Dogovor u odboru Usaida u Prizrenu, 1999. g.

POKRETANJE LISTA „KOSOVSKI AVAZ“ KAO ZAJEDNIČKOG MULTIETNIČKOG MEDIJSKOG PROJEKTA PODRŽANOG OD USAID-A: Koji dan kasnije odlazimo na taj skup Unmik administaracije i novinara iz svih naroda, pošto sam pozvao predložene „Selamove“ saradnike, ulazimo u plavu salu zgrade UNMIK-a, gotovo punu novinara i publicista iz Prizrena i okoline, najviše naravno Albanaca. Neki među njima će nešto glasno zamjeriti dotadašnjim (iz vremena srpske uprave) članovima redakcije Radio-Prizrena na turskom jeziku. Pored mene su Mustafa Balje, Miftar Adžemi, (rahmetli) Vejsel Hamza, i Kaso Ahmeti (neki drugi pozvani nisu ni došli, zbog obaveza), koje hrabrim da na predstavljanju slobodno govore bosanskim jezikom. Nije bilo negodovanja (zbog toga) od prisutne albanske većine na skupu. Gospodinu Marku Baskinu i svima ostalim prisutnima smo napomenuli da tražimo pokretanje programa na Radio-Prizren i na bosanskom jeziku. Nije ni na ovo naše traženje bilo (glasnih) primjedbi. Mr. Baskin je na kraju, između ostalog, rekao: “Treba da vidimo to sa programom na bosanskom na radiu, i gdje će nas to sve odvesti”. “Samo u demokratiju, gospodine Baskin!”, dobacih ja povišenim glasom.

Oko nedjelju dana poslije, u već uspostavljenom sjedištu USAID-a - kancelarija u Prizrenu, zakazan je neki sastanak “predstavnika lokalnih zajednica” sa rukovodiocima te američke vladine organizacije. Teme su različite, a prisutan je bio establišment iz političkog, kulturnog i informativnog života Prizrena, koji su, između ostalog, govorili o poslijeratnim investicionim potrebama grada. S naše strane uzimamo učešće nas nekolicina, koji smo bili na prethodnom skupu, plus (rahmetli) Irfan Ibrahimi, koji je bio potpredsjednik opštine Dragaš u tamošnjoj privremenoj administraciji, u ime tamošnjih Bošnjaka i građana. Ja predstavljam potrebe bošnjačkog naroda u novonastalim okolnostima i obavještavam prisutne i o našoj namjeri za tranziciju nastave na bosanski jezik i, između ostalog, ispred revije “Selam”, o našoj potrebi za još jednom novinom na bosanskom jeziku sa pretežno društveno-političkom tematikom. Rahmetli Irfan Ibrahimi je govorio o njhovim potrebama na lokalnom nivou u Dragašu.
Pošto je i tu bilo govora i prijedloga i za novinu i na turskom jeziku, od strane turskih predstavnika, kao i za jedan lokalni list u Prizrenu na albanskom jeziku, koji dan kasnije će se formirati tri grupe za zajednički “multietnički” nastup kod USAID-a uz svesrdnu pomoć i asistiranje r. Agrona Športe, novinara, koji je tada bio prevodioc u toj humanitarnoj, državnoj organizaciji SAD, sa zajedničkim zahtjevom za donaciju projektu za tri lista - “Dijapazoni” na albanskom, “Jeni dunem” na turskom i - “Kosovski avaz” na bosanskom jeziku. U toj radnoj grupi ispred nas je bio predložen Mustafa Balje.

Poslije izvjesnog vremena, na novom sastanku u Prizrenu, doći će iz Prištine zamjenik šefa USAID-a za Kosovo i po obrazlaganju projekta za tri novine (za “Kosovski avaz”, obrazloženje je dato s moje strane), reći će decidno: “Ovaj projekat sa novinama će ići”. Na tom drugom sastanku g. Kaso Ahmeti je prezentirao potrebu i za radiom na bosanskom jeziku, ali je taj gospodin kazao – „ ... neka ovaj projekat radija sačeka, da prvo vidimo sa podrškom ovom multietničkom projektu oko novina”.

Mjesec dana poslije ja ću otići za Sarajevo oko razgovora za isporuku udžbenika za nastavu na bosanskom jeziku, te neću biti tu za potpis donacije ispred Usaid-a za “Kosovski avaz”, a to će učiniti Mustafa Balje. A u prvom broju lista „Kosovski avaz“ će, po našem dogovoru, u impressumu biti upisan “Selam” kao izdavač novog lista (jer je bila u planu registracija udruženja sa istim imenom). Svo naredno vrijeme, u prvih 10-20 brojeva (njegovo izlaženje je bilo otprilike - tri puta mjesečno), bez obzira što sam učestvovao u formiranju redakcije, pomagao oko uređivanja, pisao tekstove i radio intervjue, uz vođenje “finansijske evidencije”, nisam od “Kosovskog avaza” uzvratno naplatio nikakve nadoknade. A reviji “Selam” je tek kasnije samo pripao dio “podijeljene zaostavštine”, poslije integracije lista „Kosovskog avaza“ s magazinom Alem (odlukom njegovog urednika, M. Baljea, uz podršku i redakcije „K. Avaza“).

U međuvremenu je list “Kosovski avaz” kroz 39 brojeva, uz reviju “Selam”, tokom 2000-te i 2001-ve godine odigrao veoma značajnu informativnu ulogu, i dao i druge doprinose za afirmaciju Bošnjaka na Kosovu u teškom vremenu, bremenitom i po manjku čak i slobode govora za ovaj narod. Trošna kancelarija “Selama” i “Kosovskog avaza”, u dvorištu bivše zgrade opštinskog komiteta u Prizrenu, zaista je postala “bošnjačka ambasada”, kako je često isticao novinar Refki Alija.

IMENOVANJE PREDSTAVNIKA ISPRED BOŠNJAKA U PRIVREMENOJ LOKALNOJ UNMIK ADMINISTRACIJI U PRIZRENU: U avgustu 1999. godine, bila je održana i lokalna skupština SDA u Prizrenu, za koju se zapravo Mustafa Balje najviše založio, popisujući i pozivajući potencijalne učesnike, stare, ali i buduće aktiviste SDA. Nešto su se usput dogovarali i sa g. Ademom Sagdatijem, još od prije rata “disidentom” od “Balićeve struje” i rahmetli hadži Mahmudom Hodžom, dobronamjernim veteranom SDA, sa kojim je M. Balje, uz pomoć Nuridina Jonuzija, predsjedavao tom sjednicom SDA u domu kulture u Prizrenu. Zamalo da taj skup, uz prilično glasne primjedbe Adema Sagdatija i Abaza Hodže, nije onemogućen, tj. propao. Ja sam sjedio u sali, smatrajući da mi, pored sveg angažmana, ipak nije mjesto u tim radnjama oko organiziranja stranke i, uzimajući u obzir da sam bio svjedok “čvrstog dogovora” Numana Balića i Mustafe Balje da je Nesim Mustafi legalan predsjednik ogranka, a Mustafa Balje zamjenik, dok se onaj prvi ne vrati.

Neki dan kasnije će Mustafa doći kod mene i kazati mi da je gospodin Baskin njemu ponudio da ga imenuje kao jedinog Bošnjaka u Unmikov Administrativni bord opštine Prizren, jer su, između ostalog, htjeli da otklone u to vrijeme karakteristično dvovlašće, ne samo za Prizren, već i za dobar dio Kosova, između Unmik admistracije i Privremenih vlasti Kosova. Ja sam, poslije njegovih riječi malo zastao, pa mu kazao da on sam vidi da li to može da (od)radi. A njegovim ukućanima kasnije na njihovu iskazanu izvjesnu opreznost, u njegovom prisutvu, napomenuo da to ipak s Mustafom sami raščiste.
Kasnije će protiv ovog imenovanja uvijeno biti kako Balić tako i Nesim M., a bilo je i dosta primjedbi iz redova DRSM-a. No, zbog činjenice da poslije toga Unmik s tim opštinskim bordom nije uspio da “potisne” privremenu opštinsku vlast, na čelu sa g. Kadri Kruezijem, bukvalno, to predstavničko mjesto u ime Bošnjaka neće ni profunkcionisati valjano, pa će se nešto kasnije formirati novi sastav privremene Unmik uprave.

Krajem avgusta 1999. godine u Unmik-u u Prizrenu je bila zakazan i multietnički skup u vezi predstojeće školske godine i problema u vezi s tim, na koju su pozvani pojedini profesori iz srednjih škola - predstavnici obrazovanja na različitim jezicima. Na taj sastanak odlazi i prof. dr. Mehmed Meta sa jasnim stavom oko odluke bošnjačkih roditelja i jakim argumentom u rukama - potpisanim Izjavama roditelja, koje sam mu predao prije odlaska na skup. Sastanku je bio prisutan i profesor informatike mr. Emruš Azizović, poslat kao predstavnik iz prizrenske gimnazije u vezi naše nastave. Dr. Mehmed je po povratku istakao: „ ... bio sam malo preglasan i mahao Izjavama roditelja prema gospođici odgovornoj za obrazovanje ispred Unmik-a, i istakao da smo mi Bošnjaci riješili da naši učenici uče u nastavi na bosanskom jeziku”. To je tada, od strane prisutnih međunarodnih predstavnika, po riječima dr. Mehmeda - zapisano i primljeno k znanju. Par dana kasnije, i u nekim drugim Unmik centrima u opštinama gdje žive Bošnjaci, takođe su bili upoznati sa zahtjevima oko nastave na bosanskom jeziku za bošnjačku djecu Kosova.

Narednih dana je objavljena i odluka da se - zbog teške situacije oko (popaljenih) škola i mnogo drugih problema na Kosovu, početak školske godine odloži za prvi oktobar, a da se u međuvremenu vrši dopuna nastave od prethodne godine. Za bošnjačke učenike (iz prošlogodišnje nastave na srpskom jeziku) školska godina je zapravo bila završena, ali su ispoštovali ovu odluku i išli na doradu. A nama je ta odluka dobro došla kao predah da nešto uradimo po pitanju nabavke programa i udžbenika iz BiH za našu nastavu.

Tokom jednog narednog boravka Balića i Ahmeda Sijarića u Prizrenu, zatražio sam da pokušaju da organizuju da nekoliko kompleta udžbenika za sve razrede dobijemo iz Sarajeva, podsjećajući ih na naše prethodne razgovore oko ove nužne potrebe za izvjesnom količinom udžbenika iz BiH. Ahmed Sijarić mi je tom prilikom obećao da će uskoro taj posao (tajno) da se realizuje preko nekih njegovih poznanika, koji su vozili šleperima neku robu iz Bosne na Kosovo. U šali ga upitah: “Kako ćemo nazvati tu tajnu opreraciju; da li odgovara - ’Čupanje V. Karadžića’ ”? “Moglo bi i „Čupanje Svetosavlja”, odgovori Sijarić sa smijehom.

NEUSPJELI SKUP SA BOŠNJAČKOM INTELIGENCIJOM U SJEDIŠTU SDA U PRIŠTINI: Nesim Mustafi se (na česte pozive i Numana Balića, kako je isticao) vratio iz Njemačke na Kosovo i nastavio svoje aktivnosti u ogranku SDA (pošto smo mu “sačuvali mjesto”). Održali su ubrzo i neku sjednicu gradskog IO stranke, u međuvremenu okupljenog, na kojoj ja nisam uzeo učešće. Između ostalog, zato što još nisam bio “pravi” član SDA, a i zbog neke osobne nesuglasice između mene i Nesima od prije rata na Kosovu, oko neke moje uvodne riječi u reviji “Selam”, u kojoj sam imao neku kritiku, zapravo između redova spomenuo putovanje nekih ljudi na sastanak SDA Kosova u – Istambulu. Poslije te sjednice IO u Prizrenu, odmah su mi prenijeli da je Balić rekao „da računaju na mene u stranci”. Zapravo sam kasnije samo načelno prihvatio da budem član, dok je rahmetli Nuridin Jonuzi to učinio “uz besu” Baliću u salonu svoje kuće, u mom prisustvu i pred još nekolicinom ljudi, među kojima i prof. dr. Mehmeda Mete, koji je tom prilikom odbio Balićev poziv za učlanjenje u SDA.
Balić je tokom tog susreta kod rahmetli Nuridina J. ponudio i ondje prisutnom rukovodstvu DRSM-a da se ujedine u jednu stranku (sa imenom SDA, uz potpredsjedničku funkciju za DRSM (za predsjednika Džezaira Muratija), a prisutni Murati, uz pogled ka Ćemailju Smailjiju, odgovorio je “da će taj prijedlog iznijeti na GO stranke, pa će oni u ime DRSM odgovoriti”.

Tih avgustovskih dana 1999. godine, u Prištini će se održati i skup bošnjačke inteligencije i aktivista iz ovog grada, na koji idemo nas nekolicina iz Prizrena, a iz Dragaša sa nama je Mehmed Hamza iz Rapče, koga je pošao da pozove i doveze Mustafa Balje, jer nije bilo telefonske komunikacije. A u Prištini, u kancelariji SDA, već se okupio poveći broj Bošnjaka, među njima i rahmetli akademik dr. Jašar Redžepagić, prof. dr. Zuvdija Kandić, hirurg, dr. Hilmi Redžepi, porijeklom iz Gore i još nekolicina profesora sa (bivših) fakulteta Prištinskog univerziteta, a među ostalima - priličan broj ljudi - “običnog bošnjačkog svijeta”, najviše onih koji su nezadovoljni (novo)nastalim stanjem.
Ovi ljudi iz Prištine su najviše isticali da je bezbjednost, sloboda kretanja i govora veoma ograničena za pripadnike manjina, pa zbog toga Prištinu svakim danom sve više napušta (i) bošnjački živalj. Razgovor je dalje tekao sa disonantnim tonovima i prijedlozima, da bi se polahko okrenuo ka školstvu, poslije prozivke Nesima Mustafija da se inteligencija uključi u razmatranje rješenja za novonastale probleme u nastavi, i uz moju dodatnu opasku da - “vi učeni treba na tome da radite, a mi ćemo sve ostalo što treba da (od)radimo“. Prisutni prof. dr. Zuvdija Kandić je na kraju svog komentara između ostalog kazao: “Treba da koristimo primjer Prizrena sa potpisivanjem Izjava roditelja i njihove dosadašnje rezultate oko nastave u školama, jer je veoma dobar”. I akademik Jašar Redžepagić je dao par umjesnih prijedloga oko nastave. Složio se da je jedino rješenje da se udžbenici za tu svrhu dopreme iz BiH i sugerisao koordinatore ispred bošnjačke zajednice u svakoj školi gdje će učiti bošnjačka djeca.

Sadeta Tirić, radnica u obrazovanju i aktivistkinja SDA, nešto će citirati akademika Redžepagića poslije njegovog odlaska (izazvanog nekom opaskom, ali i Balićevim ignorantskim odnosom prema njemu i ostalim prisutnim intelektualcima), i kazati - da je u vezi nastave njima ranije tokom kontakta preporučio da se pročita rad oko pitanja bošnjačkog školstva u dva predratna broja revije “Selam”.

Neki od prisutnih iz naše delegacije Prizrena i Dragaša, poput Mehmeda Hamze, u povratku su odmah protumačili da je na ovom skupu odnos Balića prema intelektualcima bio sa suvišnom dozom ignorancije, i da su oni zbog toga danas izgubljeni za saradnju sa SDA. Bilo-kako (da je) bilo, ti intelektualci se kasnije nisu uključili u problematiku nastave na bosanskom jeziku, iako su se tom prilikom univerzitetski profesori, na prijedlog akademika Redžepagića, načelno dogovorili da se nasamo drugi put sastanu i urade neki mini projekat oko mogućnosti nastavka visokoškolske nastave za Bošnjake, dok je za osnovnu i srednjoškolsku ostalo da se (u)radi po “receptu” Prizrena. Dok se Balić na kraju spomenutog skupa, u prisustvu samo „naših“ saradnika sa posebnim (poluciničnim) naglaskom obrati meni: “Evo, ovo danas je nacionalno vijeće, a ne ono vaše u Prizrenu“, misleći na MBS. (Kamo sreće da je tako ispalo, ali nije!). Prilikom našeg polaska ka Prizrenu, Balić će nama iz Prizrena i Dragaša, nasamo: “Ne zamjerajte... napet sam, jer svaki dan putujem Peć-Priština... Tebi (meni se obraća) su knjige za škole na prvom mjestu, meni je bezbjednost naših ljudi. Svaki dan imamo ekstremističke nasrtaje, a sad već i ubistva Bošnjaka u Peći i Vitomirici”...

A u tom mjesecu avgustu 1999. godine, ponovo je izašla bošnjačka revija za društvo, kulturu i vjeru “Selam” br. 14., kao jedini medij na nealbanskom jeziku u novonastaloj situaciji na Kosovu! I - “preživjela” je pojavu na trafikama (ne baš na svim) u Prizrenu. Jedan dio ovdašnjih Albanaca su, ipak, znali za list “Selam” od prije rata.
A u mjesecu septembru će nekako nastati izvjesni zastoj oko najavljivanog (i od nas iz Prizrena često traženog) puta bošnjačke delegacije s Kosova za Sarajevo, koja bi trebalo da dogovori način isporuke udžbenika iz BiH. Dok, po tvrdnjama vrha SDA Kosova, telefonski kontakti oko tog puta i susreta s bh faktorima se navodno uspostavljaju.

Nastavit će se...