"Etika Bosne i Hercegovine": Iz ugla poznatih pjesnika i književnika
ETIKA BOSNE - DOBRI DUH BOŠNJANA
Autor: Braho Adrović
Objavljeno: 31. Jan 2020. 18:01:47
 |
 BRAHO ADROVIĆ: Ovaj moj rad treba shvatiti samo kao jedno viđenje iz ugla književnih stvaralaca prije svega pjesnika, i iz sopstevenog ugla kao stvaraoca koji je, dok su još na prostorima do jučerašnje zajedničke nam domovine, bješnjeli krvavi ratovi, napisao i objavio čitavu jednu knjigu pjesama "Rat u kući" inspirisanu bolom koji sam preživljavao, a i dobrim duhom etike starih Bošnjana, koji se tih godina nemilosrdno rušio i zatirao! Zato sam se prije svega opredijelio na on što je zadnji rat rušio i ono što se nakon njega obnavlja i gradi. Ili bi, bar tako, trebalo. |
Ključne riječi: Etika Bosne, poezija, Avdo Međedović, đurumlije, epske i lirsske pjesme, sevdalinke, Abdulah Sidran, Marko Vešović, Jevrem Brković, Izet Sarajlić, Džemaludin Latić, dobri duh starih Bošnjana, rat, poslijeratna etika, poslovna etika, žrtva, genocid...
Kao što je, od proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine,a reklo bi se i od Balkanskih ratova 1912. godine, pa i mnogo ranije, u Bosni sve na velikim iskušenjima, tako je isto i bosanskom etikom. To, naravno, zabrinjava, ali nikako ne smije da obeshrabri. Naprotiv, to treba za svakog Bošnjaka, prije svega, ali isto tako i za bosanskog Srbina, Hrvata, Jevreja i pripadnike svih ostalih naroda koji žive u ovoj državi, da bude alarm da u sadašnjem i svim budućim vremenima i svojim životima brane onaj dobri duh starih Bošnjana,da brane one osnovne etičke, kulturne i moralne vrijednosti koje su kroz vjekove krasile bosanskog čovjeka, a tokom ratova devedesetih godina sada već prošlog, dvadesetog vijeka, genocidom koji je izvršen prije svega nad bošnjačkim narodom,doživjele sunovrat i krvavu zločinačku negaciju. Zato, onu pravu bosansku etiku sa svim njenim univerzalnim vrijednostima treba braniti svim raspoloživim sredstvima, zarad dobra Bosne, zarad dobra svih njenih naroda, nikako jednog. Jer, i bosanska etika, kao i Bosna i Hercegovina kao nedjeljiva cjelina se mora braniti kao okvir i opšte dobro svih njenih naroda. Nikako, samo jednog! Tako i samo tako.
Naravno,ovakav stav se ni u kom slučaju ne smije shvatiti kao poziv na nekakve nove ratove. Dosta su Bosanci i Bošnjaci ratovali. Ovo je jednostavno, upozorenje, da ako Bosanci (podrazumijevaju se pripadnici svih naroda koji danas žive u BIH i oni koji su silom prilika raseljeni i prognani širom svijeta)ne uspiju da vrate i sačuvaju svoje osnovne etičke vrijednosti, kulturu i običaje koji su ih krasili kroz vjekove,u tom slučaju ne bi im bili potrebni ni životi,jer ništa ne bi sačuvali. Nema Bosne bez sevdalinke, bez Omera i Merime, Hasanaginice, bez Šantićeve Emine i "Ostajte ovdje", bez one silne svite od junka koje je na najbolji način okupio u svojim nadaleko čuvenim epovima "Ženidba Smailagić Mehe", "Osman-beg Delibegović" i "Mustaj-beg Lički", "Balkanski Homer sa Obrova", Avdo Međedović". Ali, nema Bosne, nažalost, bez onih tužnih narodnih pjesama koje su ostale zapisane o djurumlijama poput one sa motivima iz Bosne o čemu je u podgoričkom "Almanahu" književnik Avdija Avdić ostavio dragocjenu studiju, pozivajući se, između ostalog" na pjesmu koja je objavljena u knjizi "San i pola života" Huseina Bašića:
"Lomna / rodna Bosno, daleko odosmo
Naše majke ne nadajte nam se!
Naše seje, ne kun te se s nama
Vjerne ljube, vi se preudajte
Nas će care tamo oženiti
Sa mezarom i zlatnim ćemerom
Puško moja i otac i majko,
A fišeci sve redom rođaci
Nas će care tamo oženiti
Mlakom vodom i mišći safunom
Crnom zemljom i zelenom travom." [1]
I samo ova pjesma dovoljno je svjedoćanstvo kako je kovana bosanska etika kroz vjekove, kroz šta je sve prolazio bosanski čovjek, kroz kakva iskušenja, kroz kakve ratove! Pa, ako opet neko pokuša to blago, tu etiku, taj život, te običaje, tu vjeru i kulturu, da uništi, Bosanac, a pogotovo Bošnjak, silom prilika mora i životom braniti! A nikog ne napadati!
To je,naravno lako reći, ali je mnogo veći problem nego što se čini. Samo ratna etika zasluživala bi, bar kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, tomove i tomove knjiga i naučnih studija. Zato su i ovi redovi, prije svega orjentisani na ono što je rat devedesetih godina sada već prošlog vijeka surovo i najgrublji način rušio. Da ne govorimo o ljudskim životima i stradanjima koja su nastala kao posljedica rušenja svih moralnih i ljudskih i etičkih vrijednosti. Zato, ovaj moj rad treba shvatiti samo kao jedno viđenje iz ugla književnih stvaralaca prije svega pjesnika, i iz sopstevenog ugla kao stvaraoca koji je, dok su još na prostorima do jučerašnje zajedničke nam domovine, bješnjeli krvavi ratovi, napisao i objavio čitavu jednu knjigu pjesama "Rat u kući" inspirisanu bolom koji sam preživljavao, a i dobrim duhom etike starih Bošnjana, koji se tih godina nemilosrdno rušio i zatirao! Zato sam se prije svega opredijelio na on što je zadnji rat rušio i ono što se nakon njega obnavlja i gradi. Ili bi, bar tako, trebalo.
Autor ovih redova je, sticajem okolnosti,kao čovjek i književni stvaralac, od svih bivših jugoslovenskih republika,ponajmanje boravio i živio u Bosni i Hercegovini:nekoliko književnih susreta posrredstvom tada čuvene Međurepubličke zajednice za kulturu sa sjedištem u Pljevljima u Goraždu ("Sunce nd Drinom"), Tjentištu, Foči, Sarajevu i jedno u Bijeljini, i to je skoro sve u periodu dok je Bosna i Hercegovina bila dio Jugoslavije-rekao bih njeno srce! I kad je BIH bila primorana da napusti tadašnju SFRJ (dosta nepripremljena!) svakom razumnom čovjeku je bilo jasno: da kad jedna velika zemlja ostane bez svog srca, da je sa njom gotovo!
Uz ovo da kažem da je autor ovih redova, mjesecima, pa i godinama kao televizijski novinar-dopisnik iz Berana, Plava, Rožaja i Andrijevice bio u prilici da boravi u izbjegličkim kampovima, razgovarao sa izbjeglim Bošnjacima i još jednim brojem Bosanaca,pripadnika drugih naroda. Dva - tri puta sam razgovarao i sa sada, nažalost, rahmetli Mehom Barakovićem, pjesnikom prognanim iz Trebinja, a moj najmlađi brat Harun je kao elektroinženjer od početka rata, više od tri godine radio u Elektroprivredi BiH u Sarajevu i jedno vrijeme u Kaknju, i starao se, da koliko je to bilo moguće obezbjeđuje snabdijevanjem električnom energijom pojedina naselja Sarajeva. Ovome treba dodati da sam kasnije, poslije agresije na BiH (nakon završetka rata), kao potpredsjednik opštine Berane ućestvovao u donošenju odluke o pobratimstvu Berana i Zavidovića, gdje sam više puta boravio i bio gost kod zaista gospodstvenih i ničim lošim opterećenih ljudi te opštine. Čak, i nakon svega što je doživio bošnjački narod prije svega, (ne smiju se ni u kom slučaju zanemariti nevine žrtve kojih je bilo i kod svih pripadnika ostalih naroda koji tamo žive), nisam bio u prilici da osjetim ni jedan gest mržnje ili ružnu riječ prema pripadnicima drugih naroda. Takav samo može biti jedan veliki, gospostveni i u hiljadugodišnjoj istoriji i tradiciji utemeljeni narod. A ta bosanska i ponaosob bošnjačka etika je kovana stoljećima i tako postala opšte poznato kulturno i cvilizacijsko dobro, koje se sada sa što više snage, odlučnosti i istrajnosti, mora obnavljati, njegovati i braniti!
Bosnaka etika je prevashodno zasnovana na izvornim vrijednostima islamskog vjerovanja - Kur'anu, orjentalnoj kulturi, istinoljublju, pravdoljublju, međusobnom poštovanju i uvažavanju: Iskrenost, povjerljivost, čednost, stid, hrabrost, plemenitost, odanost, udaljavanje od svega onoga što je Allah (Bog) zabranio, lijepi komšijski odnosi, pomaganje onome ko je u potrebi shodno mogućnosti, kao i mnoge druge pohvalne osobine na koje su ukazali Kur'an i Sunet. Na sličniim osobenostima insistiraju i svete knjige Biblija i Talmud i druge.
O bošnjačkoj etici, odnosno o etici najbrojnijeg naroda u Bosni je još davno veoma dobro pisao Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak[2]. U njegovom djelu "Risale-i-ahlak", odnosno Poukama o lijepom i ružnom ponašanju on je na prvo mjesto postavio: Pobožnost - (Ibadet): "Veliki Bog naš stvoritelj je i postavio ovaj svijet, ne bivši ni nas ni svijeta,i daraovao nam je sve što jedemo i pijemo, te smo po pameti i po zakonu uvijek dužni dobro činiti, bojeći se Boga ne raditi ružnih stvari, danju i njoći Bogu služiti, te mu hvaliti na tolikim dobročinstvima. Radi dobro, boj se Boga, pa se ne boj nikoga. Moli Boga, ko da ćeš sjutra umrijeti, a čini dobro, ko da ćeš uvijek živjeti": Znanje - (Ilim).
"Čovjeku je od svega najpotrebnije znanje,a to je:nepoznate stvari naučiti i prigrliti. Neukost je kada tko za čovječanstvo najnužnijih stvari ne zna. To je veoma ružno, te čovjeka sramoti i nagrđuje, a međ vršnjacima svaki mu ugled otimlje... Pribavljaj znaje s namjerom, da znaš i činiš ono što je dobro, te da i drugoga poučiš. U to ime treba se truditi, da se čitanjem i pisanjem domogneš znaja i umjenja, držeći na pameti, da nauka i mnogo znanje svagdje čovjeka čini poštovanim, dočim ga glupavština izvrgava prijekoru i poruzi.
Naučeni su ljudi poznati na zemlji kao zvijezde po nebesima."
Štovanje - (Riajet):
"Poštuj oca i mater, učitelja i majstora,jer su to prvi hranitelji i dobrotvori tvoji. Budeš li ih poštovao,biće to na tvoju sreću, a ne bude po tebe sretno, ako se sveudilj budeš samo po svojoj volji vladao, njih srdio i ne poštovao,u ono što ti u tvoju korist narede, ne poslušao. Nije to znak dobra kada dijete samo svoju djetinju pamet slijedi a za zapovijedi i savjete starijih ne mari. Takvo dijete ne može biti napredno, a neće sreće postići ni na ovom ni na drugom svijetu. Zato treba starije uvijek štovati i slušati i to bez ljutnje i mržnje, pa zapovijedili oni koji put ,i što duši ne godi ili djetinjoj ćudi ne odgovara: držeći na umu, da je samo tvoja korist ako jih slušaš.
Još je učiteljevo pravo starije od očeva i materina ,jer te učitelj k savršenstvu privodi.Budne li pak otac i učitelj sinu, onda mu je dvostruko pravo. Ovo dakle slušaj pa idi putem, što ti ga oni pokazuju. Džennet je pod nogama oca i majke".
Laž - (čizb):
"Laž je ružan i svake pokude dostojan grijeh,koga se treba čuvati, kako nam vjera i um zapovijdaju,jer se zbog laži mnoga veća nesreća dogodila i još se uvijek događa. Tko se na to zlo navikne, mnogoput mu se je, kad mu laž izađe na vidjelo, zastiditi i na sramoti ostati, te takav onda pred svijetom gubi čast i poštovanje. Zato neka djeca svoj jezik na laživ govor ne priučavaju, već uvijek neka govore, što je pravo, i nikada neka ne idu zatim, da koga prevare. Jer kad jednoč tkogod izađe na glas da je lažac,poslije mu se ne vjeruje ni kad istinu govori. Bolje je biti nijemac, nego lažac Haberonošenje (stokućenje - (Nemmamluk)."
"To je svojstvo ružno kao i laž dapače još i ružnije,kada tko čuje,gdje je netko o drugome ružno rekao, ili nepravo učinio, pa to odmah otiđe javiti onomu o kom se govorilo,i koga se tiče ono što je učinjeno,bilo da se takva vijest dojavi riječima, pismom, bud namigujuć očima ili obrvama. To ne valja isto tko ni onda, kada se takve vijesti drugome donose ili se raznose iz pizme ili mržnje".
Dvoličnost - (Ićijuzlilik)
"Dvoličnost je kada tko k dvojici zavađenih ili nezavađenih ljudi dolazi pa svakome napoosob tkve riječi govori, koje će ili zavadu jim uvećati, ili prijateljstvo među njima zatrti. To je takođe veoma ružno i ukora vrijedno svojstvo, a veli mu se i zavidljivost. Tako ne valja raditi niti tijem putem hoditi, jer se tako ljudi jedni na drugoga ozlovoljuju, pa mnoge i mnoge neugodnosti otuda nastaju, a onaj koji takvo svojstvo ima, svakome je oduran i svatko ga prezire".
Kleveta - (Gibet):
"I pamet i vjera uči te, da se čovjeku ne pristoji o drugom iza njegovih leđa govoriti ružne stvari,kojih mu ne možeš u lice reći,a da ga ne uvrijediš. Jer ako i ne dozna, šta si o njem zla govorio, valja ipak imati na umu, da nije ni dostojno ni dopušteno, proti svomu bratu ovakvim se načinom služiti.Dozna li on pako za to po vremenu, vrebaće i on priliku, kako da se osveti onomu ko je tako o njem govorio. Zato se takvoga govora valja čuvati i jezik svoj na uzdi držati.
Ne govori ono o drugom, što nisi rad, da se o tebi govori."
Samo ovo što je u svom djelu potencirao Ljubaškov, a o čemu je dobar esej u rožajskoj "Avliji"(Avlija", godina VI, broj b12, jul 2015. Rožaje) napisao Mehmed Meša Delić, dovoljna je osnova da se upoznaju temelji bosanske etike i to ne samo bošnjačke nego i svih drugih naroda, pa i pripadnika drugih vjerskih skupina. Kada se tome dodaju sevdalinke,epske i lirske narodne pjesme i djela brojnih bosanskih pisaca, vidi se sav raskoš i dobrota etike starih Bošnjana.
Sve ove vrijednosti i danas čine temeljne osobenosti bosnake etike. One se osjećaju skoro u svakom tekstu poznatog pisca, Čamila Sijarića, pogotovo u njegovim putopisima, odnosno zapisima o gradovima koji su prvo objavljivani na Radio Sarajevu, a potom objedinjene u posebnoj knjizi gdje se jasno kao na dlanu vidi preovlađujuća ojentalna kultura, ali i kultura, običaji, arhitektura i druge osobenosti koje su krasile Bosnu kao cjelinu. Isto tako, dobri duh Bošnjna jasno isijava iz skoro svake riječi njegovih Srajevskih priča, i drugih njegovih djela.To se može vidjeti i u djelima Meše Selimovića, Izet Sarajlića, Maka Dizdara... No, najgora je bosanska ratna etika, ova savremena, pogotovo!
U djelima Avda Međedovića Ženidba Smailagić Meha, Osman beg Delibegović[3] i Mustaj-beg Ličk[4] i, svi bošnjački junaci poznati u bošnjačkoj epici su na okupu kada se ratuje, za čast, da bi se oslobodila zarobljena djeca i zarobljeni junak,ili osvetio neko ko je pogubljen. Među junacima je obavezno: Mujo Hrnjica, Halil, Tale od Orašca, ali i Luka Pavićević, Mustaj beg Lički, ali i Jovan Uzunović, gdje se prije svega veliča junaštvo, oružje, borneost, ali i prije svega visoke moralne vrijednosti.
Za vrijeme,sada već bivše SFRJ, bosanski narod je čini se,bio najjugolovenskije opredijeljen,da se tako izrazim.Ni u jednoj od bivših jugoslovenkih republika najveći dio stanovništava svih nacija i vjerskih opredjeljenja nije više vjerovao, praktikovao i živio,da se tako izrazim, tada proklamovano bratstvo i jedinstvo i to bez skoro ikakve rezerve kao što je to bio slučaj sa bosanskim narodom.Teško bi se moglo naći ni u jednoj tadašnjoj republici i autonomnoj pokrajini, toliko mješovitih brakova,prijateljstava, dobrih komšijskih odnosa,kumstava i istinskog međusobnog druženja. Ta iskrenost je, bar kada je u pitanju bio bošnjački narod, išla toliko daleko u vjerovanju, da se, gledajući iz današnje perspektive, mogla u nekim elementima možda i porediti i sa određenim stepenom naivnosti. Dijelom i zbog toga, mnogi su, kasnije, za vrijeme rata platili izuzetno skupu cijenu.
Ja svog brata, inženjera u Elektroprivredi Bosne i Hercegovine, neposredno prije izbijanja ratnih dejstava, nikako nijesam mogao ubijediti da iskoristi godišnji odmor i dođe u Crnu Goru bar na petanaestak-dvadeset dana, jer mi je sve iz televizijskih i novinskih izvještaja mirisalo na rat. Nisam mogao ni pretpostaviti da može biti toliko surov, krvoločan i neljudski sa starne agresora... To nije mogao pretpostaviti niko normalan.To možda nijesu mogli pretpostaviti ni oni oni koji su kreirali taj rat. Tako mislim i sada. Tih dana brat mi je preko telefona govorio:
-Pa meni je najbolji prijatelj, Hrvat i kum Srbin, ubjeđivao me, a poslije prvoga dana rata ni jednog ni drugog više nikada nije vidio, jer su se, nenajavljeno, povukli i otišli svak na svoju stranu! Nije mogao otići ni na svoj iznajmljeni stan...
Jednostavno, ogromni procenat pogotovo muslimanskog stanovništva je vjerovao u jugoslovensko bratstvo i jedinstvo i ako hoćete u bratstvo svih ljudi planete - (internacionalistički duh i pogled na svijet), što može biti samo kvalitet. Zbog toga su izbjegli Bošnjaci i svi ostali Bosanci, skoro bez izuzetka, svuda u svijetu gdje su se našli, od zemalja Evrope, do Turske, Amerike, Kanade i Skandinavije, svuda korektno prihvaćeni. Imaju svoju cijenu vrijednu poštovanja i svake pažnje. Imaju to i ogromna većina koji danas žive i rade u Bosni. Pripadnike ostalih naroda ovdje u Bosni mnogo manje poznajem, iako zanam nekoliko predivnih ljudi. Ali, moram da priznam da mi je onih ratnih godina, svaka izjava, svaka napisana ili izgovorena riječ,velikog pjesnika i prije svega čovjeka, Marka Vešovića, bila jedan veliki znak ohrabrenja i za nas Bošnjake u Crnoj Gori - da nije sve propalo, da ni svi Srbi, ni svi Crnogorci nijesu isti. Da još ima nade u ljudskost i u temeljne vrijednosti koje su krasile Bosnu, a i druge krajeve naše tadašnje zajedničke domovine. Ohrabrenje, da i mi ne potonemo u mutne vode nacionalizma.
Ima li ljepšeg primjera ohrabrenja takve vrste i ovdje u Goraždu gdje su na spomeniku poginuloj djeci uklesane tople ljudske pjesničke riječi, Slavka Klisure, pravoslavca - Srbina, koji je sa svojom porodicom, vi to bolje znate, da nije bilo one bosanske dobrote, etike i moralnosti u njemu, lako mogao preći na drugu i za njega i njegovu porodicu potpuno bezbjednu stranu, a to nije htio da učini. Isto tako, poznato je da je i u redovima Armije Bosne i Hercegovine bio i značajan broj Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda, a ne samo Bošnjaka. Ovi ljudi i ovakvi primjeri poput primjera Srđana Aleksića, koji je žrtvovao svoj živt da bi odbranio svog druga Bošnjaka, čini mi se, ipak nijesu dovoljno afirmisani, baš u ime one nadaleko čuvene bosanske etike i etičnosti.
I sam sam,dok je još bjesnio rat u Bosni, zabilježio jedan izvanredan primjer etičnosti i bosanske humanosti i to,vjerovali ili ne - od strane jednog bosanskog Srbina iz okoline Trebinja. Taj primjer sam bio zabilježio i kamerom, ali tadašnje uređivačko rukovodstvo naše televizije, nije "smatralo" važnim i nije objavilo. Radilo se o tome da se ispred izbjegličkog kampa Hotel "Plvsko jezero" u Plavu gdje su bile smještene izbjeglice iz Bosne, jednoga jutra nenajavljeno, parkirao kamion sa četiri rasne krave tereta. Krave su bile vlasništvo jednog Bošnjaka iz okoline Trebinja koji je tada bio u izbjegličkom kampu u Plavu. On je, prije nego je krenuo u izbjeglištvo, vjerujući da će se brzo vratiti, svoju malu farmu od četiri krave povjerio svom komšiji Srbinu, da ih čuva i hrani i za sebe koristi mlijeko, dok se on ne vrati. Taj njegov komšija je to prihvatio, i čuvao je i održavao farmu bez ikakvih problema. Međutim, kada su u Trebinje, kako je ispričao, došli i neki drugi ljudi koje on nije poznavao,kada su do njega stizali glasovi da čuva "turske krave", plašeći se da ih neće moći sačuvati, iznajmio kamion i noću ih potovario i dopremio u Plav gdje je bio smješten njegov nekadašnji komšija-musliman. Nije htio ništa da napalati. Samo je zamolio da mu se ime ne pominje, jer bi mogao imati zbog toga problema u Trebinju.
Vlasnik farme, Bošnjak, toliko se, kako je rekao, obradovao kada je vidio svoje krave,kao da je vidio nekog od najboljih prijatelja i komšija iz Trebinja! Koliko mi je poznato,te krave su mu kasnije pomogle da ih proda i plati put za Švedsku. U Plavu još ima živih svjedoka tog događaja. Ovakvivih i sličnih primjera ima sigurno još na svim zaraćenim stranama i ne smiju se zaboraviti, isto tako kako se ne smiju zaboraviti ni zločini.
I u Televiziji Crne Gore gdje sam tih godina radio kao profesionalni dopisnik iz Berana, Plava Rožaja i Andijevice, a koja se bar u vrijeme tih prvih pohoda i iz Crne Gore prema Hercegovini i Dubrovniku popriličnon iskompromitovala, bilo je jedno malo, ali značajno jezgro istinskih intelektualaca,poštenih i visokomoralnih ljudi među kojima su bili Rajko Cerović, Milivoje Obradović, Boro Raičević, Mihailo Radojičić, Gojko Kastratović, Brankoo Vojičić i drugi, a čija su visoko-moralna reagovanja na ratna zbivanja i svu onu ratnohuškačku klimu, bila melem na rane nas Bošnjaka. Tu je i pjesnik Vito Nikolić, koji je radio u "Pobjedi" a čija pjesma o razaranju Dubrovnika treba da bude u čitankama svih jugoslovenkih naroda.Isto tako i pjesnik Jevrem Brković, koji je i sam morao da zbog svojih ideja pobjegne iz Crne Gore, objavio pjesmu "Oprosti nam Dubrovniče. Ti stihovi kao i pjesma liberala na Cetinju: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nm Dubrovniče" bili su jedino dobro vidljivo svijetlo nade i znak da sve nije potonulo u mutne vode nacionalizma i fašizma.
Pjesnik Jevrem Brković, nije šutao ni kada je u pitanju zločinačko davljenje Sarajeva i čitave Bosne i Hercegovine. Naprotiv. Znajući za etiku Bosne a i etiku časne Crne Gore još iz starih vremena on u pjesmi "Zemlja Bosna"[5] žali što" Od dna Bosne,do vrh Bosnskih gora,nebesa i zvijezda//Ubijaju Bošnjake, dobre ljude i dobre gradove//Ubijaju Bosanke,bosančice i Bosnu ubijaju//"
Pjesnik Jevrem Brković izražava zgražvanje nad onim što je doživjela ta zemlja: "Velika zemlja Bosna, što nema više kula,što su samo ostala kućišta,zgarišta i ljudska kost" ... i konstatuje:
"Ako su samo nesrećne zemlje, velike zemlje // Bosna jeste najveća zemlja na Zemlji".
U ovoj pjesmi je izražena i snažna osuda zla:
"Bože nečovjek onaj što Bosnu žari i pali, Bošnjakinje, čovjek nije, zvijer sjedokosa", čime je dao i glavnu adresu pokretača zla.
U bošnjačkim izbjeglicama Jevrem Brković prepoznaje svu dramatiku bošnjaačke tuge i jezik tuge. Izrekao je i jasnu poruku svijetu, toj tada užasnoj takozvanoj međunarodnoj zajednici:
""Znaće svijet, kakvom je svijetu okrenuo leđa" / Probudiće ga, kaže Brković, "sevdalija kakakav poskitan".
Osuada svijeta koji je isuviše dugo mirno posmatrao zlodjela i divljanje svirepih zločinaca "Palljankog čudovišta" je još jasnije izražena u pjesmi "Bosna sama sred svijeta":
Adolf Hitler, Staljin, Koba
Kroz povijest strašnu vrište
Neljudskije od njih oba
Paljansko je čudovište", kaže pjesnik Jevrem Brković.
Kao što se može jasno zaključiti bol i protest zbog ubijanja Bosne i bosanke etike crnogorskog pjesnika Jevrema Brkovića je bio isti kao u nas Bošnjaka, samo što je ljudskije i hrabrije iskazan iz takozvanog nepristrasnog ugla. Kapa dolje pred ovim pjesmama, koje su antiratne po svojoj suštini i pjesme visoko moralne inspirisane upravo etikom Bosne koja je nemilosrdno ubijana a bez koje bi etika svijeta bila siromašnija.
Kada je u pitanju opis rata u Bosni i etike zaraćenih strana pjesnik Džemaludin Latić je u svojoj poemi-tragediji" Srebrenički inferno"[6] za sva vremena ovjekovječio postojanost u vjeri jednog immama, njegovu snagu i njegvu nadmoć i nečuven otpor fašizmu u najcrnjem obliku i surovost i zlikovačku ćud i posrnulost svih etičkih načela druge strane. Imama zlikovci pokušavaju da natjeraju da se pokrsti i da to isto učini sa ostalim zatočenim muslimanima. On to, međutim, odbija i nakon što su mu živmom nožem urezali krst na čelo, i nakon što mu ubijaju ženu i djecu, potvrđujući svojim životom nadmoć svoje vjere i nadmoć nad fašizmom.
Dobri duh Bošnjana jasno proizilazi i iz pjesama predivnog i predobrog pjesnika Izeta Sarajlića koji se začuđen ratnim događajima u Bosni i Hercegovini,obraća svojoj "Prijateljici moje mladosti-pravoslavki"[7] i sa nevjericom se pita:
"...Nije zar da si i ti pristala
Uz paljanske koljače!"
Još veće su čudo od ljepote bosanske etike njegovi stihovi:
"...Eto
Deseti je dan rata
A mi
Još uvijek
ne znamo dovoljno
Ni da mrzimo..."
Veliki bošnjački pjesnik iz Crne Gore,Husein Bašić u svojoj pjesmi "Opet kuga u Sarajvu"[8] daje snažnu osudu rata koji "knjigu mrtvih čini sve punijom". On osuđuje nametnuti rat koji ubija sve vrijednosti koje su krasile Bosnu polazeći od etičkih i duhovnih vrijednosti: Derviš, Tvrđava, Omer i Merima,... i žalobno pita:
"...Koja pjesma o Emini
Više neće biti"...i sve vidi kao DŽehenem-Pakao:
"Dok aveti lete nebom
Sarajlije u Džehenem
Noć sve duža, vatra jača
Razum nijem...", što je ujedno osuda etike zlikovaca, a i velikih sila koje su dugo bile nijeme i skoro bi se moglo ravnodušno posmatrale šta zločinačka ruka čini i kako se iživljava nad nedužnim, golorukim narodom.
Bašić u pjesmama "Pjesnik Meho Baraković u Plavu“ i "Riječi poslije Srebrenice" govori i o etici žrtve: Pjesnik Baraković je u izbjeglištvu napisao tri knjige,ali u njima ne pominje imena zločinaca iako ih zna:
"Sakrio ih od njihove djece
I onih koji su znali da se postide..."
O etici Bosne, ali i etici zločinaca, kao i međunarodne zajednice ,drami i iskušenjima bošnjačkog naroda, veliki Bosnasko-hercegovački pjesnik Abdulah Sidran u svojoj pjesmi "Mora"[9] piše o sinu "koji u snu pjeva" "o kući koju sada nema", "glavom koju sada nema", i jeziku koga nema..." a u pjesmi "Zašto tone Venecija" šalje jasnu osudu međunardne javnosti:
"Tu je granica. Bosna, Bosna, Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni križ i Zapadni križ, od jednog križa nastali. A bošnjački narod je pitom. Zato ga dotuče ruka vjere i Jednog Boga, koji nije rođen, niti je rodio, a Gospodar je Svjetova, i Vladar Sudnjega dana"...
"Gledam nebo iznad Venecije. Zemaljski su
Gospodari namijenili da bošnjačkog naroda - nema
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
U kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
Od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone
Zašto ne treba na svijetu da ima naroda bošnjačkog?
Među bojama, jedna boja manje? Među mirisima, jedan
Miris manje? Zašto ne treba na svijetu da ima - ova
Venecija? Među čudima, jedno čudo manje?
.....Zemaljski Svijet, među
sedam milijardi vasionskih svjetova, hoće da
ostane siromašniji za cio jedan narod. Takva je
volja zemaljskih gospodara. U Svemiru, tada, jedna
zvijezda pada. Zato tone Venecija. Svemir bude siromašniji-za cio svijet."
To je ta internacionalna i čovjekoljubiva svijest,koje nije bilo tih groznih dana u svijtu.
A Sidranova pjesma "Srebrenica" je snažna pjesnička osuda zla, ljudskog posrnuća, nepravde a i čudne poslijeratne etike. On za Srebrenicu kaže:
"Bolje da je nema
nego da je ima
ovakve
kakva je danas Srebrenica.
Na poslijeratne političke sugestije,da se u prošlost ne gleda, pjesnik se pita: "A šta mi to drugo osim nje imamo?" i dodaje:
"Mi imamo sadašnjost
U koju se ljudskim očima
Pogledati ne može".
Svu grotekstnost poslijeratne sudbine Srebrenice,on jasno kritikuje:
"Onaj koji je stvorio Srebrenicu
On nam danas mir u Srebrenici čuva"... i očigldno, ogorčen pita:
"Kako spava srebrenička majka?
Je li to mir?
Da li tako prestaje rat?
Kad zašuti
Željezno oružje
A do neba vrišti
Materino srce?
Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pod našim kućama
i našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Čuva mir?
O etici Bosne i Bošnjaka, mnogo šta bi se moglo pročitati i naučiti iz poezije, velikog bosansko-hercegovačkog pjesnika, Maka Dizdara. On, primjera radi, u pjesmi „Put“[10] proročanski vidi ono što će se dogoditi njegovoj Bosni i Hercegovini,mnogo godina poslije njegove smrti:
„Ti si naumio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put do mene
Jer ti ne poznaješ uklesane utrte pute
I niti i jedan drukčiji.“
Pjesnik, međutim vidi i novi put spasa od onoga ko želi da uništi:
„Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svijetla i tmice“. I da ovaj esej o etici Bosne na neki način zaokružim riječima istog pjesnika, obajavljenim u gore pomenutoj antologiji:
A kto je ta što je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od sna“
Kada je riječ o ratnoj etici na tlu Bosne i Hercegovine, a i skoro svuda na Balkanu gdje žive ili su živjeli Bošnjaci, ovo su ključna pitanja koja je nametnula poezija velikih Abdulaha Sidrana i Maka Dizdara.
Da ne bih dalje iznosio svoja gledanja na ovu temu samo da skrenem pažnju na nekažnjivost zločina i preoblačenje košulja poslije zločina kao jednoj groznoj etičkoj pojavi kod jednog dijela naroda i to jezikom dokumenata.
Kao najpotresniji dokument koji govori o sunovratu etike i morala kad su u pitanju zločini u Bosni i Hercegovini ovom prilikom bih skrenuo pažnju na tekst Adila Zulfikarpašića[11] od 25. januara 1942. "Put u Foču" nakon čuvenog genocidnog pohoda Pavla Đurišića i drugih četnika Draže Mihailovića. (Put u Foču 25.januara 1942.godine.
Adil Zulfikarpašić je kao što je poznato sa partizanskim jedinicama stigao u Foču nakon strahovitog pomora muslimanskog stanovništva:
"Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašča iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je dočekala patrola.iz bivše maltarnice izašao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojn Božović, Crnogorac, on je dugo radio u Foči i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo poćli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivog) ogromne ledenice krvi... Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležli su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.
-Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca-objašnjava nam Božović. - Kapetan Sergije Mihailović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić, naredili su da se svi muslimani muškarci pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i djecu...
Pa ko je to učinio? - pitao sam. - Većinom mještani i srbijanski četnici,ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su unišli bez borbe i otpora u Foču. Kad je došla naša brigada i kalinovački odred,srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodio. Eto, za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve odreda.... I nije sa našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u fočanskom srezu."
Uz citat izjave jednog partizana da kažemo da Zulfikar svjedoči da su po dolasku partizana skori svi ti koljači i njihovi komandanti prešli u partizanske jedinice,i da je na njegov zahtjev da se uhapse čak i Tito rekao da to ne može da se uradi jer bi naišlo na otpor srpskog faktora u partizanaskim jedinicama.Zločin je dakle, silom prilika, ili svjesno - prećutno ostao nekažnjen i u još surovijem obliku je skoro na istovjetan način ponovljen u čitavoj Bosni za vrijeme ovog posljednjeg rata. Stoga se mora sada poslije svega, skrenuti pažnja na veliku opreznost u budućnosti. I pored Haškog tribunala koji je izrekao dosta osuđujućih presuda za genocid i druge zločine, bez ikakkve rezerve se može tvrditi da je veliki broj zločinaca ostao nekažnjen, i da sigurno, preoubučeni u nova odijela, šetaju po našim gradovima. Možda i pored nas...
Da bi se na pravi način shvatio položaj Bošnjaka na prostorima čitavog Balkana, u kakvim uslovima je stvarana i vjekovima oblikovan karakter i moral i u krajnjem ishodištu etika, dovoljno je još skrenuti paćnju na "Pismo Husein Efendije Užičnina iz 1887.godine. [12] Riječ je o prognaniku iz Užica, koji je jedno vrijeme nakon progonstva živio u Bosni i potom pošao za Tursku.Riječ je o najvećoj zapisanoj tugovanki za zavičajem,ali i potvrda da se Bošnjacima do sada istorija ponavljala u skoro istovjetnom obliku više od jednog vijeka. U ovom pismu koje je upućeno pomenute godine, prije skoro vijek ipo Husein eendija Užičanin iz Istambula poslije 25 godina nakon progonstva iz Užica kaže: "I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatasmo, s kojima hljeb i radost dijelismo,s kojim se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana naaše duše umirale od tog plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našim patnjama. I kad sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta"...
Nije li ovo ista slika Foče iz 1941. iz teksta Adila Zulikarpašića? Nije li ovo ista slika bol i tuga koju su preživljavali Bošnjaci u skoro svim bosankim gradovima i selimma? Nije li ovo slika etike s kojom se ovdje živi duže od jednog vijeka. I da opet završimo pismom Husein efendije Užičanina, onako kako ga i on završava, a što može da posluži i nama današnjima i kao opomen i kao putokaz, u svakom slučaju podsticaj za duboka razmišljanja:
"Mi znamo sad ko smo mi(misli na izbjeglice iz Užica odseljene za Istambul, prim. B.A.) i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi,dobri moj hafize?
Jes, belćim je i to suđeno,da neko zna namah,a neko podocnije-ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete,da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude-ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete.
Toga se bojim:da ivas jednom isto zlo od istih ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi,nakon svega probudite i osvrnete oko sebe. Al' da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem:budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati."
U ovom pismu je sadržana i sva patnja i sva filozofija ,sav moral,karakter i sva etika Bosne i Bošnjaka ponaosob. I nije ono poziv na rat. Naprotiv, poziv da spoznamo sebe, da se uzdignemo, i branimo ono što je najsvetije: etiku, slobodu i dostojanstvo, ne gubeći svoje najbolje osobine i svoj karakter. A za to je ponekad,kada se mora i vrijedno i život dati.
I nakon ovoga ulazimo u poslijertnu etiku - poslovnu etiku,... koja zaslužuje posbna izučavanja. Nije etički dopustiti da nam ratni invlidi, djeca palih boraca, a možda i živih, prose na ulicama Sarajeva, da oni koji nisu život žalili boreći se u nemogućim uslovima za slobodu, u miru teško žive. I to je etika Bosne, mora se priznati. I to se mora mijenjati!
Dobri duh Bošnjana, bošnjačka etika i kultura veoma je prepoznatljiva u sevdalinakama, u već pomenutim pjesmama đurumlija:
"Majko moja, majko moja, željan li sam doma!
Željan li sam doma
Doma željan, doma željan, bistre vode žedan!
Bistre vode žedan!
U tuđini, u tuđini rahatluka nema
rahatluka nema!
Za vatanom, za vatanom
Tuga je golema!
Bosno moja, Bosno moja i planine tvoje
Niđe sunca, niđe sunca, ko u tebi što je
Ko u tebi što je
Niti sunca, niti sunca, niti mjesečine! Niti mjesečine
U jabani u jabani, teške pomrčine
Teške pomrčine!"
Da bi se spoznala atmosvera rata kroz poeziju bošnjačkih pjenika da skrenem pažnju da su na ratne a i etičke teme objavali svoje pjesme i pjesnici: Sait Orahovac, Skender Kulenovič, Enver Čolaković, Haris Silajdžić, Mak Dizdar, Bisera Aliković, Ferid Muhić, Ibrahim Hadžić, Fehim Kajević, Avdija Avdić, Rasim Ćelahmetović, Enes Kišević, Hadžem hajdarević, Refik Ličina, Fatima Polesić-Muminović, Šaban Šarenkapiš, Zumber Muratović,Enes Halilović, Enver Muratović, Zaim Azemović, Jašar Redžepagić, Alija Džogović, Faiz Softić, Saet Hadrović Vrbički, Šefika Beović-Ličina koja je izrekla jednu od najpotresnijih osuda "gospođi Evropi" zbog njenog nijemog posmatranja drame u Bosni i isuviše zakasnjelog i blagog reagovanja........a atmosveru ni rata ni mira i potpune neizvjesnosti najbolje je u jednom stihu sublimirao Ismet Rebronja, kada se obraća izbjeglicama iz Bosne: "Ne ostajte ovdje/ Ne idite tamo..."
Na kraju, čini mi se ipak da nije neskromno i dvije moje pjesme na ove teme objavljene u mojoj zbirci pjesama "Rat u kući" od kojih je jedna zastupljena i u antologiji anti-ratne poezije Bošnjaka "Tarih", autora Safeta Hadrovića-Vrbičkog:
| ELEGIJA ZA SUADU I Zaboraviti ne mogu Ustrijeljenu Suadu bsa Baščaršije Oprotiti neću ni narodu ni bogu Bog ubio ljude krvopije Oni strijeljaju moj grad Ubijaju mu dušu ljudi bez duše Rakete lete na žive mete i sad I sada se ideali ruše I ne pitaj kako je počelo i kad će stati Ne pitaj o Vukovaru Saraj Bosni i Dubrovniku O Čemernu nemoj čemernu priču pričati Zlo je najgore u ljudskom obliku Ne pitaj kad će stati Hože li iko bezumlje preživjeti Rakete lete crne se crni sati Ko otrov sije otrov će i žnjeti II Moja je domovina uhapšena javno Balkanska carica u okovima Gdje je sada ono Ćevo ravno Da l u njemu još njunaka ima Divljaačke vatre ko će gasiti Ko graditi nove gradove i sela Ko će dušu naroda spsiti Može li jadna nići iz pepela Ustrijeljenu Suadu zaboraviti neću I ljudske kosti na zgarištu očaja Poniženu nejač najveću nesreću Koja ljudsku sudbu sa prokletstvom spaja zaboraviti ne mogu i neću Bruka živg sahrani čovjeka Ko topuzom sebi traži sreću Ko izgubi dušu pakao ga čeka III I ne plači tužna sirotice Stegni srce neka gori dok zlo zbori Gorki čemer izbjeglice Okusiće i zlotvori zlo mu u dom ko ga stvori Ustrijeljenu Suadu zaboraviti neću Ni njima ni nama oprostiti ne mogu S najljepšim cvijetom u cvijeću Za njenu dušu ja se molim Bogu I sad je osjećam kako leti Leprša u zraku prkoseći strahu Onu ljepotu niko ne može da osveti Molite se za njenu dušu Alahu Ni na zlo nemate pravo zlom Sila Boga ne moli Ali na kraju kraja i nju čeka slom pobjednik je samo onaj koji voli Pobjednik je onaj što na pravdi Boga Trpi i pati svojom krvlju plaća Ko dobrotom pobijedi svoga Zlo činjenje zlom se samo vraća | IZBJEGLICE Dolaze izbjeglice iz Bosne Iz Foče Mostara Rudog iz Trebinja Ej šta se radi od zemlje ponosne Što doživje raja sirotinja Da je opet goloruku gnjave Da gladuje i da sirotuje Od užasa i od strave Vrisak bola do neba se čuje Goloruki gladni premoreni Prestravljeni prevareni poniženi Dolaze iz Bosne izgubljeni Bosi Bosnu pregazili pregaženi Nijeme kolone beskućnika Kuće bola nose na leđima Žive slike krika mučenika Oni su Pakao gledali svojim očima U mraku prošlih vjekova Zatrovana čemerom i zlobom Sudbina je gorka čovjekova Od rođenja vezana sa grobom Dolaze izbjeglice iz Bosne Iz Foče Mostara Rudog iz Trebinja Ej št se radi od Zemlje ponosne Šta doživje raja sirotinja. ETNIČKO ČIŠĆENJE U Besmislu smisao ne traži Zakon džungle u bezumlju važi Oni su rušenje i paljenje Iz milošte zvali etničko čišćenje Tu najprljaviju igru,to zlo i naopako I svijet je sluđen imenovo tako Tu najgrozniju svinjariju na planeti Etničkim čišćenjem zvali su prokleti To zastiđe dvadesetog vijeka-blam Etničkim čišćenjem nazvao je šlam Fašizam gospodo slijepa i ništa drugo Fašizam se s nama i sa vama rugo U dvadesetom vijeku nek vam je na znanje Fašizam čisti ni više ni manje Od tog otrova,od tog gada Dvdeeti vijek umro je od smrada Ubijanje duše, krv, pepeo i zlo Etničko čišćenje bilo im je to. U besmislu smisao ne traži Zakon džungle u bezumlju važi |
Zbog ovih mojih pjesama koje prilažem kao svoju "pjesničku diskusiju" o etici Bosne i još jedne koju sam pročitao na jednoj književnoj večeri ("Seobe") u onom zlom vremenu, na dvijema sjednicama Skupštine opštine u Beranama tadašnji odbornici su tražili da me smijene sa mjesta dopisnika TV Crne Gore (gle im pameti: kao da sam ja ušao u TV kao oni u Skupštinu opštine!). Poslije rata niko ih u Bosni nije ni pomenuo, sem što ih je Faruk Dizdarević, uvrstio u moje Izabrane pjesme i, kasnije, jednu od njih Safet Hadrović Vrbički uvrstio u Antologiju antiratne poezije Bošnjaka. Slično je i s poezijom i ostalih bošnjačkih stvaralaca. A o poeziji i publicistici Marka Vešovića, u Bosni, bar, svakoga mjeseca bi bilo neophodno organizovati po jedno veče uz pomoć Države i nadležnih državnih organa! Ne smije se, upravo zbog etike,prepuštati slučaju ništa što je u duhu bosanske etike. Pa ni poezija.
Zaključak: Etika Bosne i dobri duh Bošnjana ne može se na pravi način sagledati,ako se ne zaviri da tako kažem,u ono o čemu su pisali i o čemu i danas pišu Bošnjaććki pisci,a ne smiju se zaboraviti ni pisci drugih naroda koji su kada je bilo najteže znali da progovore o tom dobrom duhu.
Fussnote:
1] Avdija Avdić: Historijsko-književni pristup narodnim pjesmama o Đurumlijama – Almanah 73,74, Podgorica, 2017.
2] Mehmed Meša Delić: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, “Avlija”, godina VI, br. 12, jul 2015.
3] Avdo Međedović:“Osman-beg Delibegović“, El-Kelemeh, Novi Pazar, 2017. 4] Avdo Međedović: “Mustaj-beg Lički, Matica Bošnjaka, Novi Pazar, 2018.
5] Jevrem Brković: “Zemlja Bosna“, Tarih-antologija anti-ratne poezije Bošnjaka, Centar za kulturu Rožaje i Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje, 2017.
6] Džemaludin Latić: Srebrenički Infero - dvanaesto pevanje, “Antologija „Tarih“, Centar za kulturu Rožaje i Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore ,Rožaje 2017.
7] Iizet Sarajlić: “Mizera“, Antologija „Tarih“, Centar za kulturu Rožaje i Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2017.
8] Husein Bašić: Opet kuga u Sarajvu, Antologija „Tarih“, Centar za kulturu i Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2017.
9] Abdulah Sidran: “Mora“, Antologija antiratne poezije Bošnjaka „Tarih“, Centar za kulturu Rožaje i Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2017.
10]
11] Adil Zulfikarpašić: “Godišnjak broj broj 4, Beč, 1957 i Avlija, Rožaje, broj 12, 2015
12] Pismo Husein iz 1887.godine, Almanah 79-80, Podgorica, 2018.
Literatura:
1. Antologija antiratne poezije Bošnjaka „Tarih“ Safeta Hadrovića Vrbičkog, Centar za kulturu Rožaje i Udruženje Bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje, 2017.
2. Almanah broj 73-74, Podgorica 2017.
3. Avdo Međedović: Ženidba Smailagić Mehe,“Svjetlost“, Sarajevo, 1987.
4. Avdo Međedović: Osman-beg Delibegović, El-Kelimeh, Novi Pazar,2017.
5. Avdo Međedović: Mustaj-beg Lički, Matica Bošnjaka, Novi Pazar, 2018.
6. Vehid Gunić: Sevdlinke o gradovima; NITP „Bošnjak“, Bihać, 1997.
7. Almanah broj 79-80, Podgorica, 2018.
8. Adil Zulfikarpašić: Put u Foču, Avlija brj 12, Rožaje 2015.
9. Braho Adrović: Izabrane pjesme. IŠP “Pegaz“ Bijelo Polje, 2015.