U četvrtak, 15. januara 2020., u Sudu Bosne i Hercegovine nastavljeno suđenje Esadu Ramiću, Omeru Boriću, Šefiku Nikšiću, Adnanu Alikadiću zvani Bato, Mitketu Pirkiću, Redži Baliću, Hamedu Lukomirak, Safaudinu Ćosiću, Muhamedu Cakiću, Ismetu Hebiboviću zvani Broćeta, Enesu Jahiću, Senadin Ćibi i Željku Šimunoviću.

Iako su bila najavljena dva svjedoka tužilaštva (jedan opravdao izostanak), pojavio se samo – Radovan Kuljanin, kojeg je prvo ispitivala tužiteljica.

Nakon što je rekao, da je u invalidskoj penziji, ispričao je kako je i gdje živio prije rata. Kako su tenzije i nepovjerenje rasli, navodeći primjer zaustavljanja konvoja koji su stanovnici Bradine, postavljanjem barikada spriječili da ide prema Sarajevu.

Kuljanin je zatim iznio svoje svjedočenje o 25. maju 1992 .godine kada su „muslimansko hrvatske snage" kako kaže, napale Bradinu nadomak Konjica sa svih strana. Objasnio je, da nisu bile nikakve linije odbrane, niti posebna organizacija, već su se “samoorganizovali onako da brane svoje kuće”, te da su “imali oružje koje im je dala stranka.”

Posebno je naglasio, da su u Bradinu došli Srbi iz okolnih sela Bjelovčine i Brđana, jer su smatrali da su u Bradini sigurni. Dalje je ispričao, kako je u međusobnom pucanju ranjen u stomak, da mu je pružena pomoć u ambulanti u Bradini te kako je došlo do hapšenja i zarobljavanja njega i ostalih mještana, koji su odvedeni u Konjic, a potom u zatvor Čelebići.

Detaljno je opisivao, kako kaže „svakodnevna maltretiranja, premlaćivanja, iznurivanja glađu i nehigijenskim uslovima“ u zatvoru Čelebići i njegovim hangarima, navodeći da je bilo i ubijanja. Tako je, navodi primjer, iz hangara izveden Željko Klimenta, nakon nekog vremena se čuo jedan pucanj i „tu su ga ubili“, - ističe Radovan.

U zatvoru je sreo i svog oca, za kojeg je rekao da je pušten nakon provedenih oko 100 dana u logoru, te da je bio u Konjicu.

Na pitanja tužiteljice, da li je registrovan od strane Crvenog krsta, svjedok potvrđuje i dodaje da je ostao u Čelebićima još jedno vrijeme, a nakon toga je prebačen u sportsku dvoranu Musala u Konjicu i da je 9. marta 1993. godine na sarajevskom aerodromu razmjenjen.

U kontraispitivanju, kojom prilikom su advokati odbrana postavljali pitanja svjedok je negirao svako učešće u VRS, a posebno u periodu ranjavanja, iako su mu čitani dijelovi dokumenta – Rješenje od Ministarstva rada i boračko – invalidske zaštite RS iz 2010. godine u kojem stoji, da je Kuljanin Rajko bio ranjen 25. 5. 1992. godine kao pripadnik 2. čete TO Bradina RS.

Zbog niza kontradiktornosti iskaza i navoda u izjavi odbrana je zahtjevala da se u materijalne dokaze uvede njegova izjava iz 2017.godine. U daljem ispitivanju svjedok je uglavnom negirao ili dao odgovore „ne znam“ na konkretna pitanja.

Tako je na jedno od pitanja člana Sudskog vijeća – ko je organizovao barikade i zašto da se ne dozvoli prolazak konvoja iz kojeg nije bilo prijetnje selu i mještanima Bradine, Kuljanin odgovorio da ne zna.

Nakon pitanja advokata, tužiteljica je postavila nova pitanja o stražama u selu Bradina, nakon čega su se javili advokati da postave pitanja, ali Vijeće nije dozvolilo da se svjedoku dalje postavljaju pitanja.

Sljedeće ročište zakazano je za 29. januar 2020. godine, kada bi trebali biti saslušani novi svjedoci Tužilaštva BiH.

Podsjećamo nadležne, da je Konjic jedan od bh. gradova u koji 1992.-1995. nije ušla agresorska čizma, koji je odbranjen u ratu i kao takav poslužio kao baza za pomoć drugim gradovima u municiji, lijekovima, hrani, smještaju izbjeglica…

Međutim, ljudski i materijalni gubici grada su ogromni, nenadoknadivi, precizno još uvijek i neutvrđeni. U gradu je granatama i snajperima sa agresorskih položaja ubijeno i ranjeno skoro dvije stotine civila, od čega je ubijeno više od 16 djece, a za to još nije podignuta ni jedna optužnica.

Poznato je da je 4. 6. 1992. oko 9,30 granata ubila troje Konjičana, 23. 3. 1993. oko 6:30 h granata je ubila tri, a ranila sedam radnika “Igmana”, 11.8. 1994. oko 19 sati granatom su ubijena četiri sugrađana kod Vatrića kuće…

Svaka vojska vodi artiljerijski dnevnik i nije teško utvrditi ko je toga dana i sata ispalio granate. Pitamo se, da li postoji jedno isto tužilaštvo za sve građane Konjica, ili postoji više njih koji imaju različite aršine?

Kada će biti na redu suđenje za ubijene građane Konjica 1992.-1995. od granata i snajpera, ko je i do kada nadležan da podigne optužnicu, koliko još decenija trebamo čekati?

Prema sadašnjem stanju, zločin protiv Konjica biće uskoro potpuno zaboravljen, jer nema ni jedne knjige o odbrani grada, nema obilježavanja pogibije civila, nema spomen-ploča niti optužnica.

Pitamo vlasti, posebno lokalne, da li nekoga zanima kakva je percepcija Konjica u svijetu (pozitivna ili negativna), kakav je nametnuti imidž Konjica u susjednim državama, kako se vlasti bore za cjelovitu istinu o Konjicu u ratu?

Šta rade općinski službenici koji su dobro plaćeni da brinu o tome?

Iskrivljena istina ponovljena milione puta, vremenom postaje trajna istina, a tako nestaje sjećanje na odbranu grada i njegove branitelje, kao i poginule civile. To je historijska neodgovornost nadležnih državnih organa i brojnih boračkih udruga/udruženja.

B. Balić – Novikonjic.ba