Ernest Imamović i Bojan Kostić - Nedopustivo je Erneste da istinu o agresiji i genocidu podčiniš interesima SDP-a. Ti jesi sin komadanta Zaima Imamovića i utoliko je tvoja riječ jača, a tvoji postupci imaju posebnu težinu, iz poštovanja prema ocu, ali i svim drugim šehidima, borcima, gazijama jednom riječju pripadnicima Armije R BiH, iz obaveze prema žrtvi koju su podnijeli da bi opstala Bosna i da bi Bošnjaci preživjeli genocid. Iz tih historijskih razloga, Erneste, nemaš pravo da se poigravaš sa karakterom rata, da kao sin heroja, pružaš ruku sinu zločinca, komandanta agresorske vojske.

ELMEDINA MUFTIĆ: Dobro se zna, i ti vrlo dobro znaš, kakva su djela ostala iza komadanta zločinačke vojske Srbije, Crne Gore i njihovih satelita u genocidnoj tvorevini RS. Zamisli samo kako su se osjećale majke koje još ni kosti svoje djece nisu pronašle, možeš li zamisliti kako se osjećala ona majka koja je na televiziji vidjela kako joj upravo ta vojska, ti zločinci na koje se Bojan ponosi ubijaju maloljetnog sina. Zamisli da su ušli u Goražde, ista sudbina bi čekala i tvoje sugrađane, tvoje rođake... Tebe bi zaobišla, jer si bio u Njemačkoj, ali to ti ne daje pravo, da aboliraš zločine koje su počinili očevi tvoji partijskih kolega. Od tebe se očekuje mnogo više, od slijeđenja propale politike SDP-a, kojoj su svi normalni okrenuli leđa. Od tebe se očekuje da budeš od onih koji bi od Bojana tražili izvinjenje i kajanje, a ne da mu aplaudiraš dok izjavljuje da se ponosi ocem koji je bio komadant zločinačke vojske, koja je na tvoju državu izvršila agresiju i nad tvojim narodom izvršila zločin planetarnih razmjera, genocid.

Historija se ponavlja. Ponovo na sceni gledamo predstavu kako dojučerašnji četnici kokarde mijenjaju petokrakom i uvlače se u pore društva, politike, vlasti, a mi Bošnjaci žrtve genocida sve to pratimo aplauzom.

Dokle više? Koju to cijenu Bošnjak još mora da plati, da bi se opametio? Koliko nas to trebaju pobiti da bi mi progledali? Kakva nam se to mrena navukla na oči, pa ne možemo da prepoznamo zločinca koji samo mijenja masku, i čeka novi trenutak da nas razbaca po novim masovnim grobnicama.

Ne znam kad sam osjetila veću povrijđenost ponosa, kao dok sam gledala CD na FACE TV u kojem su gosti bili sin zločinca i sin heroja. Zvuči nemoguće, ali je surova istina, da su se u istom studiju, istoj političkoj partiji, istoj rečenici, istoj poziciji, našli dva potpuno različita svijeta, dvije dijametralno suprotne civilizacijske vrijednosti, odnosno nevrijednosti.

Istina je, da su u emisiji bili Bojan Kostić, sin Nenada Kostića komadanta agresorske i zločinačke vojske tzv. VRS, i Ernest Imamović, sin Zaima Imamovića, sin heroja, slavnog komadanta najčasnije vojske na svijetu Armije R BiH, koji je položio život za domovinu Bosnu, u vremenu srpsko-crnogorske agresije.
Pitam se imali dalje od ovoga? Postoji li dno samoponiženja koje mi Bošnjaci nismo dohvatili? Ne mogu da odšutim, jer ako odšutim postat ću saučesnikom u ovom genocidu pamćenja, interpretacije istine o agresiji i genocidu.

Ne smijem šutjeti dok četnici naočigled sviju nas mijenjaju kokardu za neku novu SDP-ovu oznaku, kako bi nam se u lice smijali, kako bi nas ponižavali dok im mi u delirijumu aplaudiramo.

Stid me i strah me naših šehida, da budem samo nijemi posmatrač. Zato ću progovoriti, riječima rečenim za čovjeka i teškim onako kako i jeste teška istina.



Sramota je i neviđena uvreda za sve nas koji smo osjetili užas agresije i genocida koji je izvršen od strane Srbije i srpskog naroda unutar Bosne i Hercegovine na R BiH i Bošnjake, da se na ovakav način pokušavaju u istu ravan dovesti zločinačka, agresorska vojska i časna Armija R BiH, sramota je da se ova dva pojma nađu u istoj rečenici, a ne u istoj prostoriji. Nečuveno je da nam usred Sarajeva, grada kojeg je zločinačka vojska čiji je komadant bio Nenad Kostić, 44 mjeseca držala u opsadi, u kojoj je ta ista zločinačka vojska ubila 11425 grđana od toga 1601 dijete, u kojem je porušeno sve što se moglo porušti, njegov sin izjavi da je ponosan na svoga oca. A to ko je bio Nenad Kostić, najbolje govori činjenica da njegovo ime nosi najduža ulica u Banja Luci. Zamislite kakvim je djelima komadant zločinačke vojske, zadužio genocidnu tvorevinu da po njemu nazove najdužu ulicu u Banja Luki. Nenad Kostić je poginuo u napadima na Orašje, a da je preživjeo zasigurno bi bio jedan od Haških doživotnih osuđenika. Zamislite da se na isti način govori o Nenadu i Zaimu, da se poistovjete ove dvije hostorijske ličnosti. Zvuči nestvarno ali je surovo istinito, da Bojan sin Nenadov umjesto da dođe u Sarajevo i izjavi da ga je stid oca koji je bio izdajnik države, komadant vojske koju je Međunardni sud za ratne zločine proglasio krivom za genocid, da traži oprost od žrtava genocida, on kaže da je ponosan na oca zločinca.

A sin heroja, Zaima Imamovića mu pruža ruku, izražavajući sreću što budućnost Bosne može graditi sa Bojanom koji se ponosi ocem zločincem. Ne mogu da se ne upitam na kojem smo mi levelu svijesti zastali. Za nas je stokholmski sindrom tek obična prehlada. Uz dužno poštovanje Ernesta Imamovića, uz još veće poštovanje što je sin heroja Zaima Imamovića, kome i sama dugujem slobodu, mir, dostojanstvo, opstanak države i naroda, ipak moram da kažem slijedeće:

- Nedopustivo je Erneste da istinu o agresiji i genocidu podčiniš interesima SDP-a. Ti jesi sin komadanta Zaima Imamovića i utoliko je tvoja riječ jača, a tvoji postupci imaju posebnu težinu, iz poštovanja prema ocu, ali i svim drugim šehidima, borcima, gazijama jednom riječju pripadnicima Armije R BiH, iz obaveze prema žrtvi koju su podnijeli da bi opstala Bosna i da bi Bošnjaci preživjeli genocid. Iz tih historijskih razloga, Erneste, nemaš pravo da se poigravaš sa karakterom rata, da kao sin heroja, pružaš ruku sinu zločinca, komandanta agresorske vojske. Od tebe kao sina Zaima Imamovića, kao potomka jednog od najvećih sinova koje je Bosna porodila, očekuje se da čvrsto stojiš na braniku istine o agresiji i genocidu. Nedopustivo je Erneste da pružiš ruku Bojanu, sve dok se ponosi zločinima svojeg oca, njegovim ratnim (ne)djelima. Dobro se zna, i ti vrlo dobro znaš, kakva su djela ostala iza komadanta zločinačke vojske Srbije, Crne Gore i njihovih satelita u genocidnoj tvorevini RS. Zamisli samo kako su se osjećale majke koje još ni kosti svoje djece nisu pronašle, možeš li zamisliti kako se osjećala ona majka koja je na televiziji vidjela kako joj upravo ta vojska, ti zločinci na koje se Bojan ponosi ubijaju maloljetnog sina. Zamisli da su ušli u Goražde, ista sudbina bi čekala i tvoje sugrađane, tvoje rođake... Tebe bi zaobišla, jer si bio u Njemačkoj, ali to ti ne daje pravo, da aboliraš zločine koje su počinili očevi tvoji partijskih kolega. Od tebe se očekuje mnogo više, od slijeđenja propale politike SDP-a, kojoj su svi normalni okrenuli leđa. Od tebe se očekuje da budeš od onih koji bi od Bojana tražili izvinjenje i kajanje, a ne da mu aplaudiraš dok izjavljuje da se ponosi ocem koji je bio komadant zločinačke vojske, koja je na tvoju državu izvršila agresiju i nad tvojim narodom izvršila zločin planetarnih razmjera, genocid. Ako težiš normalnoj državi, onda prvo teži istini, jer se samo na istini mogu izgraditi čvrsti temelji budućnosti, a ti vjerujem istinu znaš, samo je zbog propale ideologije SDP-a zanemaruješ. Država Bosna se gradi sa ljudima kakvi su Miro Lazović, Bogić Bogićević, Ivo Komšić, Čedomir Domuz, Rade Zornić, Željko Komšić..., istinskim sinovima Bosne i Hercegovine, onima koji su zajedno sa tvojim ocem i još desetinama hiljada drugih branili i odbranili našu domovinu. Država se ne gradi se sa zločinacima a ni sa onima koji nemaju snage za katarzu, ali imaju drskosti za ponos na ratne zločince koji su planirali, naredili i pčočinili Genocid od kojeg se cijeli svijet gnuša.

Komandant Zaim Imamović - heroj odbrane Republike Bosne i Hercegovine

Naravno, privatno imaš pravo družiti se s kime želiš, koga god ti obraz može podnijeti, ali kao sin jednog od komandanata – heroja Bosne, moraš biti obziran, jer to je već historija, a nju ispisuješ i ti, pazi kakav ćeš rukopis ostaviti.

I na kraju, mnogo je djece ostalo bez očeva, sjeti se i pomisli i na njih, kad slijedeći puta budeš sreo Bojana, pomisli na ubijenu djecu Prijedora, Sarajeva, na tek rođenu i odmah ubijenu bebu u Srebrenici. Sjeti se one ubijene mladosti na Tuzlanskoj kapiji, sjeti se živih lomača u Višegradu, sjeti se Markala, otkrivenih i ne otkrivenih masovnih grobnica. Erneste, sjeti se Have Tararević i njezinih 6 ubijenih sinova, možda će ti tada Bojanov ponos na oca izazvati potrebu da mu kažeš istinu u lice, da mu kažeš da ga treba biti stid, umjesto što mu aplaudiraš.

Sin si, velikog heroja bosanskog. A to je vjeruj mi, golema odgovornost.