ĆERIM BAJRAMI: Samo sam dodatno predložio da obavezno idemo sa pismenim izjavama roditelja - o njihovom prihvatanju da im se djeca ubuduće školuju na bosanskom jeziku. Obećao sam da ćemo mi u reviji “Selam” naći načina da pripremimo obrasce i odštampamo dovoljan broj primjeraka Izjava.

NA SKUPU BOŠNJAKA U PRIZRENU – PRVA MASOVNA NARODNA ODLUKA O TRANZICIJI NASTAVE NA BOSANSKI JEZIK: Na narednom bošnjačkom građanskom skupu razmatrana je realizacija ranije pokrenutih pitanja i formirane su grupe za kontakt sa UNMIK-om, KFOR-om, UČK-om i privremenom upravom u opštini Prizren. Formirana je i grupa koja će ići na teren po selima i u škole da bošnjačkom nastavnom osoblju pojasni potrebu (i njihove) tranzicije na bosanski nastavni jezik. Biznismen Džavit Haliti, kome sam se ja nešto oštrije obratio na prethodnom skupu, ustao je i predložio da i ja pođem sa tom grupom nastavnika i pojasnim prosvjetarima - “...to o bosanskom jeziku i školama”. Ja sam odgovorio da su ti ljudi nastavnici, i da bi trebali da znaju o čemu se radi. Zapravo, pomislio sam (priznajem - naivno), da je pitanje nastave na bosanskom jeziku pokrenuto i da će u daljnjem toku stvari ići svojom inercijom - same po sebi, odnosno da će to biti samo tehničko pitanje - koje će rješavati neko drugi, nadležni u (novoj) vlasti prije svega.
Samo sam dodatno predložio da obavezno idemo sa pismenim izjavama roditelja - o njihovom prihvatanju da im se djeca ubuduće školuju na bosanskom jeziku. Obećao sam da ćemo mi u reviji “Selam” naći načina da pripremimo obrasce i odštampamo dovoljan broj primjeraka Izjava. Mustafa Balje, član redakcije revije „Selam“, me je u ovim mojim stavovima oko nastave kao i najave ponovnog pokretanja “Selama” i na ovom i na prethodnom skupu, podupirao. A na ovoj trećoj konferenciji, koja je po broju i sastavu prisutnih bila adekvatna prethodnoj, ja sam se javno izvinio g. Ademu Sagdatiju za moj prethodni “ispad” prema njemu. On je izvinjenje javno prihvatio.

Neko od prisutnih (mislim Muhamed Kukić i Abaz Ademi) su napadno i glasno pozvali na javno glasanje, pa su prisutni dizanjem ruku bili za - da se u svim budućim kontaktima i nastupima u medijima svako treba pridržavati odluke da se nacionalno imamo određivati kao Bošnjaci, a da naš jezik imenujemo - bosanskim.

(Iskrenost pojedinaca se tada nije mogla procijeniti, ali je kasnije bilo i neke “šarolikosti” u kontaktima sa međunarodnjacima, što je Bošnjacima u to vrijeme moglo da se obije o glavu. Naime, u narednim mjesecima spominjana su i nametana razna “nacionalna imena” Bošnjacima, poput “Muslim Slavs”, “Torbeš”, “Goranac”, “M(m)usliman”..., najviše od strane pojedinih - neinformisanih, ali i pogrešno upućenih - predstavnika iz međunarodne zajednice.)

A u međuvremenu je bila vijest - na radio “DW-ele” - da je dr. Numan Balić iz Vitomirice kod Peći, imenovan kao jedan od nealbanskih članova Tranzitnog vijeća Kosova (UNMIK), a bio je paralelno i imenovan za ministra u Privremenoj Vladi Kosova (PVK) na čelu sa g. Hašimom Tačijem...

Pošto su tih poslijeratnih dana telefonske komunikacije funkcionisale samo u gradu, u reviji “Selam” smo se dogovorili da posjetimo Peć i obiđemo prof. Aliju Džogovića, člana naše redakcije. Prethodnog dana smo posjetili Goru i Sadika Idrizija u Kruševu, dugogodišnjeg radnika u obrazovanju i pjesnika, također našeg saradnika. Gosp. Idrizi nas je tom prilikom ukratko upoznao sa “dogodovštinama” u Gori tokom bombardiranja i sa svojim mukama, te, kako je rekao, u jednom momentu njegove spremnosti da se nad očevim kaburom zakune - da se više politikom neće baviti. Ali, uz našu polušaljivu primjedbu da - pošto se nije zakleo, postavili smo mu i pitanje: ostaje li za daljnje bošnjačke aktivnosti preko MBS-a (na čijem se pokušaju osnivanja on, u novembru 1998., bio predstavio svoje prisustvo na tom skupu – u ime SDA Kosova). Usput smo mu ukratko ispričali kako se u Prizrenu sve te aktivnosti odvijaju. On je odgovorio da se u načelu slaže, ali da će i pratiti šta će narednih dana uslijediti kao potez SDA Kosova, čiji se predsjednik Numan Balić (i on je čuo) vratio na Kosovo i nalazi se u Tranzitnom vijeću. Ponudili smo mu skromnih 50 DM kao pomoć ispred “kase” revije “Selam” koju je odbio, rekavši da njemu - kao domaćinu - nije potrebna, te da ima nevoljnijih u selu Kruševu kojima će on to predati.

Dok u Peći, u njegovom stanu, zatičemo pjesnika prof. Aliju Džogovića, iznenađenog našom posjetom. Uz kahvu, slušamo i njegovu ratnu priču. Kao i mnogi Pećanci i Kosovari “povlačio” se preko prevoja Kule za Rožaje, pa dalje u Ulcinj, u Crnoj Gori. (Za veliki doprinos Rožajaca kosovskoj prognaničkoj golgoti u časopisu Takvim za 2000. godinu, izdanju “Selama”, on će objaviti poemu “Hvala, Rožaje”). Prof. Džogović nas je dalje informisao i o stradanjima Pećanaca, među njma i o stradanju Bošnjaka.

Pošto nas je obavijestio da je Numan Balić u Vitomirici, odlučujemo da se i sa njim susretnemo. Usput obilazimo djelove grada porušene i popaljene, među kojima i pećku čaršiju u kojoj su svi dućani spaljeni. Istu sudbinu je doživjela i stara Čaršijska džamija. U kolima ka Vitomirici smo, pored nas četvorice iz Prizrena: dr. Mehmeda Mete, (rahmetli) Nuridina Jonuzija, Mustafe Baljea i mene, i prof. Alija sa pridruženim nam (rahmetli) prof. dr. Hakijom Hadrovićem, koji se tih dana također vratio u Peći iz izbjeglištva. Tadašnjim izrovanim putevima Kosova ionako se vozilo bez ikakve kontrole i pravila, samo po sistemu – 'gledaj da sačuvaš živu glavu'. U Vitomirici ćemo prvo obići centar naselja i “Sandžak” džamiju čiji je enterijer bio dobrahno uništen, ali se požar tokom bombardiranja od strane srpskih snaga, potpaljen unutra - Božjom voljom - sam ugasio. (Tako su nam pojasnili, prisutni imam Mirsad ef. Demirović i još neke džematilje.) U obližnjoj kući bošnjačkih domaćina, r. Isljama i r. Mehmeda Škrijelja, susrećemo se sa Balićem, koga nas trojica iz Prizrena, sem Baljea, vidimo „uživo“ prvi put. U njegovoj pratnji je Ahmed Sijarić, SDA aktivista, koji je par godina robijao u srpskorežimskim zatvorima za bošnjačku i kosovsku stvar, poslije otkrivanja od strane srpsko-režimske policije spiska podijeljenog oružja u Vitomirici, koje je dijelilo čelništvo tadašnje SDA Kosova. Tokom tog susreta, razgovaramo pomalo o svemu i svačemu. Balić pojašnjava da su kod njih već počeli intenzivniji nasrtaji pojedinih nasilnika (i) na Bošnjake. Saznajemo da se dobar dio ovoga našeg naroda još nije vratio iz izbjeglištva, a da drugi - u međuvremenu - opet odlaze u izbjeglištvo.

“Mi (SDA) smo sada stranka koja je sa kosovskim strankama pobjednicama… Albanci nam to priznaju, naš rejting je sad porastao i još će rasti. Za vrijeme Miloševićevog režima, stranka se gotovo raspala, a sad očekujemo naše uključivanje u sve strukture vlasti i napredak za naš narod na svim poljima...”, govori Balić, a Ahmed Sijarić uglavnom šuti, i samo pita oko bezbjednosnih (ne)prilika i u Prizrenskoj regiji.

A mi iz Prizrena (najviše ja) govorimo o našim aktivnostima u našem gradu i okolini, sa najvećim akcentom na ideji oko nastave na bosanskom jeziku i, povratno pitamo - kakvo je stanje oko tog pitanja u Peći? Balić političkim rječnikom i načelno odgovara da SDA na svim prostorima djelovanja ima u programu školovanje na bosanskom jeziku i da ne vidi ništa sporno... “Formiraćemo grupu od stručnih ljudi za izradu plana i programa za nastavu na bosanskom..., a za knjige ćemo vidjeti..., štampaće se”...

RJEŠENJE JE - „U ŠLEPERU KNJIGA IZ BOSNE“: A ja odmah ”uletih” sa kontra prijedlogom rješenja tog pitanja - “šleperom knjiga iz Bosne”, koji bi mogli da „iskamčimo“ od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine... Prof. Alija Džogović, podupirući moj stav, inače upoznat s ovom idejom sat-dva ranije, između ostalog, nastavi: “Uzimajući u obzir novonastalu situaciju i okolnosti, uz moje poznavanje - koliko smo mi na Kosovu trenutno sposobni da uradimo udžbenike, ali i planove i programe, najbolje rješenje je taj kamion knjiga iz Bosne koji predlaže Ćerim”…

Tokom tog razgovora, bilo je još nekih tema koje smo razmatrali, sa djelimičnim disonantnim tonovima između Balića i mene. Bilo je primjetno da je Numan Balić odmah pokazao neki nepotreban strah, pogotovo zbog susreta i prisustva (nepoznatih) ljudi koji misle svojom glavom i slobodno razgovaraju iznoseći svoje stavove i ideje. Jedna od njegovih „primjedbi“, koju mi, naravno, nismo prihvatili, odnosila se na naš objavljen tekst-izjavu koji dan ranije u “Kohi Ditore”, novini na albanskom jeziku, gdje je naslov tog teksta bio da se mi, Bošnjaci Kosova, distanciramo od onih pojedinaca koji su nas uoči i tokom rata pogrešno predstavljali kosovskoj i široj javnosti, sa akcentom da smo kao narod spremni da o(p)stanemo na Kosovu. U toj deklaraciji je bio upućen otvoren i jasan apel albanskim asocijacijama i političkim čelnicima da se oglase i zaštite Bošnjake od nasrtaja ekstremista na pripadnike bošnjačkog naroda na Kosovu, koji su bili svakodnevnica u to vrijeme. Ta Izjava/Apel je bila data u ime Bošnjačko-Muslimanskog savjeta (BMS-a). Nju smo napisanu (s moje strane) morali osobno nositi Mustafa B. i rahmetli Nuridin J. i ja u Prištinu u tadašnje sjedište redakcije “Koha Ditore”. U toj deklaraciji se spominje i pokretanje nastave na bosanskom jeziku! Balićeva primjedba se zapravo odnosila na davaoca izjave, a ne na njen sadržaj; pa je kazao da “...ako je u potpisu BMS-a uračunata i SDA, onda treba da se zna – 'ko je SDA' ”… “Naš čovjek u Prizrenu je Nesim Mustafi i ko hoće da radi sa SDA i u njeno ime - treba samo s njim da kontaktira”. (Inače, Nesim M. je tada još bio na Zapadu kao izbjeglica poslije gađanja njegove avlije tromblonom od strane srpske policije, treće noći NATO akcije. Poslije su pretresali njegovu kuću i odnijeli neke njegove stvari, a među odnesenim, po njegovim riječima, bila je i dokumentacija SDA).
Mustafa Balje, valjda s namjerom da malo 'popravi' atmosferu u razgovoru, dodade: “... Doktore, vi mene znate, znate mene od ranije..., znate i ono iz Sarajeva... Ćerim, malo ide tako oštrije... ali, ne misli loše, a to što govori je već dogovoreno s nekim ljudima u Prizrenu...”

Na kraju razgovora i posluživanja kahve od ljubaznog domaćina, Balić mi reče, više nasamo, da će doći u Prizren da se uvjeri i vidi na koje to ljude ja računam... Pitali smo ga usput i za njegovu zapaljenu kuću od strane srpskih snaga, koja je spaljena poput mnogih drugih kuća u Vitomirici, među njima i poveći broj bošnjačkih. On kaza da je neupotrebljiva za smještaj i da sada živi kod svoje tazbine, a da su mu kuću namjerno zapalili.

KOSOVO, RAT 1999.: Peć nakon srpskog bombardovanja (Foto: Riccardo Venturi)

Usput, u odlasku, prije našeg uključivanja autom na regionalni put blizu Doma kulture u Vitomirici, primjećujemo nekog Roma koji juri za vozilom natovarenim djelovima namještaja. Čovjek gestikulira, maše rukama, i viče da je to njegovo i da mu je upravo nasilno oduzeto… traži pomoć. Mi mu izrazismo našu nemoć i upućujemo ga na vozilo italijanske vojske, koje je upravo bilo u prolazu. “Eno KFOR-a, trči i kaži njima“, odgovori mu dr. Hakija Hadrović iz naše grupe. Prof. Alija Džogović hoće da nam pokaže i svoju staru (od maćehe) kuću u gradu Peći, koja je bila, kao i mnoge okolne, zapaljena. Fotografišemo usput i mnoge popaljene i ugljenisane detalje kuća i čaršija po gradu.

U povratku za Prizren, zastajemo i u Đakovici, koja je otprilike na pola puta između Peći i Prizrena. Čuli smo da je staro gradsko jezgro u njoj najviše oštećeno. Odlazimo u čaršiju, koja je gotovo sva u ruševinama. Nema puno ljudi okolo, pa slobodno možemo i da (polu)glasno komentarišemo na bosanskom jeziku, a tu je i fotoaparat, pa prolaznici mogu da misle da se radi o (stranim) novinarima. Kod ruina Hadun-džamije, stare ljepotice iz osmanskog perioda, koja je bila zapaljena ali - zahvaljujući čvrstini kamene konstrukcije - zidovi, kube i minaret su ostali u prvobitnom obliku, dr. Mehmed Meta kaže: “Sve bi ovo trebalo ovako ostaviti i dovoditi mlade generacije iz Srbije da vide ’djela’ ruku njihovih boraca”.

Slično kao u đakovačkoj čaršiji je i kroz cijelo Podrimlje, doline niže Prizrena, regionalnim putem Đakovica-Prizren. Sva okolna albanska sela su uglavnom popaljena, džamije planski eksplozivom ili artiljerijskim gađanjem porušene, dok su minareti rušeni specijalnim miniranjem u svojoj osnovi. A u selima ove regije, Maloj i Velikoj Kruši, tuga pregolema, jer je od strane srpskih snaga masakrirano mnogo nevinih albanskih civilnih žrtava. U Maloj Kruši - gotovo svi odrasli muškarci, preko 120 njih...

NATAVIT ĆE SE...