitetnijeg rada sa djecom", poručila je Hodžić.