SASTANAK U MINISTARSTVU OBRAZOVANJA FEDERACIJE BIH I NAIBU REISOM RIJASETA IZ U BIH: Polovinom septembra mjeseca predložio sam Refki Aliji, novinaru iz Ljubižde kod Prizrena, odranije zapošljenom u prištinskom “Jedinstvu”, osnivaču i saradniku revije “Selam” od samog početka, da pođemo u Sarajevo i obnovimo veze u listu “Preporod” i Islamskoj zajednici BiH, te da pokušamo da uradimo neki intervju za reviju „Selam“, po mogućnosti sa ministrom obrazovanja, a usput da izlobiramo i učinimo sve što možemo oko “naše stvari” - pokretanja nastave na bosanskom jeziku na Kosovu i dostave udžbenika iz BiH.

Po našem dolasku u šeher Sarajevo, urednik lista “Preporod”, Aziz Kadribegović nas ljubazno prima, zna za mene, pisao sam tekstove o Bošnjacima Kosova u njegovom (i našem) listu, a zadnji tekst mi je iz izbjeglištva u Mađarskoj objavljen tokom NATO intervencije na Kosovu, sa naslovom “Bosna se ponovila na Kosovu”. On ustade i ljubazno ponudi da vidi u redakciji za neku nadoknadu za moje tekstove, a ja ga zamolih da se vrati nazad da sjedne.
Nastavljamo razgovor o mnogo čemu, najviše o našem halu na Kosovu. Zatražismo od njega omogućavanje kontakata sa bošnjačkim zvaničnicima. “S kime hoćete?“, pita, „reis efendija nije tu, ali možete kod Ismeta ef. Spahića, naibu-reisa”. Ispred nas, telefonom nam zakazuje susret i sa ministrom obrazovanja, dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem, za naredni dan u jedan sat.

Odlazimo u zakazane nam vizite. Radimo intervju sa efendijom Spahićem. Prvo nam neformalno kazuje, na naše oprezno pitanje, svoju pretužnu ratnu tragediju i gubitak tokom jednog od agresorskih granatiranja naselja u Sarajevu gotovo cijele svoje porodice. Staloženo, sa islamskim saburom i pogledom na svijet, sve to kazuje u kontekstu tragedije Bošnjaka Bosne. Između ostalog u razgovoru o našem halu, dodaje još: “Boli nas sve što vam se događa dole na Kosovu; nije dobro ako muslimani muslimanima to rade…, mi smo podržavali Albance u njihovoj pravednoj stvari… Kako je sada, da li se malo primirilo, je li vam nešto bolje?” propituje nas hafiz Spahić. S nama je i Ajet Bilibani, porijeklom iz Donjeg Ljubinja, aktivista “Selama”, koji od 1998. živi (kao izbjeglica) u Sarajevu.

Sutradan u zakazano vrijeme odlazimo s Refkijem u Ministarstvo obrazovanja, u društvu sa Mirsadom (Kanitom) Aliagić, bošnjačkom aktivistkinjom iz sela Planjana kod Prizrena, koja je silom i režimskom prinudom (zbog svojih bošnjačkih aktivnosti na Kosovu) od 1997. u Sarajevu. Ministar obrazovanja vlade Federacije BiH dr. Fahrudin Rizvanbegović nas prima s dobrodošlicom.

Ministar Rizvanbegović pita nas o našem stanju na Kosovu. “Šta je“, veli, „zašto ne dolazi zvanična bošnjačka delegacija sa Kosova, nešto sam čuo za vaše zahtjeve prema nama oko pomoći nastavi na bosanskom jeziku dole?... U redu, još ste u poslijeratnom stanju, ali mi trebamo institucionalno da radimo i sarađujemo”. Ja vadim reviju “Selam” i pokazujem članke o školstvu koje prate objavljene kopije Izjava roditelja; govorim o odrađenom poslu oko uvođenja nastave na bosanskom jeziku. On pomno sluša. Namjerno okrećem ispred njega zadnju stranici korica revije “Selam” na kojoj su fotografije nekoliko poređanih njihovih bh udžbenika uz pjesmu Sadika Idrizija na istoj strani sa nadnaslovom “Bosni“ - “Okreni se i pogledaj nas”. Rizvanbegović primijeti: “Ja sam vam poslao te udžbenike” (misleći da da smo ih mi dobili, pa poređali i fotografisali). A ja odgovorih da sam tu takvu sliku, zapravo, (pre)uzeo iz lista “Ljiljan”. Dok nam on naknadno pojasni da je neka (bošnjačka) delegacija bila nedavno kod njega preko Novog Pazara, i da je on njima dao nekoliko primjeraka udžbenika, pa je zbog toga pomislio da su to ti naslovi.



SAVJETI MINISTRA OBRAZOVANJA FEDERACIJE BIH DR. FAHRUDINA RIZVANBEGOVIĆA: “Trebate izbjeći zamku da vas dole proglase za nekakvu zasebnu autohtonu zajednicu, u tom slučaju ne možemo da vam pomažemo kao našoj manjini... Podsjećajte međunarodnjake na njihove povelje i konvencije i vaša prava na maternji jezik i školovanje”, savjetuje nas. “Što se tiče zahtjeva za udžbenike, trebalo bi da i UNMIK sa Kosova zatraži od nas i OHR-a tu isporuku, biće nam u tom slučaju mnogo lakše”, zaključuje dr. Rizvanbegović. Zatražio je od nekog službenika da mu se donese, pa nam je dao da sa sobom nazad na Kosovo ponesemo po nekoliko primjeraka Planova i programa za osnovne i za srednje škole, koje smo sa Refkijem u povratku iz Sarajeva ka Prizrenu u autobusu rasporedili u obične platnene torbe ispod više autobuskih sjedišta.

A intervju sa dr. Rizvanbegovićem za reviju “Selam” smo uradili vrlo brzo, jer renomiranom profesoru nije trebalo puno “moderacije”. Prije toga u podužem slobodnom razgovoru, kazivao nam je i o svojim mukama u HVO logorima u Hercegovini, te o pozivu njemu od strane prof. Munira Maglajlića, ratne 1993. da rade bošnjačke udžbenike u Sarajevu. “Nosili su me na rukama, poslije oslobađanja, toliko sam bio oslabio u logoru, a moje muke, pomiješane sa zadovoljstvom, tek su počinjale. Pripalo mi je da radim čitanku za gimnaziju; kasnije je ocijenjena kao vrlo uspješna. Zamislite, koje je moje zadovoljstvo bilo kad završim posao i skiciram jednu stranicu čitanke na praznoj poleđini papira koji sam dobio za rad, a koji je osjećaj poslije okretanja naličja/lica tog papira, koje je bilo zapravo cjenovnik neke burekdžinice, sa ispisanih nekoliko vrsta pita i bureka, a ja sam imao dnevno sljedovanje po osminu hljeba”, kazuje nekadašnji profesor Zagrebačkog sveučilišta. Mi smo samo nijemo slušali; dobro je da nisam u tim trenucima morao nešto da progovorim.

Refki Alija je u Sarajevu odsjeo kod svog tamošnjeg poznanika porijeklom iz njegovog sela Skorobišta, a ja kod Ajeta Bilibanija. Za dan-dva vraćamo se nazad u Prizren. Autobuske karte po 60 DM u jednom pravcu platili smo svako za sebe. Nema revija “Selam” para za troškove redakcije i putovanja, bez obzira što smo odradili i nekoliko intervjua i tema za naredni broj. Usput mi R. A. govori da je u pravu onaj koji je otpjevao čuvenu pjesmu “Ko se jednom napije vode sa Baščaršije”. “I ja se“, reče, naprasno „zaljubih u Sarajevo, i nešto mi se ne ide nazad”. Ja ću ga, u šali, razuvjeravati da se možda prepio vode zbog čestog obilaženja Baš-čaršijskog sebilja radi 'muhabetisanja' sa nekom “našinkom”, koja se onamo izgleda zatekla u društvu izbjeglica iz Prizrena, koje se inače ondje po danu okupljaju.

Po povratku na Kosovo, prenosimo svoje utiske sa susreta i naše razgovore iz Sarajeva svima koji se interesuju. U reviji “Selam” br. 15. objavljujemo intervju sa ministrom dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem pod naslovom: “Spremni smo da brinemo o Bošnjacima Kosova i Sandžaka. I dok nas neki kasnije pitaju - je li to stvarno rekao, mi dodatno pojašnjavamo da oni tamo nas čekaju za dogovor oko isporuke udžbenika. “Idite, kažem (vrhu SDA aktivista), sve je tamo već dogovoreno, samo traže zvaničnu delegaciju”.

DRUGI ODLAZAK U SARAJEVO, SA PROŠIRENOM DELEGACIJOM U ČIJEM JE SASTAVU BILO TADAŠNJE RUKOVODSTVO SDA: Poslije nekoliko dana dobijam informaciju da je konačno zakazan termin susreta - za ponedjeljak. Rano ujutru povezao sam mojim kolima Nesima Mustafija iz Prizrena i Sadika Idrizija koji je došao iz Dragaša, kao dio delegacije koja će zajedno iz Peći poći u Sarajevo, preko Crne Gore. Nesim Mustafi se nešto usput nećka, govori između redova da je “dosta krio neke stvari u SDA Kosova i pokrivao unutarnje sukobe”, koji su već polujavno bili i izneseni, između Numana Balića i Hilme Kandića, potpredsjednika SDA i kasnije predsjednika (otcjepljene od SDA) BSDAK. Pošto smo stigli u Peć, Nesim će meni: ”Ti ćeš da ideš u ime Prizrena”. Ja se počeh braniti da sam prije nekoliko dana bio u Sarajevu, te da nema potrebe da opet idem. Ali, poslije glasnog komentarisanja i svi ostali insistiraju da i ja obavezno pođem. Na kraju, Nesim se vrati mojim autom sam nazad za Prizren, a ja s Balićem, čije je auto imalo bh tablice, profesorkom Sadetom Tirić, zapošljenom Bošnjakinjom u Ministarstvu obrazovanja Privremene vlade Kosova, Biljalom Kujovićem, biznismenom, i novim aktivistom SDA iz Peći, dok će Sadik Idrizi putovati kolima sa Zaimom Elezijem, aktivistom iz Peći, u Zaimovom autu “Zastava 101”, koje je imalo još važeću srbijansku registraciju.

Stižemo u Sarajevo u večernje sate. Usput tokom vožnje Balić pokazuje svoju povećanu dozu nervoze, i iznosi razne komentare i „komentare“ o svačemu i svima, zasebno u kontekstu najnovijih događanja oko nas na Kosovu. Na benzinskoj pumpi na istočnom ulazu u grad Sarajevo plaćam “kavaljerski” rezervoar goriva, “nadoknadu za moj prijevoz”, kažem. Balić, naslonjen na svoj auto, tokom punjenja goriva, pokušava nešto nevezano samo meni da kaže, što se ticalo „negativnog odnosa pojedinih struktura u Sarajevu prema 'njemu i njima', na šta sutra - tokom susretanja - možemo da naiđemo“. A ja te njegove riječi tada nisam nešto značajnije ni “primio k znanju”. Poslije par minuta, na Baščaršiji, kud-koji - nek se svako sam snalazi kod svojih poznanika za prenoćište i smještaj. Samo se kratko dogovaramo gdje da se sutradan nađemo i da, ipak, prvo odemo u Ministarstvo obrazovanja, iako sam ja insistirao da prvo posjetimo Centralu SDA - zato što je i dr. Fahrudin Rizvanbegović koji dan ranije nama kazao da mu treba i politička podrška stranke za odluku Vlade oko slanja udžbenika na Kosovo.

U Ministarstvu obrazovanja nas, poslije najave, prima prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, ministar, i uz kurtoazno selamljenje, poslije moje kratke opaske za „ponovni svoj dolazak“ te predstavljanja naše prisutne delegacije, onako upita: “Koliko ovdje ima profesora”? Sadik Idrizi i Sadeta Tirić odgovaraju potvrdno, a dr. Rizvanbegović, u šali nastavi: “Pošto sam i ja profesor, da kažem da - čim se na jednom mjestu okupe više od dvojice profesora tu nema posla, ima samo predavanja. Sve manje-više znam, ovi (pokazujući na mene) su mi prije neki dan dosta toga pojasnili. Idemo odmah da završavamo posao. Već sam nešto dogovorio – i to ćete obaviti sa prof. Ismetom Krnjićem, odgovornim za izdavačku djelatnost u Ministarstvu”. “Nisam stigao, dodade dr. Rizvanbegović, iako sam vam (nama) to rekao prošli put, da se ovih dana vidim sa predsjednikom (rahmetli Alijom Izetbegovićem) oko ovoga, ali ću razgovarati, a vi svakako posjetite Centralu SDA i postavite ovo pitanje i tamo i u svim kontaktima u Sarajevu - neka oni od Vlade (za)traže da se ovo realizira”.
Popili smo bosansku kahvu; selamimo se s ministrom dr. Rizvanbegovićem i prelazimo na kat niže kod gospodina Ismeta, s kojim razgovaramo o konkretnim stvarima i dogovaramo opet termin za sutra, kad ćemo mi iznijeti sakupljene zbirne podatke o potrebnom broju udžbenika za svu bošnjačku djecu Kosova.

HLADAN DOČEK („TUŠ“) U CENTRALI SDA, SARAJEVO: Poslije razgovora u Ministarstvu obrazovanja FBiH, odlazimo ka centrali SDA. A tamo, najblaže rečeno, jako hladan doček (zapravo pravi “tuš”). Sekretarica dr. Halida Genjca, potpredsjednika SDA, pošto je sišla na portirnicu i tu iskritikovala Numana Balića (koga je dobro znala) i još neke druge (neprisutne) iz SDA Kosova – koji „dolaze u centralu SDA i predstavljaju se ispred rukovodstva SDA Kosova“, traži da svi mi odemo, dok mi (naročito Sadik I. i ja) ipak uporno tražimo da nas neko iz vrha SDA BiH primi - po mogućnosti i predsjednik Alija Izetbegović. “Vi niste predsjednik SDA Kosova, Baliću, vi ste državljanin BiH, tražili ste i dobili naš bh pasoš; šta ćete vi sad na Kosovu?”, primjedbuje mu između ostalog ta sekretarica. Poslije tog „dijaloga“, u koji se uključujemo Sadik Idrizi i ja, on s napomenom da je član SDA i da nije očekivao ovakav odnos (i) prema njemu, dok ja nastupam malo žustrije s napomenom da sam prvi put u centrali SDA, te da sam urednik bošnjačke revije “Selam”, koju joj pokazujem, kao i da me ne zanimaju stranački odnosi i problemi, već smo mi svi tu zapravo - zarad bošnjačkih interesa na Kosovu. Sadeta Tirić, Biljal Kujović i Zaim Elezi samo ćute ili ponešto poluglasno negoduju, i oni zatečeni kao i nas dvojica ovakvim “prijemom”. Međutim, svi mi iz kosovske delegacije, sem Balića, nismo mogli znati razloge ovakvog odnosa, čak ni iz onih nabrzinu ondje izrečenih primjedbi na račun Numana Balića.

Poslije našeg insistiranja da sekretarica pođe nazad u ured i još jednom pita nadležne za naš prijem, pošto smo u međuvremenu sišli u prizemlje zgrade u salu za konferencije za štampu, zbog insistiranja te dame i “ljubaznog” nam stavljanja do znanja za isto od strane portira, nakon izvjesnog vremena. A u međuvremenu i tel. pozivanja od Balića nekoga, silazi ta ista sekretarica (kojoj nisam zabilježio ime) kod nas i mirnijim tonom nam kaza: “Gospodin Genjac će vas primiti, još ovaj put”.
Vraćamo se ponovo u zgradu centrale na kat više, i g. Halid Genjac ulazi u prijemnu salu. U notesu mu je i revija “Selam” koju sam maloprije dao njegovoj sekretarici za njega. Razgovaramo s dr. Genjcem, prvo kurtoazno... Balić nas predstavlja: „Sadik Idrizi, profesor, naš stari aktivista, Ćerim Bajrami, urednik našeg uglednog lista „Selam“, Sadeta Tirić, profesorica, Zaim Elezi, Biljal Kujović, sve naši aktivisti“. “Kako je dole?”, pita dr. Genjac. “Nekako živimo”, odgovaramo. Balić referiše o učinjenom do sada i o planovima za dalje. Gospodin Genjac sluša. Sadik i ja ističemo da smo prvi put u Centrali SDA i da smo iznenađeni prijemom. “Kako ćete nas ovdje smjestiti i nahraniti ako dođemo svi kao izbjeglice, kao što su mnogi već učinili? Pomognite nas dole!”, govori Sadik Idrizi. Ja naglašavam da su neki njihovi (SDA) kosovski članovi imali od srpskog režima problema i da su makar iz kurtoazije trebali da do sada obiđu Kosovo, Bošnjake i svoje članstvo, a ne da nas ovako primaju u centrali SDA (u tim momentima nisam znao za razloge takvog ponašanja i odnosa prilikom tog prvog susreta od maloprije).

Dodao sam na kraju da smo zapravo došli po udžbenike za naše škole na Kosovu, koje planiramo da pokrenemo na bosanskom jeziku. “Eto... dajte nam to, potovarite nam u jedan kamion, pa da idemo”. Gospodin Genjac, pošto je, naravno, razumio polušaljivost moje krajnje rečenice, pogleda me, pa reče: “A… zato ste došli”. A ja onda dodadoh, između ostalog, ozbiljno: “Da, prof. Rizvanbegović traži vašu stranačku podršku, a također i od predsjednika Alije”. Negdje na polovini razgovora pridružio nam se i gospodin r. Sulejman Tihić, koji je pokazao razumijevanje prema nama, ali i napomenuo da mnogi Bošnjaci sa Kosova dolaze u centralu i traže prijem u ime SDA Kosova. “Ne možemo nikog odbiti, ali trebamo znati ko su pravi zvaničnici“, dodade Tihić.
“Održite stranačke izbore na Kosovu, brate mili, i skupštinu stranke, pa da budete do kraja legalni, uz finansijski izvještaj sa skupštine, koji treba i nama, da opravdamo sredstva koja smo vam dali”, dopunjuje ga gosp. Genjac, okrećući se prema Baliću. (Mi ostali prisutni s Kosova, šutimo i gledamo se oprezno, o tim 'računima' naravno nismo znali ništa). “Da, da, i finansijski izvještaj skupštini, to se podrazumijeva”, poslat ćemo vam i izvještaj (račun) za sredstva od vas dobijena, odgovori Balić. Doktor Genjac još obeća da će vidjeti da li može da nam za sutradan organizuje polusatni susret sa gospodinom Alijom Izetbegovićem. “Predsjednik je slabog zdravlja i ne treba ga svakim detaljom opterećivati”, upozori nas usput. Obavještavaju nas da je u Sarajevu i neka paralelna delegacija iz SDA Kosova, koju je preporučio g. Sulejman Ugljanin, predsjednik SDA Sandžaka, a kojoj su oni za sutradam zakazali konferenciju za štampu u Centrali SDA. Mi tražimo da odlože tu konferenciju, da ne bi davali nepotrebni legitimitet tim ljudima, bilo koji da su oni.

SUSRET SA MR. MUHAREMOM OMERDIĆEM U RIJASETU IZ BIH NIJE ODRAŽAN: Ipak smo nekako taj susret završili u pomirljivijoj stmosferi, s njihovim obećanjem da će nam pomoći i oko isporuke udžbenika.
Poslije (teškog) susreta u centrali SDA, idemo pješice prema Baščaršiji i “Vječnoj vatri”, a Balić, ni ne osvrćući se na nas okolo, usput poluglasno nešto govori : “Gotovo je… i ovo… sređeno je…” Zapravo, idemo ka sjedištu lista “Ljiljan” da on da intervju, koji sam ja ranije telefonom dogovorio u redakciji tog lista.

Dok je zakazani sastanak u Islamskoj zajednici BiH kod Muharema ef. Omerdića propao zbog našeg dužeg zadržavanja u Centrali SDA, ali smo rukom pisane spiskove broja naših učenika u osnovnim i srednjim školama na Kosovu ipak predali u “El-Kalemu”, izdavačkoj kući Rijaseta IZ, ljubaznim efendijama Muhamedu Mrahoroviću i Mustafi Prljaći. A efendiju Muharema Omerdića smo sreli na izlasku iz te zgrade Rijaseta prilikom njegovog povratka sa protokola prijema Et-Turkija, generalnog sekretara Rabite, koji je tog dana posjetio Sarajevo, i ukratko mu opisali cilj naše posjete IZ i predaje spiskova učenika - odnosno našeg zahtjeva IZ BiH za (eventualnu) isporuku udžbenika vjeronauke. A Balić će, poslije selamljenja pri kraju tog usputnog razgovora, da ga čuje i Muharem ef., koji ga je hodžinski mirno gledao, okrenuti se prema meni i pokazavši na njega, izgovoriti: “I… oni su nama nedavno pomogli”. (Finansijski, naravno.)

Sutradan ćemo, po dogovoru, poći ponovo u Ministarstvo obrazovanja. Sadik Idrizi je prethodne noći objedinio pet-šest opštinskih spiskova broja učenika i po njima potrebnog broja udžbenika. Kod prof. Ismeta Krnjića (sada rahmetlije) u Ministrastvu obrazovanja predajemo napisano trebovanje, izvinjavamo se što nismo uspjeli da to pristojnije pripremimo i otkucamo. On, tolerantno pogleda, i reče: “Važni su podaci, mi ćemo to srediti”… i dodade, važno - “Knjiga na lageru nema, trebaju se štampati, jer i mi ovdje koristimo stare udžbenike već nekoliko godina”.
Pošto smo završili, odlazimo da vidimo da li ćemo posjetiti još nekog od bošnjačkih lidera. Balić nas obavijesti da ima zakazan termin kod dr. Harisa Silajdžića - “Možete doći ti i Sadik”, dodade poluglasno meni.

U zgradi Predsjedništva BiH prima nas gosp. Silajdžić u svom kabinetu; na mjestu je predsjednika Vlade Federacije BiH. Uslijedilo je telegrafsko Balićevo referisanje o postignutom na Kosovu i trenutnom stanju. Gosp. Silajdžić, nekako napet, obeća, između ostalog, da će nastojati da svakako dođe na Kosovo. “Bez obzira što se sada nalazim u specifičnom položaju” (tih se dana nešto poprilično “zamjerio” Hrvatima i Hrvatskoj nekom svojom izjavom, u korist BiH, naravno). “Mene dole na Kosovu mnogi znaju”, kaže Silajdžić i dodaje da će razgovarati sa albanskim liderima o novonastalom teškom bošnjačkom položaju na Kosovu. “Ne mogu oni nama tako da vraćaju, mnogo toga je Kosovo dobilo na račun tragedije Bošnjaka i BiH. Međunarodna zajednica nije htjela reprizu još jedne Bosne na Kosovu... Kad sam ja javno držao predavanje dole o Prizrenskoj ligi, neki sadašnji albanski lideri bili su još djeca”, naglasi Silajdžić. Upitao je na kraju kako bi se najlakše moglo doći do Prištine. Balić mu pojašnjava o nekim avio transportima međunarodnjaka na relaciji Sarajevo - Priština, kao najboljem načinu. U našem prisustvu je pozvao telefonom i ministra dr. Rizvanbegovića i rekao mu da ne bi trebao da čeka nikakve odluke, nego „...šalji te knjige na Kosovo“... Sadik Idrizi mu na kraju poklanja svoju knjgu poezije, a ja primjerak revije “Selam”. Snimam na kasetofonu kratku izjavu//poruku Silajdžića Bošnjacima Kosova za naredni broj revije “Selam”.

BALIĆA PRIVODE NA C.G. GRANICI „METALJKA“ U POLICIJU U PLJEVLJAMA ZBOG PRONALAŽENJA U „KNJIZI TRAŽENIH“: Istog dana, poslije podne, Balića je neko kontaktirao za nastup na ondašnjem pokrenutom eksperimentalnom emitiranju Bošnjačke televizije. Mene zove da i ja pođem, ali ja odbijam zbog nekih mojih nezavršenih obaveza u Sarajevu. Dogovaramo se da oko sedam naveče krenemo nazad za Kosovo. Pošto smo posjetu svi iz grupe ocijenili kao veoma uspješnu, Biljal Kujović će glasno ispred svih, tokom ručka u aščinici na Baščaršiji, koji je on platio, zaključiti – “Vidiš, Ćerime, kako je vrijedjelo što si ti pošao s nama, a rekao si da ne treba da dođeš!” On će sa Zaimom Elezijem odmah krenuti nazad putnim pravcem preko Nikšića, a mi ostali istim pravcem kojim smo i došli - ka Goraždu, pa na prijelaz Metaljka, preko Pljevalja u Crnoj Gori.
Balić je svoj stari auto pretrpao nekim njegovim kućnim potrepštinama koje su mu ostale u Sarajevu, gdje je zadnjih godina živio sa porodicom. Jedva se nekako smještamo sa Sadikom na zadnje sjedište, poslije intervencije i prepakovanja koje je uradio moj brat Bajruš (živio je več u Sarajevu), i bio izašao da me/nas isprati.

Noć je već pala. Do graničnog prijelaza između Bosne i Crne Gore sve je u redu; stajemo usput da nešto prezalogajimo, što sam ja u hitnji kupio u nekom sarajevskom granapu - da nam se nađe usput. Zvjezdano je nebo i Balić gledajući ka vasioni, pokazuje meni kako se pronalazi neka skupina zvijezda na nebu. Ja, sliježem ramenima i priznajem da nisam razumio. Koji sat kasnije će se ispostaviti da nam te noći “zvijezde nisu bile naklonjenje”, ali će sutradan Bog jedini koji je zvijezdama nebo okitio, pokazati svoju milost prema nama.

Na graničnom prijelazu Metaljka nema ni putnika ni auta, samo jedan parkirani teretni kamion sa bosanske strane. Prilazi nam crnogorski policajac, kome predajemo dokumenta ne izlazeći iz auta. Međutim, zadržavaju se duže nego što je normalno. Vidimo kroz prozore da u metalnom kontejneru, koji je ondje njihova stanica, nešto okreću, probiraju i raspravljaju. Balić prošaputa: “Ovo su sigurno mene pronašli” i, vadeći notes izdiktira mi brojeve telefona dr. Siljajdžića i, kako reče, Žiška, iz Sarajeva. Samo što zapisah brojeve na papiru u polumraku, prilaze autu nekoliko policajaca i naređuju: “Izlazite”. Mi izlazimo. “Vi ste Balić Numan?”. Pošto potvrdi, staviše mu lisice na ruke i odvedoše ga u baraku//kontejner. Narediše da i mi ostali položimo ruke na haubu auta i pretresoše nas. “Stanite tamo dalje!”, podviknuše. Mi se udaljismo. Uslijedi pretres auta do posljednjeg detalja. Ništa sumnjivo. “Sami zapakujte i ubacite stvari nazad u auto!”, rekoše nam. Odlaze svi uniformisani u baraku. Jedva smo smjestili sve stvari nazad. Čekamo pored auta. Poslije izvjesnog vremena, prilazim cariniku ispred drugog kontejnera i pitam ga - da li zna razlog zašto smo zaustavljeni i zašto hapse Balića. On poluglasno odgovori - da su ga možda pronašli u „knjizi traženih“. Još nekoliko puta idem tamo-vamo. Izlaze dva policajaca i pitaju: “Ko je od vas vozač?” Sadik i ja odgovaramo potvdno. “Vi možete da idete”, da nastavite tim autom, kažu.

ODLUKA: „MI NE IDEMO; IĆI ĆEMO SVI ZAJEDNO NAZAD NA KOSOVO“ - “Kako da idemo, a šta će biti s Balićem, auto je njegov, a vidite kako je star i ogroman, samo mu on zna sve mahane u vožnji“, rekoh. Vratiše se nazad, a mi momentalnim dogovorom donosimo odluku da ni slučajno ne idemo s lica mjesta. Ne možemo ga ostaviti samog sa njima u ovoj njihovoj zabiti. A i “Republika Srpska” je odmah preko, ko zna. Nešto kasnije saopštavaju nam da su pozvali specijalnu policiju iz Pljevalja, pedesetak kilometara udaljenoj, i da čekaju da nas oni sve “pokupe”. Poslije sat vremena dolaze dva policijska džipa i odmah započinje “specijalno” ponašanje. Komandir patrole poznaje Balića, porijeklom je iz Peći. Dvojicu određuju sa mnom u Balićev auto; jedan od njih će voziti. Komandir pita: “Ko je Goranac?” Sadik se sramežljivo javlja. On njega dohvati za kaput, pa u džip. “A, vi ste profesorica?” Sadeta prozbori: “Da”. “Ulazite naprijed”. “A, vi ste novinar?”, obrati se meni. “Jesam”, procijedih. (Tako nas je Balić predstavio njima, unutra). “Ti ulazi u auto!”

Vozimo se do stanice policije u Pljevljima. Policajci u autu šute, jedan vozi, a ja na prednjem sjedištu premećem žvaku u ustima. Primjećujem da je jedan od njih bošnjačke nacionalnosti. Poslije izvjesnog vremena, započinjem neki razgovor s njima. Stigli smo u stanicu policije oko pola noći. Naređuju nam: “Uzmite svoje stvari iz (Balićevih) kola!” Sadeta, ipak pribrana, pored svoje tašne na prednjem sjedištu, uzela je i Balićevu svesku u kojoj su bila zapisana mnoga imena i brojevi telefona. Čekamo u dvorištu, a onaj policijac Bošnjak razgovara s nama.

Poslije nekog vremena, izvode u hodnik zgrade policije Balića, a nama, pošto su nas pozvali unutra, rekoše: “Hoće on nešto da vam kaže”. Balić, s lisicama na rukama, prozbori: “Javite u Prištinu da sutra neću biti na sjednici TVK”. Ja pitam - da li možemo da znamo zašto je uhapšen. “Neka vam on kaže”, odgovara komandir policije. “Pronašli su da me traži srbijanska policija (ili sud)”, reče Balić. „Kakva će biti dalja procedura?“, pitamo mi. “Sutra će biti isporučen policiji u Prijepolju u Srbiji; mi ovdje nemamo namjeru da ga držimo, takav je red i po zakonu je tako... A ti, novinar, znaš šta treba da uradiš“, kaže mi sa dozom cinizma policajac, porijeklom Pećanac. “Znam“, rekoh, dosta glasno, „i uradiću”. “Možete ići”, kažu nam. Polazimo ka kapiji, kad neki (policajac) u civilu, koji je tada pristigao u dvorište, naredi da nas vrate i da i nama uzmu podatke iz ličnih dokumenata.
Poslije toga, odlazimo ka centru grada Pljevlja, u hotel, kad tamo - nema mjesta, samo jedna dvokrevetna soba, koju ipak uzimamo. Pošto moj mobilni ovdje nema signala, pokušavam da pozovem sa recepcije dr. Harisa Silajdžića i još neke u Sarajevu. Recepcionar se ne pomjera, pa ne mogu da govorim otvoreno. Svakako ne dobijam vezu, kasno je, njihovi mobilni telefoni su isključeni. Idemo u sobu i sa Sadikom i Sadetom se dogovaramo: ostaćemo ovdje i vidjeti šta dalje, te da sutradan odmah angažujemo advokata.



ADVOKAT UMER HADŽIĆ IZ ROŽAJA - HUMANISTA I POMAGAČ U NEVOLJI: Advokat! Pa juče mi je u Sarajevu muftija Islamske zajednice Sandžaka Muamer ef. Zukorlić, prilikom kratkog susreta na Baščaršiji, uoči povratka, dao vizit kartu gosp. Umera Hadžića iz Rožaja, za koga je spomenuo da je – advokat i njihov dobar saradnik i član Mešihata IZ. Vadim vizitku i odmah ga zovemo telefonom, javlja se njegov sin. “Tata spava”, kaže. “Veoma je važno, probudite ga”, zamolih. Gospodin Umer je brzo shvatio moj uvijeni govor, zbog prisutnog recepcionara. “Razumijem sve, ali tamo ne možete ništa da uradite, polazite odmah za Rožaje”. Krećemo odmah. Morali smo platiti sobu hotela, uzimamo taksi i uz kontrolu na izlaznom policijskom punktu (na čuđenje taksiste, a naše ćutanje, jer smo već bili primijetili i policijsku pratnju oko hotela), stižemo oko rane zore u Rožaje.

Uz sabahski ezan, iz lokala nekog našeg zemljaka iz Gore zovemo ponovo kuću Umera Hadžića. On nije ni zaspao, čekao je naš dolazak. Viđeniji je čovjek u Rožajama, bivši funkcioner, (o)suđeni bošnjački aktivista, hadžija … advokat...
Odmah je krenuo u akciju i njegovi telefoni su se usijali, zove dr. Harisa Silajdžića, Žiška, Centralu SDA. Hadžić poznaje lično gospodina Ejuba Ganića, zove i njega. Telefonirali smo i u Prištini. Hilmo Kandić, potpredsjednik SDA Kosova, će otuda povišenim tonom: “Što ste ga ostavili, zašto niste s njim... jedan za sve, svi za jednoga!” Ja ljut, prije nego da mu spustim slušalicu, kažem: “Alarmirajte o ovom slučaju odmah UNMIK, g. Bernarda Kušnera, i vidite koga sve još možete, obavijestite”. A ovamo u Rožajama, svi pozvani u Bosni i Crnoj Gori obećavaju da će učiniti sve što mogu da Balić ne bude isporučen srbijanskoj policiji. Nalazimo i telefon dr. Novaka Kilibarde u Balićevom notesu koga je Sadeta uzela iz njegovog auta. Hadžić zove i njega, Kilibarda je tada bio potpredsjednik Vlade Crne Gore. Pozvao je advokat Hadžić i zamjenika ministra unutrašnjih poslova CG.

Negdje oko devet sati dobijamo napokon i policijsku stanicu u Pljevljima. Hadžić se predstavlja kao advokat Numana Balića i traži da se u Crnoj Gori pokrene postupak protiv njega, govori im da nemaju pravo da ga isporuče. Oni nešto otuda nevezano odgovaraju. U međuvremenu, iz Hadžićeve kuće prelazimo u njegovu advokatsku kancelariju u gradu. Poslije mnogih ponovljenih poziva, nejavljanja i isključivanja veze, oko 11 sati policajci iz Pljevalja odgovaraju Hadžiću - da je isporuka u toku! Skočismo svi na noge! Sadeta uzdahnu,.a Sadik je ohrabruje: “Sve smo učinili, smirite se, šta možemo, svi lideri su prošli kroz zatvore”. Hadžić ubrzano ponavlja ranije kontaktirani krug telefonskim pozivima, ali sada samo one u Crnoj Gori. Gospodinu Novaku Kilibardi kaže: “Ovii… tamoo… prijete da će ga isporučit…” Gospodin Kibarda mu obećava ponovnu intervenciju. Zove hadži Umer ponovo i zamjenika ministra policije i kaže mu isto što i Kilibardi, i traži njegovu momentalnu intervenciju… Poslije ovih poziva, Hadžić poluglasno kaza: “Sad nam ostaje samo da čekamo”. Oko podneva, u napetoj atmosferi, javi se telefonom Kilibarda i saopšti Hadžiću: “Gospodine Hadžiću, isporuka je spriječena, pozdravite vašeg klijenta”. Nastupi momentalno olakšanje kod svih nas…

“Sad idemo da nešto prezalogajite”, reče Hadžić... Vratili smo se poslije pola sata, a hanuma hadži Umerova javlja njemu telefonom iz njihove kuće: “Zvao je Ejub, nisi bio u kancelariji, pa je pozvao kući i kazao da je Balić pušten iz pritvora; pozovi Ganića”. Nasta opšte zadovoljstvo. Hadžić zove gosp. Ganića i zahvaljuje se, obavijestio je i muftiju Zukorlića kratko o svemu - “Evo i ovi ti ljudi zahvaljuju”, kaže mu, na naše traženje.
Pošto su u međuvremenu čuli da smo tu, i željeli da saznaju razvoj događaja za što se već pročulo, u kancelariji advokata Hadžića su s nama su i Harun Hadžić, bošnjački političar, pisac Safet Hadrović-Vrbički i još neki drugi bošnjački ljudi iz Rožaja.
Čija je intervencija “upalila” ne znam/o, ali smo stekli dojam da su se gotovo svi pozvani angažirali. Žiško nam je u međuvremenu iz Sarajeva javio da je alarmirao Centralu SDA. Zvali su navodno čak i Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, koji je tog dana bio u Parizu u posjeti Francuskoj…

PUTUJ – KAKO ZNAŠ I UMIJEŠ: Nas troje donosimo odluku da iz Rožaja krenemo za Peć, jer Balić ionako ne zna gdje se nalazimo, a ne postoji mogućnost za uspostavljanje telefonskog kontakta s njim... U kancelariji advokata Hadžića, mimikom se konsultujem sa Sadikom, pa pitam Hadžića - koliko smo dužni i vadim 100-200 DM, prema hadži Umeru. Kažem da je to premala nadoknada, ali - makar za njegove mnogobrojne telefonske pozive. On se okrenu stojički prema nama, pa kaza : “Znate šta ste vi dužni?” Malo je stao, pa nastavio: “Da svratite na kafu kod mene kad god prođete kroz Rožaje”. Ostajem(o) bez riječi. (Neposredno poslije toga sam ovako razumio taj njegov gest: da na Dunjaluku još postoje veliki ljudi, zbog kojih dragi Bog drži ovaj svijet uspravno.) Ispraća nas, mi se zahvaljujemo i kažemo da ovo dobro nećemo nikada zaboraviti. (Kasnije sam predlagao Baliću da tog humanog čovjeka pozovemo na Kosovo, ili odemo njemu da zahvalimo. Nekako nije našao vremena. Ja sam zadržao kontakte s tim viđenijim Rožajcem.)

A do Peći stižemo kombijem koji vozi na toj relaciji. U gradu pitamo Balićevu hanumu da li je njen muž došao, a ona kaže: ”Nije, ali se javio”. Vidimo da ne zna ništa o slučaju. Sadeti, koja će ostati kod njih u kući da konači, govorimo da Baliću, kad stigne, sve ispriča.
Sa Sadikom ćemo od Peći produžiti do Đakovice autobusom, dalje taksijem, koji će spremno izbjeći siguran sudar na izlazu iz grada sa nekim, vjerovatno mladim, vozačem auta. Stigli smo blizu Ljandovice, niže Prizrena, nekada kultnog mjesta komunističkog bratstva-jedinstva u kosovskoj verziji, gdje je inače nedavno porušen betonski spomenik - “Boro i Ramiz”. Nailazimo na neopisivu saobraćajnu gužvu, zato što je tog dana na tom mjestu “Rivarimi” - ponovna sahrana žrtava rata, odnosno “Deshmoret e kombit” - svjedoka (šehida) koji su pobijeni ili poginuli u sukobu sa srpsko-režimskim snagama tokom minulog rata. Na zajedničkom im mezarju, pored glavnog puta, toj sahrani prisustvuje velika masa svijeta.

Trebalo nam je cijelo kasno poslijepodne da stignemo do nekoliko kilometara udaljenog Prizrena. U sporopokretnoj koloni automobila, pogled nas vodi prema granatama porušenih kuća u selu Ljandovici, među kojima je i kuća advokata rahmetli Ismeta, koji je na licu mjesta poginuo sa svojom majkom, kao i još nekolicinom mještana. Neposredno poslije rata bili smo na gajretu (saučešću) u toj porodici sa Mustafom Baljeom, Refkijem Alijem i dvojicom naših saputnika Albanaca, u povratku sa skupa podsjećanja našem ahbabu osamdesetogodišnjem hadži Asanu Vučitrni iz Orahovca, koji je priredio njegov sin rahmetli Idriz, saradnik revije “Selam”. Hadži Asan je vjerovatno (ne zna mu se kabur) ubijen od srpskih policijskih snaga na bi gajri-haku u “prvoj ofanzivi” 1998. u Orahovcu.

Stižemo konačno sa Sadikom prije večeri mojoj kući u Prizren. Sadik Idrizi će odmah svojim yugom 45 za selo Kruševo. Upitao me je da li imam nešto para da mu dam, jer je potrošio svojih 150 DM oko troškova u Pljevljima i usput oko „operacije“ oslobađanja Balića. Nadoknadih mu njegov trošak. (Kasnije sam te njegove izdatke podmirio iz nekih malih sakupljenih sredstava od par bošnjačkih dućana u prizrenskoj čaršiji, sa napomenom prilikom pismenog “finansijskog izvještaja” prof. dr. Mehmedu Meti, koji je meni to predao, kao i još nekima - da sam ja sve svoje osobne troškove i prilikom tog putovanja, kao i kasnije sam plaćao !).

Koji dan poslije, pitali smo Numana Balića - da li su ga u crnogorskoj policiji maltretirali, a on će nam odgovoriti da ga nisu - “ni pipnuli”. Neka moja naknadna glasna i pred ljudima pojašnjenja, naprijed ukratko opisana, oko akcije njegovog izvlačenja iz pritvora, on će prokomentarisati riječima da mu “Sadeta, zapravo, neke glavne stvari nije rekla”. Dok će njegov rahmetli babo, nešto kasnije, čekajući sa svima nama reisa IZ BiH dr. Mustafu ef. Cerića, tokom njegovog jednodnevnog septembarskog zijareta Kosovu, te 1999. godine, u haremu vitomiričke džamije, prokomentarisati cio slučaj oko hapšenja Balića kao posljedicu - “Numanove bukove glave, koja nije htjela da posluša (njegov) savjet da ne ide za Bosnu preko Crne Gore.”

Nastavit će se...