HRVATSKO-SRPSKI ZAGRLJAJ: Čović, Dodik i njihovi politički šegrti

AJŠA ČIŠIJA: U ovom vremenu Dodikovih ludorija i Čovićevih bulažnjenja nismo mogli mnogo pametnog ni čuti, ni pročitati. I inače, mediji su prečesto, u nedostatku informacija o konkretnom djelovanju političara za društveni razvitak i ekonomski boljitak (zbog blokada rada u državnim institucijama, ali ne i žiro-računa na koje plate političara liježu), izbacivali takve gluposti u javnost, isfrustrirani novinari (čast izuzecima) su pravili lakrdiju od svog posla - ozbiljnog čitaoca je uglavnom bilo stid samog sebe što je pročitao, šta je pročitao, i na što je svoje vrijeme utrošio. Nebitno sad to. Vrijeme je da se mnogi novinari stide zbog onog što nam reprezentuju i načina na koji to rade. Bez imalo odabira "vijesti", bez imalo novinarskog znanja i duha. Zato se ja jako radujem dolasku lagahnog povjetarca, što zbog građana Bosne i Hercegovine, što zbog dobrih novinara - biće posla, inšaAllah.

Dosta nam je više bura, a puna nam je kapa i zatišja pred buru. I ova sparina guši. Zato, muštuluk! Dolazi vrijeme lagahnog povjetarca da nas kutariše političke sparine. Koga "nas"?! Naravno, mislim na sve građane Bosne i Hercegovine: "FEDERALNE", "REPUBLIČKE" i one iz BRČKO-DISTRIKTA. Sve nas želim da obradujem viješću da ćemo biti pomilovani od mehko-mirisnog povjetarca i izliječeni od ujeda komaraca. Na koncu, krajnje je vrijeme: ovaj poganluk koji nam komarci ubrizgavaju u krv, i svrbež poslije, i grebanje, češanje, krvarenje, stresanje od muke - sve će to, sve lijepo proći, a mi se naći na goloj ledini. Na nju, tu ledinu, smo svi u svom belaju zaboravili, a ona vapi da je u obradivo "zemljište" pretvorimo. Heh, probudiše se ekonomski spavači. Sad ne znaju kud, jer ih politički nadobudnici benli uspavali na duže, valja se sad snaći i iznaći način kako napojiti ledinu i rastresti "utabanu zemlju" ispod nje. Politika je to, nije šala. Valja sad smislit' i izradit' ekonomsko-politički statut, pa po njemu radit'. Mi svi na to čekamo, al' jedni znaju, a jedni ne znaju da u stvari i čekaju i žele nešto sasvim drugo od onog što sad imaju. Ovi što ne znaju nemaju kad znati, jer im Dodik i Čović stalno na znanje i razboritost njihovu udaraju.

Da bi sad neko mogao znati o čemu ja eglendišem, moraću vam ispričati jednu priču:

Ovako je to bilo. Komšije su bile komšije i baš su ono rahat bili svi u komšiluku. Pritekni bi jedni drugima u pomoć kad zanuždi, a Bogami i tugu, i radost, i veselje bi podijeli jedni s drugima. Nema šta, komšijski se ophodili jedni prema drugima. Poslije dođoše nekakve spodobe u ljudskom obliku i ubijediše jedne od komšija da je komšiluk glupost koju pod hitno treba iskorijeniti. Ali, kao što već znate, korijenje svo počupati, a da se koji korjenčić ne utaji i ostane, ili podmladi ako ga sasiječeš, gotovo je nemoguće. Zbog te nemogućnosti i ostade nešto od komšiluka samo zarad ibreta. Tako ono korijenje od komšiluka što osta sjedi i hudi pitajući se šta bi s rahatlukom kojeg su nekad imali, a još više se pitaju oni drugi: "Gdje je taj obećani rahatluk nad rahatlucima?" (Obećan od spodoba u ljudskom obliku što komšiluku dohakaše). Hele nejse ... "Ima ona, stara k'o i ja, Ferida, što bar s njom ne progovorim k'o nekad", upita se Jela, al' brzo mis'o smetnu s pameti.

Dani su prolazili. Umro Jelin Dušan, onaj što je nekad svaki dan slao metke na Feridin i Ibrahimov krov, u avliju, onaj što je Feridu ispametio, pa ona "istrkala" na kanal između njihovih kuća, raširila ruke i zaderala se:"Evo mene mete, pucaj kurvo, ne prestravljuj mi unuče. Pucaj, šta čekaš, pucaj junače!" Zastidi se Dušan, pa se na kratko okani igranja s puškom. A i Ferida se okani kanala, nego krij bi se što 'no kažu u mišiju rupu. Doduše izgidoše mnogi od Feridinih rođaka, 'nako džabe: ni krivi, ni dužni ... Moralo se ići. Glavom bez obzira. I otišlo se, i vratila se Ferida bez svog Ibrahima. Umro u pedeset i četvrtoj, u izbjeglištvu. Umro od jada. Ostala su tri sina, izrodilo se još unučadi. Vratila se Ferida svojoj kući nakon godina i godina izbjeglištva u bijelom svijetu i godina izbjeglištva u svojoj Bosni nakon toga, i pozamašne sume izbrojane onom ko joj je kuću prisvojio. Hvala OHR-u i Feridinim parama, sjedi Ferida u svojoj kući. Sama. I Jela sama, i njen sin i snaja otišli prije koju godinu trbuhom za kruhom. Bolesna Jela. Leži. Sama dok Ferida ne dodje da peć potpali i hranu donese, pa da Jelu napita i razgovori. Godina su istih, i briga istih. Jedna s nadom, druga bez nade. Na Feridinim rukama pusti dušu Jela, prijateljica stara. Javila Ferida Milanu, niko drugi nego ona, jer ona je jedina služila hastu. Sin Milan i snaja Borka s djecom će valjda sutra iz "Nemačke". Stići će oni, stići. Stići na sa'ranu.

Sad, poslije ove priče, mogu skoknuti od sparine do povjetarca, do ekonomskom karizmom ozračenog političara (Snaga naroda) iz Bijeljine. Pričam o direktoru Ekonomskog instituta Bijeljina. Pričam o prof.dr. Aleksi Milojeviću. Da ne dužim, toplo preporučujem naslov: EKONOMIST IZ RS-a PANIČNO UPOZORAVA: "Federacija će na ekonomskoj nadmoći pokoriti RS" (Vijesti.ba/SB, 1.septembar 2019). Dobro bi bilo da BH gradjani iz RS-a poslušaju šta on ima za reći. A imao je i dosad, i govorio je. Pametno, o ekonomiji.

U ovom vremenu Dodikovih ludorija i Čovićevih bulažnjenja nismo mogli mnogo pametnog ni čuti, ni pročitati. I inače, mediji su prečesto, u nedostatku informacija o konkretnom djelovanju političara za društveni razvitak i ekonomski boljitak (zbog blokada rada u državnim institucijama, ali ne i žiro-računa na koje plate političara liježu), izbacivali takve gluposti u javnost, isfrustrirani novinari (čast izuzecima) su pravili lakrdiju od svog posla - ozbiljnog čitaoca je uglavnom bilo stid samog sebe što je pročitao, šta je pročitao, i na što je svoje vrijeme utrošio. Nebitno sad to. Vrijeme je da se mnogi novinari stide zbog onog što nam reprezentuju i načina na koji to rade. Bez imalo odabira "vijesti", bez imalo novinarskog znanja i duha. Zato se ja jako radujem dolasku lagahnog povjetarca, što zbog građana Bosne i Hercegovine, što zbog dobrih novinara - biće posla, inšaAllah.

Dosta je bilo omamljujuće političke vrućine. I vatreno-mlakih koalicija. I kula od karata. I izdaja države koja te rodila, othranila i doživjela da te plaća da joj stalno stupicu podmećeš. Ako je i od "proslavljenog" dvojca - ipak je presušilo. Trebamo se osvježiti. Iščekujući povjetarac napiti se hladne vode, pa makar ona zaleđena stigla i iz Amerike u plastičnim kutijama. Valja nama živjeti. I preživjeti.

Valjda će doći vrijeme da uvidimo da je bosansko-hercegovačka izvorska voda svima nama, i Srbima, i Hrvatima, i onima koji hoće da se po svojoj zemlji zovu, na dohvat ruke. Studenac. Baš.