Evo trideset godina, na primjer, hodač sam cestama i stazama zeničkim, sokacima i mahalama, parkovima, bulevarima i obalama, i zapisujem svoja viđenja. Gledam za svaki Bajram prošetati do jedne od džamija u gradu, da među zidovima prošlosti nađem šipilu za ovu moju dušu. Da je ušuškam u besjedu imama, odšutim na svaku izgovorenu, pogladim je čulima, pa sa njom u džep. Trebat će!

U rani sabah, dok se još ‘tice bude u krošnjama grana na Jagnjišću, dolje na Adi, stajem uz ogradu pored mezara Muhameda Seida Serdarevića. Eto, da mu umjesto cvijeća, ispraznih govora kojima nisam vičan osim peru, ostavim Fatihu za njegovu dušu što rano odleprša nebeskim visinama.
Šta da je na primjer živio duže?

Zastajem pred pitanjem, pogleda uprtog u asfalt da abdest sačuvam. Prilazim Sejmenskoj i poput djeteta poželjeh da makar danas teče voda sa česme u kamenu sa Mošćanice. Vode mi grlu fali!

Koračam dalje, i sve me više mame zidovi Čaršijske, Sultan Ahmedove džamije. Kontam, je li moj dragi hafiz već odjurio na biciklu, dok je pogledom sa Uglovnice milujem, da abdest zanovim.



Na primjer -, nisam Zeničanin, ali ja džamije kao i sve druge Božije kuće u ovom gradu, gledam jednim te istim očima. Gledam i zeničke zgrade, iza čijih se prozora zna zatvoriti uzdah kao u tamnicu, ali i oteti pjesma kao ptica iz kaveza. Na primjer, četrdeset godina stihove pišem i možda nisam pjesnik, jer nikad nisam znao stihovima povrijediti ni jedan kamen u gradu, u kojem god zidu da je stao. Često zastanem među zidovima Osman Čelebijine, još bolje svima znane Potočke džamije. Ima već godina podosta, ovdje mi duša nalazi onu šipilu, koju ne umije zamijeniti ni svila kašmirska, ni pamuk najmekši. Zavuče se tamo i sluša, dok mi se pogled kroz demire na prozoru otima. Ne da bih otišao, nego da potvrdi, da mu dunjaluk ništa ljepše ne nudi. Brzo se vrati ušuškanoj duši, pa zajedno sakupljaju mednu rosu. Onda izađemo na cestu, ja i ova moja duša, pa osmijeh dijelimo svima. Kažu da je i osmijeh sadaka. Dijelimo siromahu, i onom što pare broji a misli da je bogat. Ali na Bajram baška poželim da vidim osmijeh na licu sakupljačice starog gvožđa, žene bez šminke, kako sam je opisao u priči koju sam joj posvetio. I na licu Svetislava, knjigoljupca koji moje rukopise čita, a nisam pisac. I Željka ribara, kojeg trideset godina pozdravljam, dok se spušta niz stepenice sa Hamide. Osmijeh podijelim Ivanu, mom ratnom drugu, što mi mahne sa prozora “Izgradnjine” samačke kasine. I Nenadu-Neši, još jednom ratnom drugu kojeg sretnem kod zelene pijace, i uvijek zaključimo dobro je. Ne damo životu ispod crte. Taki smo!

Kao i Mirza, moj Konjičanin, sahadžija, kada mu ‘nako s vrata mahnem, on odgovori: ”Dobro je!”

Neka nam svima osmijeh ostane na licu, za neko novo jutro koje se ne mora bajramsko zvati.

Na primjer, nisam Zeničanin, nisam ni pisac, ni slikar, ali ja samo tako umijem Zenicu naslikati.

Godina dvije hiljade i devetnaesta, avgust jedanaesti,
ja skoro pola vijeka pišem, a nisam pisac, ni Zeničanin, tek mali hodač ispod zvijezda, Said Šteta