Da je KPS “Baton” Zenica na čelu sa predsjednikom dr.sc. Amirom Ismićem, nezaobilazni kulturni iskorak u vremenu zatvorenosti i sebičnosti, pokazala je još jedna izuzetno organizovana tribina sjećanja. Ovoga puta posvećena majoru Armije R BiH, komandantu “Vlašićkog odreda”, nosiocu najvećeg odlikovanja “Zlatni ljiljan”, Mihajlu Petroviću. Rodio se u Beogradu gdje se školovao i završio Vojnu akademiju. Došao na službu u Travnik, napredovao do čina majora bivše JNA, tu podizao porodicu. Sa suprugom Anom dobio sina Aleksandra i kćerku Dunju.

Već na prve korake Teritorijalne odbrane BiH, major Petrović nije imao dilemu. Bilo je tu! Kada je izveo operaciju oslobađanja Tehničko-remontnog zavoda u Travniku, zarobivši 120 pušaka, 60 000 metaka, dvadesetak kamiona i puno sredstava veze, znalo se da se na ovog čovjeka može računati. Raspoređen je za komandanta “Vlašićkog odreda” sastavljenog od gorštaka protjeranih iz sela Mudrike.

Svoja sjećanja iz tog perioda iznosili su njegovi saborci i bliski saradnici, a među prvima Šiljak. Potom Avdo Ablaković iz TRZ Travnik, koji je kazao:

- “Neophodno je dati doprinos u sklapanju mozaika istine o odbrambeno oslobodilačkom ratu Armije Republike Bosne i Hercegovine.”

Sa izuzetnim respektom, govorio je o majoru Mihajlu Petroviću prije rata, njegovom uključenju u TO BiH, te kasnije, kroz različite aktivnosti, potvrđujući da se radilo o visoko moralnom čovjeku i patrioti.

dr. sc Amir Ismić i ratni komandant brig. Haso Ribo

Njegov blizak saborac, stanovnik sela Mudrike, Ferid Mehić, ispričao je:

- “Uvjerio nas je da smo mu počeli vjerovati. Obučio nas, da su nam se drugi divili u poznavanju naoružanja i načina ratovanja. Bio je to ljudina”.

Abdulah Vrselj, koji je pored majora Petrovića prošao svoj ratni put i bio mu blizak saradnik, govorio je kako je uvijek imao viziju više, a jednom mu je naredio da siđe sa Vlašića u Travnik i dovede efendiju. Major Petrović mu je tada rekao:

- “Ovim ljudima je porušena džamija, protjerani su iz svojih Mudrika, trebaju efendiju i dovedi ga.” Na kraju je samo potvrdio: “Bila je čast služiti s njim svojoj domovini.”

Primarijus dr. Fuad Pašić ukratko je ispričao svoja sjećanja i odlazak na planinu Vlašić u “Vlašićki odred”.

- “Mihajlo je govorio, kako je genocid usmjeren na muslimane i da će on braniti muslimane, a da je to bilo koji drugi narod postupio bi isto.”

Minuta šutnje za legendarnog majora Mihaila Petrovića

Potom je ratni komandant Ribo Haso, ispričao kako je na samom početku bilo određenog nepovjerenja u iskrenost majora Petrovića, ali se on svojim izvršenjem zadatka i neobičnoj brizi za borce i njihove porodice, veoma brzo nametnu kao komandant kojeg je volio cio narod. Njegova porodica je također bila uz njega, odana borbi za Bosnu i Hercegovinu, tako da je jedne prilike na Vlašić odveo i svog sina koji je imao samo šesnaest godina, dok je supruga u zgradi gdje su stanovali skupljala zavoje i sanitetski materijal. O trenutku teškog ranjavanja Ribo je govorio veoma teško i osjetio se jecaj u glasu, jer mu je major Petrović došao nešto prije i rekao:

“Ako mi se nešto desi, sahranite me po običaju kao i moje borce, i neka to bude tamo pored njih.”
- “Rijetki su to ljudi, kakav je major Petrović, i sjećam se da je to bila nezapamćena žalost i posljednji ispraćaj. Ukopan je sa svojim saborcima u parku pored džamije u Travniku” završio je vidno potresen Ribo. Majora Petrovića sam upoznao u ljeto ‘92. moj prvi utisak kad sam ga ugledao na čelu odreda sa protiv avionskim mitraljezom na ramenu, da je prije svega čovjek. Kasnije u razgovoru kroz brigu o svakom borcu to se uistinu potvrdilo. Njegova rečenica:

“Junak umire samo jednom a kukavica hiljadu puta”, - navela me na zaključak da je major Mihajlo Petrović utkana šara na bosanskom ćilimu časne odbrane domovine Bosne i Hercegovine.

To se ne smije zaboraviti!