ĆERIM BAJRAMI: U Sarajevu, gdje je poslije saslušanja Murati bio otišao, o tome je nešto govorio i mome bratu Bajrušu, koji je tamo bio u kratkom zijaretu iz našeg zajedničkog prognanstva u Mađarskoj, gdje smo se nalazili sa porodicama od kraja mjeseca aprila te godine. Tom prilikom mu je Murati rekao “da su (u DB-u) spominjali i hadžiju” (misleći na Ćerima Bajramija, op. ur.).

DOLAZAK NATO KOPNENIH SNAGA NA KOSOVO: Za svo to vrijeme, Bošnjaci Kosova doživljavaju slične izbjegličke drame i tragedije bez obzira što nisu planski protjerivani tokom ratnih dejstava kao kosovski Albanci.

Ulaskom KFOR-a (NATO-a) juna 1999. na Kosovo i UNMIK-a (međunarodne uprave), dolazi do preokreta i masovnog povratka protjeranih kosovskih građana na svoja (u mnogim mjestima i bukvalno) ognjišta, iz Albanije i okolnih zemalja, tako da se život mukotrpno ponovo vraća u svoje tokove. Vraćaju se polahko i Bošnjaci, istina mnogo sporije, zato što je poveći broj njih, brutalno prognan i otišali su dalje, uz plaćanje visoke cijene takvog “tranzita na crno” u zemlje zapadne Evrope, a neki se trajno iseljavaju i u Bosnu…

Na Kosovo u junu i julu mjesecu ulaze vojni kontigenti KFOR-a (NATO-a) iz raznih zemalja, među njima - početkom jula u Prizren - i turski askeri, uz veličanstveni doček stanovnika ovog grada. Emocije su neizbježne, uz poneki šaljivi komentar - da su se, poslije gotovo devedeset godina – “Turci opet vratili”. Bilo je mnogo zastava na dočeku turskih vojnika, uglavnom zvaničnih - albanskih i turskih. U haremu Sinan-katib džamije sa r. hadži Sulejmanom Toskom, Turčinom, i mujezinom te džamije r. hadži Adnanom, primjećujemo da nedostaje zeleni bajrak sa mjesecom i zvijezdom, koji su inače isticali (i još ponegdje ističu) i ovdašnji Bošnjaci u svečanim prilikama. Hadži Adnan ih je svakako pravio za prodaju, pa smo spontano odlučili da ponudimo jedan za isticanje.

Dok kolona turskih vojnih vozila, praćena velikom masom svijeta, jedva mili glavnom ulicom paralelno sa džamijom, mi smo predali taj bajrak poznaniku Bošnjaku “u emanet”, a on ga je odmah dao drugome, koji se s njim ispeo na haubu vojnog kamiona. Starija gospođa ”kasabalijka” (Turkinja) dobacuje: “Ne zeleni bajrak!”, a ja je šaljivo upitah: “Da li znate sa kojim su bajrakom Turci otišli 1912.?” Bajrak je završio kod mog poznanika, po svoj prilici kao trofej, a hadži Adnan je ostao bez nadoknade za njega. Neki dan kasnije će mi prof. Rešat ef. Medžiti, Albanac, imam u prizrenskoj Bajrakli džamiji, saradnik revije “Selam”, koji se u međuvremenu vratio iz prognaništva u Turskoj, reći da se u izvještajima s prizrenskog dočeka na turskim mnogobrojnim TV kanalima, i taj detalj sa zelenom zastavom “okretao” u Turskoj.



SVEČANI DOČEK TURSKOG KONTIGENTA KFOR-A: Prizrenski Bošnjaci su svoj “kontigent” za doček organizirali u centru grada kod hotela Theranda, gdje je Miftar Adžemi, radnik u obrazovanju i pjesnik, uz pomoć još nekolicine, prethodnog dana nešto poradio zajedno za “preček”, čak i na pripremi oblačenja grupe bošnjačkih djevojaka u narodnoj nošnji. Odlazim tamo i zatičem pored Miftara i još neke naše, i Džezaira Muratija, predsjednika Demokratske reformske stranke Muslimana (DRSM), za kojeg sam čuo da se tih dana vratio iz izbjeglištva u Sarajevu. Pozdravili smo se... On se požalio da još osjeća posljedice od nedavnog privođenja u DB srbijanskog SUP-a u Prizrenu. Po njegovom kazivanju njihov povod za njegovo policijsko saslušanje je bio - traženje “krivaca”, navodnih organizatora za odbijanje (vraćanje) oružja od strane mobilisanih Bošnjaka u župskim selima, krajem aprila i početkom maja 1999. godine. U Sarajevu, gdje je poslije saslušanja Murati bio otišao, o tome je nešto govorio i mome bratu Bajrušu, koji je tamo bio u kratkom zijaretu iz našeg zajedničkog prognanstva u Mađarskoj, gdje smo se nalazili sa porodicama od kraja mjeseca aprila te godine. Tom prilikom mu je Murati rekao “da su (u DB-u) spominjali i hadžiju” (misleći na Ćerima Bajramija, op. ur.).

Zapravo, ono što sam ja Džezaira Muratija poslije spomenutog pozdrava tokom tog susreta odmah pitao je: - Da li su mene spominjali u DB, pošto je i moju porodičnu kuću u Prizrenu “posjetila” poilicija, krajem mjeseca maja, i pošto su (jer ja nisam bio tu) tom prilikom priveli, i kasnije nastavili još dva dana da pozivaju i ispituju moga brata Faika koji je jedini sa svojom porodicom ostao u našoj zajedničkoj kući u gradu za cijelo vrijeme NATO-a bombardiranja. Murati je nastavio da govori da su ga policajci maltretirali i da ga je jedan uniformisani ‘r’mpalija’, kad je došlo do mog spomena, udario i da je pao, “a... podigao je i čizmu iznad mene, sa namjerom da nastavi udaranje, pa je zaustavio udarac... Od tog maltretiranja, još imam psihičke probleme”, dodade.

Poslije tih razmijenjenih riječi, vratili smo se blizu bošnjačkog svečanog stroja. Razgovor je dalje tekao u društvu prisutnih, u kojem smo, između ostalog, spomenuli i pitanje nastave i početka školske godine koja se približavala. Nastavnik Miftar Adžemi i neki drugi prisutni bili su, tokom naših prethodnih kontakata, upoznati sa mojim stavom i prijedlozima oko pokretanja nastave na bosanskom jeziku za našu djecu, naročito oko ideje donošenja udžbenika za te namjene - iz Bosne. To sam ponovio i Džezairu pred njima. On je kazao: - Da treba da “vidimo šta ćemo i kako ćemo”. A Miftar Adžemi je podupro moje stavove kazavši: “Samo nastava na bosanskom, Džezo, nema šta drugo da vidimo”, slično je nešto rekao i prisutni nastavnik Ramuš Abdi...

Tih dana pojedini samovoljni i samoproglašeni navodni pripadnici UČK-a, a zapravo ljudi željni tuđeg, među njima i razni nezadovoljnici, neki (možda s pravom) i osvetnici, ali na pogrešne ljude i adrese (ovo posljednje, pogrešno - naročito se odnosi kad su Bošnjaci bili u pitanju), započeli su prijetnje i nasrtaje i na ovaj narod (zabrana javnog govora bosanskog jezika, zbog “podsjećanja” na srpski, je bila gotovo redovna prateća pojava).

Zbog ovih nasrtaja, mnogi pripadnici bošnjačke manjine, ali i ne samo oni, našli su se zatečeni i bili totalno iznenađeni ovim nasilničkim aktima prema njima, pogotovo zato što su i oni u većini - jedva (do)čekali da vide leđa Miloševićevom režimu. Slično je bilo, ako ne i teže, Bošnjacima po cijelom Kosovu.

Nastavit će se!