Povodom 20 godina od uvođenja nastave na bosanskom jeziku u školama Kosova i dopreme udžebenika iz BiH za bošnjačke učenike, te zbog politikantskog individualnog svojatanja, ali i karakteristične višegodišnje šutnje nekih drugih političkih i medijskih aktera među Bošnjacima Kosova o toj velikoj akciji izvedenoj dobrovoljno od ljudi s imenom i prezimenom – koja je presudno uticala na bošnjačku nacionalnu afirmaciju i konstituisanje u novoj kosovskoj realnosti -, Bošnjaci.Net u nastavcima objavljuje svjedočenje o tim zbivanjima, Ćerima Bajramija, kao direktnog učesnika u njima, sa dosta detalja i uz spominjanje gotovo pa svih aktera tih važnih događanja. Napominjemo rad je bio objavljivan kao feljton u sarajevskom dvonedjeljnom listu „Preporod“ od kraja 2003. do početka 2005. godine. Ujedno pripremljen je za jedno od poglavlja knjige „O Bošnjacima i bosanskom govornom području Kosova“, autora Ćerima Bajramija.

Sredinom devedesetih godina prošloga vijeka, jednog ljetnjeg dana, vraćajući se autom iz Restelice u Gori sa neke od “misija” bošnjačke aktivnosti i usputnog razgovora o učinku naše posjete, upitao sam Jonuza Hodžu, iz Prizrena (porijeklom iz Restrelice), člana redakcije revije “Selam” i Nesima Mustafija, također iz Prizrena (porijeklom iz Lokvice), tadašnjeg predsjednika ogranka SDA Prizrena, s kojim bismo konačnim učinkom naših aktivnosti bili zadovoljni. Na trenutak su zašutjeli, a ja, ne čekajući njihove odgovore, zapitah ponovo: “Da li bi to bilo da knjige iz Bosne donesemo na Kosovo i da naša (bošnjačka) djeca uče u školama na bosanskom jeziku?“ Nastao je tajac, pa je onda Nesim odgovorio, uz Jonuzovo odobravanje: - da je to cilj mnogo vrjedniji od našeg angažmana i sa dozom sjete dodao da - kako stvari stoje na Kosovu - ko zna da li će on doživjeti da vidi da njegovi unuci po tim udžbenicima uče, “A vi, pošto ste mlađi, možda ćete to dočekati,” dodade.

Poslije kratkog zatišja nastavili smo razgovor o novim bošnjačkim udžbenicima, koje su Bošnjaci u Bosni u najtežim ratnim okolnostrima uspjeli da napišu i odštampaju i da izvrše izmjene i velike historijske pomake u svom školskom sistemu, 1993. godine. Značaj tog poteza je u septembru 1999. u intervjuu “Selamu” ocijenjen od dr. Fahrudina Rizvanbegovića, tadašnjeg ministra obrazovanja Vlade Federacije BiH, da dolazi - “Odmah poslije formiranja Armije RBiH”.

Povratak prognanika na Kosovu

Te nove bošnjačke udžbenike u prvoj polovini devedesetih godina mi na Kosovu nismo imali prilike da vidimo. Na njihovim koricama bile su slike simbola bogumila (najviše stećaka), a sadržaji unutar njih su mnogo odudarali od onih koje su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i van nje učili u SFRJ. Dok je (pre)ostali dio ovog naroda na prostoru ondašnje SRJ bio primoran da još uvijek koristi u (u međuvremenu) srpskim školama, udžbenike sa drastičnim pogoršanjem po pitanju prezentacije kulture i historije kako bošnjačke tako i drugih nacija u njima, uz mnogo nacionalističkih lekcija o “nebeskom narodu” i njegovim “prednostima” u odnosu na one koji su bili primorani da te srpsko-mitske “istine” uče.

Naslovnica revije "Selam"

Kao lično iskustvo navodim primjer iz 1997. godine. Naime, uoči (od tadašnje vlasti ponovo uvedenog) praznika i školske slave “Sveti Sava”, vidio sam da moj sin Omer, osnovac nižih razreda škole “Slobodan Surčević” (“Nove škole”, sadašnje „Lek Dukađini“) u našem naselju u Prizrenu, sav uzbuđen i poluuplakan polazi u školu. Na naše pitanje - šta mu je, otkrio je majci da nije naučio p(j)esmicu (a bio je - tada - dobar đak). Žena, ljuta što nije kazao da je imao da nešto nauči napamet, zatraži od njega da pokaže o kojoj se pjesmi(ci) radi. A on otvori školsku svesku u kojoj je bio rukopis diktata i uplakano kaza, - da nije htio da je nauči, a da se o istom ‘postupku’ dogovorio sa još nekim drugovima iz razreda. A kad tamo u svesci - avaj - ima se što vidjeti - …“Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi”... i negdje dalje u strofi …“svako Srpče”, i sl.

Pogledasmo se sa Raimom... zašutjesmo za trenutak... uhvati nas ljutnja i nervoza odmah poslije toga. Ja, krenuh odmah sa pohvalom Omeru za dječji “patriotizam”, pronicljivost i podržah njegovu “odluku” da ne nauči tu p(j)esmicu. Raima rezignirano cijepa list sveske napola, i reče Omeru: “Kada te učiteljica upita - ko je ovo pocijepao, samo reci: - Moja mama. Ona mi nije dala da ovo naučim, a mi ćemo s njom da razgovaramo”.

Nastavit će se!