Esad Kopić Osmanović, Teslićanin po rođenju, duže vrijeme živi i radi u Zagrebu. Slovi za jednog od suvremenika koji je zaljubljen u sevdah i sevdalinku. Napisao je niz ovovremnskih sevdah pjesma koje su na raznim festivalima opjevali od poznatih interpretatora pa do onih koji koji tek počinju ploviti sevdah vodama.
Ovog puta, Esad Kopić Osmanović, napisao je pjesmu, koju objavljujemo u nastavku -, potaknut sudbinom Bošnjaka Smail-age Šiljka iz Foče, kojeg su komšije Srbi u vaktu genocida u Drugom svjetskom ratu, prema zabilješci jednog od poznatijih historičara Vladimira Dedijera, nakon hapšenja i brutalnog premlaćivanja, zapalili mu bradu, a pored toga devedesetogodišnjeg starca, konjskim potkovicama potkovali su ruke i noge, vezali i odveli prema Goraždu.

Smail-aga Šiljak Da li Foča, Bosna pamti Ko bijaše Bošnjak tvrdi Tog insana ponosita Potkovaše s` bradom "Srbi" Smail Šiljka-agu dobra U mukama ne ču gora Krvoloci su htjeli čuti Agin krik sve do mora Do Goražda krv je tekla Iz Smailovih bosih nogu Kosu, bradu trgaše mu Dok se aga moli Bogu Moj Allahu sad me uzmi Da ne stignem gdje me vode Nek mi mezar ovdje bude Pokraj Drine hladne vode Umrje aga tik uz Drinu Dušmani ga ostaviše Šta im prije smrti reče Četnici se uplašiše "Eh komšije kugo Bosne Dođoste mi vi u goste Zuluma vam nikad dosta Vazda nek je vama posta!" Autor: Esad Kopić Osmanović 10. septembar 2019.

Smail-aga Šiljak iz Foče je simbol stradanja Bošnjaka u Drugom Svjetskom Ratu. Njegov praunuk je opisao njegovu sudbinu:

Smail-aga je bio jedan od nasljednika svog baba koji je na tom području bio zemljoposjednik. Ljeto je provodio u Osanici, a ostatak godine u kući iz koje je i odveden. Ostala imovina koju je imao u Foči bila je u posjedu Smail-aginog brata. “Šiljski sokak” tako se zvala ulica koja s prostire od nekadašnje autobuske stanice do pijace.

O dovođenju u Osanicu Smail-age, od strane četnika i šta se dešavalo sa Smail-agom, svjedočili su poslije rata rijetki koji su bili u Osanici u tom momentu. Neki su preživjeli tadašnji rat pa su sve ono što su vijedjeli pričali Smail-aginim naslijednicima. Tu priču je zabilježio i Vladimir Dedijer u svojoj knjizi “Genocid nad muslimanima 41-45”. Smail-aga je bukvalno doveden u Osanicu vidno premlaćen, prebijen sa spaljenom bradom i kosom. Devedesetogodišnji starac doživio je bez i jedne riječi ili krika, potkivanje. Četnici su mog pradedu potkovali konjskim potkovicama, ruke i noge, vezali i odveli prema Goraždu.

Dugo vremena se nije znalo, da li je bačen u Drinu ili je negdje ostavljen uz put prema Goraždu.

Nekih desetak godina poslije tog rata, moj amidža Šemso (najstariji unuk Smail-age) dobio je informaciju da Smail-aga ipak nije bačen u Drinu, već da je ukopan i da mu je mezar obilježen. Mještani tog sela su Smail-agu prepoznali , ukopali i dugo skrivali ko je u tom mezaru. To mjesto je nekih 20-tak kilometara od Goražda niz Drinu i mejsto je poznato familiji.

Četnici su ga doveli do tog sela, tu je izdahnuo. Ostavili su ga pored puta.Njihova namjera je bila da ga dovedu (ne donesu) živog u u svoje selo kao trofej.

Sudbina ipak nije dozvolila da se to desi. Ukopan je od strane mještana kao musliman.

Pamti Bošnjače!, - objavio je portal glasnarodabih.com.