Moj treći odlazak u Sarajevo u vezi udžbenika; susret s g. Kiferom, u OHR-u
Sutradan ujutru, u Sarajevu, u Ministarstvu obrazovanja, sačekao nas je prof. Jabučar. Pita - da li smo umorni i kaže da oko deset sati imamo termin kod gosp. Kifera. Popili smo kafu i idemo odmah svi zajedno taksijem u OHR. Poslije predstavljanja od strane gospodina Jabučara, uz dobro prevođenje, ja objašnjavam zašto su nam neophodni udžbenici iz BiH za našu djecu na Kosovu. “Pored obrazovnih, kulturnih i nacionalnih razloga, za nas su u ovom momentu najbitniji bezbjednosni, jer tim školskim knjigama iz BiH nećemo provocirati nikoga na Kosovu, zato što u njima sadržaji nisu uvrijedljivi, pogotovu ne za Albance od čije kolektivne dobre volje nam zavisi i opstanak dole”. Obavještavam tog službenika OHR-a da imamo saglasnost UNMIK-a i Privremene vlade Kosova; i glasnije napominjem da je s ovim u vezi udžbenika mr. Ričmond iz UNMIK-a trebao njega lično da kontaktira...

Gospodin Kifer odgovari: “Nije me kontaktirao”, i upita nas: “Šta ja vama mogu da pomognem?” “Da ovdašnji udžbenici dobiju od Vas ‘zeleno svjetlo’ da nemaju uvredljive sadržaje, jer je to uslov da nam u UNMIK-u odobre njihov uvoz na Kosovo”, odgovaram. “Onda ću morati da svaki ovdašnji paket koji će se transportovati pregledam prije nego se otpremi na Kosovo,” kaže Kifer. Mi pogledasmo profesora Jabučara za saglasnost, on, s odobravanjem, malo klimnu glavom na ovo traženje Kifera… Gospodin Kifer nas je još, onako usput, pitao: “Da li ćete učiti i ćirilicu?” Sadeta, malo nestrpljivo, odgovori: “E, bogami, dosta smo mi učili ćirilicu i neke strane jezike koji nam ništa ne pomažu, pa sada naša djeca imaju problem oko integracije i sporazumijevanja...” Kifer pojasni - da nas je to “nevezano” pitao zbog našeg slavenskog okruženja, s obzirom na činjenicu da svi oni imaju zvanično ćirilično pismo, “pa će vam možda trebati”... Završismo sastanak sa obećanjem gospodina Kifera da će pomoći koliko je u njegovoj ingerenciji i da nema ništa protiv štampanja i isporuke udžbenika na Kosovo. Mi zatražismo da u kontaktu sa međunarodnjacima na Kosovu, proslijedi taj svoj stav što prije. Za nas – konstatacije sa sastanka su sasvim dovoljne, zahvaljujemo i želimo mu srećan put na vikend u Njemačku; on nama isto to - za povratak nazad na Kosovo.

Vraćamo se u Ministarstvo obrazovanja. Gospodin Jabučar je potvrdio je bilo dobro... Svratili smo kod rahmetli prof. Ismeta Krnjića i tu dogovaramo sastanak za sutra sa direktorima štamparija “Fojnica” iz istoimenog grada i “Poleta” iz Sarajeva. “Zato što će morati da se ubrza proces“, pogleda g. Krnjić gospodina Jabučara, pojašnjavajući i njemu i nama, „angažirao sam dvije štamparije”. Dok to govori, vadi lijepo odštampan katalog udžbenika i daje nam da još jednom korigujemo broj primjeraka, iz prošlog našeg zijareta predatog mu spiska, i to upišemo pored svakog udžbenika, te da mu to poslije podne dostavimo.

Sa gospođom Sadetom odlazimo u prenoćište “Konak” na čaršiji, gdje sam ja odsjeo, i - uz otvorena vrata sobe - pišemo na katalogu podatke iz Sadikovog rukopisnog spiska, unoseći neke manje korekcije kod broja udžbenika, koje Sadeta treba da ponese nazad u Ministarstvo i preda prof. Krnjiću...

A moj brat Bajruš će tog dana doći pred akšam i (uvrijeđeno) zatražiti da pređem kod njega na noćenje u njegov zakupljeni sarajevski stan, gdje je sa porodicom živio poslije rata na Kosovu. Ja odbijam, kažem mu da sam se već smjestio. Primijetio je da sam malo ljut - između ostalog, što su se na mene svalile sve ove obaveze.
Sutradan nas prof. Krnjić upita - da li se neko od nas nešto razumije oko poslova štampanja. Poluglasno potvrđujem da poznajem materiju i terminologiju, koje sam djelimično upoznao preko izdavanja naše revije “Selam” i Takvima na bosanskom jeziku u prizrenskim štamparijama. A on je već u svojoj službi naše zahtjeve sredio kao elaborat zaveden u zasebnom predmetu, sve lijepo obrađeno i popisano u tabelama i po poglavljima - sa brojem naših učenika i potrebnih udžbenika.



Po dogovoru od prethodnog dana, u njegovoj kancelariji s direktorima štamparija iz Fojnice i iz sarajevskog “Poleta” ćemo obaviti razgovor, dogovarajući količine, kvalitet, rokove za isporuku i pojedinačnu cijenu za udžbenike. Oni će imati primjedbe na male količine i kratke rokove, pogotovu oko broja udžbenika za srednje škole. Zbog toga je gospodin Krnjić predložio da se neki udžbenici štampaju u crno-bijeloj tehnici, pripremom sistemom skeniranja starih (postojećih) stranica udžbenika. Rokovi su najveći problem; dogovaramo se da se posao okonča do kraja decembra, s tim da se dio udžbenika za OŠ isporuči nešto ranije.

Uzimajući sve to u obzir, direktori štamparija određuju minimalnu cijenu “ispod koje nikako ne možemo ići”, i zatražiše dodatne garancije - “jer, nama to što piše u pisanoj odluci UNMIK-a (koju smo mi priložili) o spremnosti za plaćanje i uvoz knjiga iz BiH, nije dovoljno, već bi trebalo da nam se uplati avans od tridesetak hiljada DM (KM), prije nego krenemo u posao”.
Mi, s naše strane, tražimo da se počne sa štampanjem odmah, a da ćemo za uplatu avansa vidjeti kad se vratimo na Kosovo. Oni šute… Gospodin Krnjić se tu umiješa i kaza im - da mogu krenuti s poslom, “a mi (Ministarstvo obrazovanja FBiH) stojimo iza toga”! Sutradan, svečano uz ručak ćemo potpisati dogovore u sarajevskom “Poletu”.

Poslije uspješno dogovorenog i obavljenog posla, tu noć sam, ipak, pošao kod svog brata na konak.
Naredni dan, ohrabren i samouvjeren, odlazim u Rijaset Islamske zajednice gdje tražim susret sa reisom dr. Mustafom ef. Cerićem, oko zahtjeva za isporuku na Kosovu i udžbenika vjeronauke, od strane Rijaseta. Primiće me i saslušati šef njegovog kabineta i kazati da će sve biti prenijeto reisu “koji je sada negdje jako zauzet”. Usput se interesovao kako je u albanskim medijima propraćena nedavna jednodnevna posjeta Kosovu reisa Cerića. Ja odgovorih: “Gotovo pa nezabilježeno; po njihovom ’adetu’ da nešto mnogo ne prate zbivanja oko Islamske zajednice”.

S ovim spomenutim zahtjevom u vezi, po dogovoru, sa Sadetom ćemo poslije podne poći i kod Muharema ef. Omerdića, vjersko-prosvjetnog referenta Rijaseta, koji će nas ljubazno primiti. U njegovom kabinetu ćemo ponovo potencirati naš zahtjev Rijasetu IZ BiH za donaciju vjeronaučnih udžbenika bošnjačkim učenicima Kosova. Omerdić nam, usput, pokazuje neka njihova udžbenička izdanja - “koja su toliko lagahna i na popularan način urađena i za koje mi dobijamo sve pohvale”, reče. Ja ću uzeti nekoliko primjeraka, a on nam je na kraju obećao da će “tih pet hiljada primjeraka udžbenika vjeronauke za vaše učenike osnovnih škola od prvog do osmog razreda, Rijaset IZ BiH, vjerovatno, poslati Bošnjacima na Kosovo bez nadoknade! “Bićemo u kontaktu s našim Ministarstvom obrazovanja oko te isporuke”, dodade na kraju Muharem efendija… Selamimo se i zahvaljujemo.

Istoga dana, nešto kasnije, poselamiit ću se i sa Sadetom koja će me ispratiti iz Sarajeva. Ostala je kod svoje porodice u kupljenoj kući u Aerodromskom naselju, gdje su se već doselili, a ona je samo povremeno u Prištini, oko još nekih svojih porodičnih obaveza i usput radi i za bošnjačku stvar na Kosovu.

Mark Ričmond, službenik za obrazovanje u Unmik-u – i dalje protiv uvoza udžbenika iz BiH
Petak je; u povratku iz BiH u Peć stižem nešto prije podneva. Idem na džumu-namaz u “Sandžak džamiji” u Vitomirici. Džematlije, koje me poznaju, misle da sam iz Prizrena došao tek onako. Poslije džume ću kod Balića ostaviti njegovoj hanumi dokumentaciju sa potpisanim sporazumima iz Sarajeva. Za sebe sam zadržao po jedan primjerak. Sutradan, kod mene kući dolaze naši saradnici iz Prizrena i Dragaša da čuju kako smo obavili posao oko ugovaranja štampanja udžbenika, da bi poslije nekoliko dana Balić u Prizrenu javno ispred svih njih kazao: “Ovo je - dobro obavljen posao”!

Sve je bilo dobro... dok nije čuo g. Mark Ričmond. Ispostaviće se da je on to tumačio kao (tiho) miješanje u njihove (njegove) ingerencije. A kada je to isto među nama primijetila – da je on to zaista tako misli – profesorica Bedrija Redžepagić-Demjahu, poslije sastanka sa Ričmondom, na kojem nam je on to rekao, Numan Balić će joj, u svom stilu, odbrusiti: “Potpisivanje preliminarnih ugovora i početak štampanja knjiga u Bosni pokrenulo je cijelu stvar, jer su oni ovdje (u Direktorijatu UNMIK-a za obrazovanje) znali da udžbenika nema na lageru i da će odugovlačenjem i sastančenjem s nama, onemogučiti uvoz udžbenika iz BiH”!

Za koji dan će nas opet pozvati g. Ričmond u UNMIK-u u Prištini i u prisutvu gospođe Štefi Šnor, Njemice, nove šefice Direktorijata za obrazovanje, ponoviti da smo preuzeli ingerencije UNMIK-a oko narudžbe udžbenika. Na tom sastanku smo pored Balića i mene, još g-đa Bedrija Redžepagić-Demjahu, Nesim Mustafi i Zaim Elezi iz Peći. U ime nas, Balić odgovori da smo se ranije svi dogovorili da ćemo ih uvesti - ako su bošnjačke knjige od OHR-a odobrene za nastavu u BIH, po “Banjalučkom sporazumu”. Prisutan je i onaj asistrent-stranac iz Kušnerovog kabineta - koji opet nešto ispravlja Balića i kaže da jeste Kušner rekao “yes”, ali da je imao i neke (pred)uslove.

Nešto kasnije, u sredini tog razgovora, Balić kaza da već mora da ide zbog nekih obaveza, a meni glasno dodade da nastavim da vodim sastanak u ime naše strane. Prije nego što će poći, na pitanje Ričmonda - ko je potpisao ugovor, on, nonšalantno, odlazeći, odgovori: “On”, pokazujući s nogu - na mene. U nastavku govorim (ponavljam) gosp. Štefi Šnor o opravdanosti tog čina i historijskog pomaka za naš narod i opet potežem bezbjednosna pitanja kao ključna, te, također, razlike u sadržajima udžbenika koje smo do juče učili i onih potencijalnih udžbenika koje ćemo dobiti iz BiH. “Tamo nema tema poput onih ‘Selim je kupio prase’ i mnogih drugih uvredljivih sadržaja na račun Bošnjaka i drugih naroda”, plus u udžbenicima koje smo ovdje korisitili, ionako nema ništa o našoj kulturi i historiji... kažem...

Ričmond procijedi da on ne želi mene da dovede u nezgodnu poziciju zbog potpisa dogovora, čiji ugovoreni iznos bi trebalo oni – preko donatora - da plate. Ja odgovorih da ne treba da budemo ucjenjivani plaćanjem i da će taj iznos, ako treba, podmiriti bošnjački roditelji – kao što su uvijek do sad plaćali udžbenike - samo da ih konačno naša djeca dobiju.
Nesim me dopunjuje, između ostalog, o hiljadama radnih sati koji se svaki dan gube u nastavi na bosanskom jeziku zbog nedostatka udžbenika, odnosno materije za obradu.
U nastavku razgovora, po prvi put, od nas se traži da se, bez obzira na udžbenike iz Bosne, izjasnimo za koji smo školski plan i program - srpski ili albanski. Mi odgovaramo da smo za kosovski. Oni kažu da to ove godine ne može i da se moramo opredijeliti za jedan od (njih) zatečenih, privremeno, do izrade zajedničkog koji će uslijediti, kako su rekli - dogodine. Na kraju je, ipak, uslijedio zajednički zaključak: oni će stupiti u kontakt sa Kiferom u OHR-u u BiH i preuzimaju daljnje ingerencije oko (naručenih) knjiga. Ja ističem da nam je gosp. Kifer kazao da ga je do sada samo jedanput gospodin Ričmond kontaktirao e-mailom, ali ne skonkretnim pitanjem o dozvoli upotrebe udžbenika u BiH, te da ne možemo da razumijemo čemu ovoliko njihovo odugovlačenje oko tog dogovorenog kontakta, koji prouzrokuje kašnjenje cijelog procesa. Mi se slažemo da oni preuzmu sve daljnje ingerencije oko plaćanja i dopreme udžbenika, ali tražimo da nikako ne prekidaju početak njihovog štampanja. Dogovaramo i novi termin za naredni susret...

U međuvremenu, i neki neplanirani događaji na terenu će nam dodatno otežati akciju oko uvođenja nastave na bosanskom jeziku na Kosovu.
Naime, u okolini Prizrena je (po svoj prilici poluilegalno) od nekih zapošljenih (samoinstaliranih?) iz opštinskog Direktorijata obrazovanja, pokrenuta akcija na otvaranju odjeljenja na albanskom jeziku u selima Planjanju, Drajčiću i Gornjem Selu u Župi. U obližnjoj Podgori u velikom selu Ljubiždi stotinak, a u selu Skorobište oko 90 učenika osnovnih škola (sa bivše nastave na srpskom jeziku) - “prebacili” su na nastavu na albanskom jeziku. Po njihovim tvrdnjama – to su uradili na osnovu - želje roditelja djece, dok, prema izjavama nekih tamošnjih ljudi, najvjerovatnije je to učinjeno - uz agilne akcije nekih nastavnika i direktora OŠ iz tih mjesta, koji su radili u nastavi na albanskom jeziku, a uz neshvaćenu letargiju i povlačenje onih nastavnika - Bošnjaka koji su donedavno radili u nastavi na srpskom jeziku u tim školama. Bilo je i elemenata popriličnih političko-šićardžijskih naslaga kod nekih među njima iz ranijeg perioda i svojevremenih “igara” oko tamošnje djece i nastavnog jezika u školama u tim mjestima, koja su bila predmetom političke manilulacije, nastavljene, nažalost, i u vrijeme režima ratnog zločinca Miloševića. Te ondašnje srpsko-režimske “akcije”, sada su s druge strane nalazile pokriće i alibi u tim novim poslijeratnim manipulacijama sa roditeljima i njihovom (nimalo krivom) djecom.

U ovom našem svakodnevnom interesovanju, pokretima i radnjama oko pitanja nastave na bosanskom jeziku, iz najvećeg župskog bošnjačkog sela više Prizrena - Gornjeg Ljubinja, tada još nismo dobili Izjave roditelja, iako smo znali da su nastavnici Ramiz i Fahrudin solidno obavili posao potpisivanja, jer su bili zadužili obrasce Izjava za njihovo potpisivanje od strane roditelja učenika. Zbog toga smo pošli u Gornje Ljubinje da vidimo o čemu se radi na zakazanom skupu nastavnika u osnovnoj školi.

U velikoj seoskoj školi okupilo se i prilično svijeta iz tog mjesta. Pitaju o mnogo čemu vezanom za obrazovanje, najviše o onom visokom. U Gornjem Ljubinju inače ima mnogo fakultetski obrazovanih mještana. Pitaju nas i koga mi predstavljamo. Neko od prisutnih dobacuje da će “KFOR uvesti škole“.. Na naše pojašnjenje da je u pripremi i projekat otvaranja nastave na bosanskom jeziku pri VPŠ u Prizrenu i da će se i za ostale fakultete razgovarati, jedan od prisutnih mještana, Džabir, prigovorio je da je “to nezadovoljavajuće - u odnosu na ono što smo imali”, i pobrojao šta bi nam sve trebalo. “Da nećeš i likovnu akademiju?”, poluljutito primijeti Ramuš Abdi, nastavnik matematike iz Prizrena, član naše grupe... Ipak su neke stvari razjašnjene, i stekao se jasan utisak da u ovom važnom mjestu nastava na bosanskom jeziku ima podršku (inače je osmogodišnja OŠ ovog naselja tada bila pod jedinstvenom upravom koja se nalazila u OŠ u Donjem Ljubinju, a zajedno su imale oko 800-900 učenika!). Nastavnici Ramiz Šaipi i Faridin Ademi su potpisane Izjave roditelja za G. Lj. narednih dana još malo dopunili, i dostavili.

Poslije Gornjeg Ljubinja, odmah idemo u podgorsko selo Skorobište, da vidimo šta je sa tamošnjim potpisivanjem Izjava roditelja. Sa direktorom skorobiške osnovne škole (na albanskom jeziku), mještaninom, pošto se nevoljno odazvao na naš poziv za razgovor, sjeli smo negdje na ulazu u selo da porazgovaramo. “Nastavnici, koji su ovdje donedavno radili u školi na srpskom, ustvari su svi SPS-ovci i oni su ‘krivi’ što su ranije ta djeca upisana na srpski jezik, a vi provjerite, svi su ovdje sami htjeli da prebace tu djecu na albanski”. “Ima li nekog upisanog učenika u nastavi na bosanskom jeziku?”, pitamo. “Nema”, kaže... Odlazimo kod lokalnog hodže i, u prisustvu još jednog svršenog medresanta, ostavljamo njima nove primjerke praznih obrazaca Izjava roditelja. “Pošto vi tvrdite da, ipak, ima onih koji žele da im djeca nastave školovanje na bosanskom jeziku, onda popišite te ljude”, zamolismo ih. Prihvatiše, ali nisu uspjeli da popune te Izjave s potpisima roditelja.
Usput, učitelj Arif Haliti, član naše grupe, konstatuje: “Eto gdje nam se nalazi naša nastava na bosanskom jeziku.“

Na terenu u Župi i Podgori kod Prizrena, lokalne domaće naprasne „patriote“ rade kontra nastave na bosanskom jeziku uz suptilnu pomoć pojedinaca iz opštine Prizren.

Na spomenutom skupu u Gornjem Ljubinju bio je prisutan i Sejdija Ilijazi, mještanin iz susjednog Drajčića, najmanjeg sela u Župi, kome smo tom prilikom ponovo dali prazne obrasce „Izjava roditelja“ i pojasnili kako da ih popuni i zatraži potpisivanje od tamošnjih mještana. Nekoliko dana ranije, baš iz tog Ljubinja smo pošli pješice prema Drajčiću, preko brda, pa se vratili zbog odustajanja nekih članova delegacije. Izjave roditelja do tada iz Drajčića nismo dobili. Gore je bilo i organizirano od par njihovih ljudi da neki mještani potpišu da žele da im se djeca školuju na albanskom jeziku. Ukupno je svakako bilo samo 18 učenika od drugog do osmog razreda, dakle tada nijedno dijete za prvi razred, a više razrede su ranije pohađali u OŠ u tri kilometra udaljenoj Sredskoj (srpskom selu, godinama ranije gotovo bez ijednog učenika srpske nacionalnosti).
Isti slučaj je bio i s višim razredima bošnjačke djece sela Planjana, u kojem je bilo 150-tak učenika. Tamo je bilo nekoliko sličnih zahtjeva po pitanju tranzicije nastave na albanskom jeziku, ali samo za djecu u prvom razredu.

Koji dan kasnije u opštini Prizren, prilikom namjere traženja od predsjednika g. Kadri Kryeziu finansijske pomoći za umnožavanje donijetih Programa iz BiH, sa Nesimom Mustafijem ćemo zateći u kancelariji Direktorijata za obrazovanje izvjesnog mještanina iz sela Planjanja, koji se na sav glas razmahao i “kritikuje” aktuelnu vlast “što nije kadra da obezbjedi školovanje djece na albanskom jeziku u njegovom selu iako (on !) se to traži, za razliku od prethodne (otišle) vlasti koja je za jedno dijete na srpskom otvarala odjeljenje”. (Govori ono na što je „navijen“ od onih koji su ga tu doveli, i što uši nekih ondje prisutnih žele da čuju,) Odlučujemo s Nesimom da uđemo u tu kancelariju. Unutra nam kažu da malo sačekamo na prijem. Kad smo se vratili, tog tipa su negdje sklonili, preko spojenih vrata u susjednoj kancelariji pa u hodnik. Inače, video nas je kad smo maloprije upali, i znao je da smo čuli nejgovu zadnju „besjedu“.)

Atmosfera je već napeta; ja sam se malo nervozno unutra obratio prisutnima. Trenutni direktor direktorijata dr. Zijadin Šemsidini krenu da izađe napolje, što je time, navodno želeo da pokaže da nije za napetu raspravu. Azem Mazreku, član Direktorijata, na, se “kulturno” obraća i obrazlaže da... eto - “to vaši ljudi gore traže”. “Idemo na teren“, predlaže, „da vidimo šta je istina”... “To je najbolje“, dodaje dr. Zijadin Šemsidini, „i ja ću sa vama”. Mi... pristajemo.

Nastavit će se...