AJŠA ČIŠIJA: Živjeće istinsko sjećanje nama i sudbonosno podsjećanje svim negatorima genocida, perfidnim politikama izjednačavanja žrtve i dželata, proturačima lažne priče o građanskom ratu u BiH (zarad štićenja genocidaša, ili negatora genocida, ili solidarisanja sa onima što ga jasno i glasno ne osuđuju (samo zbog toga što su ga otpadnici od njihova naroda naručili, ili izvršili i u skrivene masovne grobnice ubijene Bošnjake pobacali. Bezdušnici. I ponovo genocid vršili kasapeći mrtva tijela i miješajući kosti, pa potom od jedne do druge masovne grobnice s njima. Pričam o primarnim, sekundarnim i tercijalnim masovnim grobnicama. Pričam i o zavjetu šutnje o njihovim lokacijama i čudim se da se takav, demonima obandžijan - mrakom ućutkan čovjek može čemu, osim teškoj nevolji na obadva svijeta, nadati).

Ljubav prema istini i pravdi je jedina ljubav koja nalazi put do istinskog odredišta na kojem ima dovoljno mjesta za ČOVJEKA. Dovoljno udobnosti. Opuštanja. Sreće. Sreće koja traje, i traje. Traje sve od početka do kraja puta. I poslije. Traje. Traje održavajući svojim trajanjem životnu iskru koja čovjeka živim čini. Traje odzvanjajući. Praznično.

Pa koliko nas živih hoda, a koliko mrtvaca zemljom tumara?! Većina tumara. Nažalost. Većina tone u ponor laži i nepravde. I uz to ... još se i nada boljem, ostvarenju sreće za sebe i svoje najbliže (hoću reći voljene). Tonu ti ljudi, do očiju već potonuli - samo im one ostale da iz tog ponora zure u prazno svojim poltronskim pogledom. Pričam o ljudima koji su prodali dušu. Iznevjerili svoje ljudsko dostojanstvo i zajašili pravo slabijeg - klasno-rasistički "osviješćeni" i lažnim dostojanstvom ohrabreni. Ja to zovem kukavičlukom. Ja to zovem kompleksom niže vrijednosti. Oni su jadnici. Oni se tjeskobe oko svoga srca nikad osloboditi neće. Oni znaju da su oni za koje se stide (iz svog naroda) na pravom putu. Oni slute da će ih hrabrost tih "sitnih", "neafirmisanih", onih što "uz vjetar pušu" onemogućiti da "niz vjetar pušu" svojim malim, "afirmisanim" mozgovima. Snebivanje pred istinom je grijeh. Ljudi koji nisu spoznali značaj istinita iskaza (i svih drugih vrsta istinitih izraza) su neznalice, i kao takvi nikad ne mogu (jer ne znaju) pričati o intelektualnoj emancipaciji. To zato što se nisu, niti će se ikad (kao takvi) intelektualno emancipirati.

Bezbeli ja znam o čemu pišem, jer mene je istina osvijestila. Mene i one poput- i bolje od mene. Istina je naš put. Istina ... bez obzira na cijenu koju plaćamo "sitnšom" ili ćemo je platiti glavom. Mi znamo da je ISTINA postojana ljubav koja se "potrošiti" neće ni onda kad naših glava nestane.

Glave svejedno nestaju prije ili kasnije, pa i onih koji istinu mrze, poriču, zataškavaju. I te glave, te nepostojane u svjesnom i savjesnom razmišljanju glave, i one će u grobu nestati, biti skrivene od pogleda ljudi. I većinom - zaboravljene.

A zašto su poltroni, ti što su poltroni?! Zbog komoditeta svog i "svojih", a ponajviše zbog toga da ih se ljudi sjećaju. Da im upamte imena. Da budu veliki u očima "velikih" ljudi i još veći (utjerivači strahopoštovanja) u očima "malih" ljudi. Da odozgo kao faraoni na narod gledaju. Poltroni bi i sada, u 2019-oj, da ućutkaju "Srebrenicu", razobliče "Potočare". Bez trunke griže savjesti bi da obeshrabre istinoljupce, jer i to je jedna od značajki poltronstva: OBESHRABRITI NOSIOCA PRAVA U TRAŽENJU PRAVA (pa čak i već ostvarenog prava na sjećanje), a ohrabriti nepravednog u činjenju nepravde - sve zarad "sitnih" ličnih interesa.

Sve ovo sam napisala razmišljajući o sarajevskoj "kremi". Svjedoci smo svi kako je ova ljetna vrućina uticala na nju: razbuzala se pri prvom "tropskom" talasu evropskih vrelina, drugi je u mlazovima spustio na dno tacne na kojoj je torta. Mi to lizati nećemo.

Oni od Bošnjaka (i oni koji Bošnjaci nisu) koji do istine i pravde drže neće izgubiti memoriju. Niti ustuknuti pred nepravdom. Na putu istine se ne može posustati. Niti ikakvo licemjerstvo, hoću reći munafikluk, ima šansu da zapriječi taj put. Ma koliko vreline donio treći i posljednji talas "tropske" klime u Evropu (evropski toplotni udar) preko bugarske režiserke i inih režiserki i režisera s ciljem da obeshrabri Bošnjake u borbi za očuvanje istine o počinjenom genocidu nad njima, o pljačkanjima, progonima, mučenjima, ubijanjima, silovanjima i ostalim strahotama koje su ih snašle, mi posustati nećemo. Onog momenta kad istina bude prihvaćena i pravda zadovoljena niko bihuzur ni od koga biti neće.

Jadno Ministarstvo kulture i sporta i Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, kad ih žedne preko vode voda kako ko noće (mislim onaj čiji identitet je, biva, drugačiji, napr. bugarski, ili ne znam ...).

Istinski identitet ostavlja prostora svakom drugom identitetu, pa tako i sopstvenom - draga moja kultivisana sarajevska kremo! Još nešto: genocid se ne zaboravlja, jer novi vreba u slučaju da se zaboravi. Bar to smo mi Bošnjaci posvjedočili kroz istoriju. Draga sarajevska kremo: NIJE VRIJEĐANJE DRUGOG GOVORITI ISTINU O NJEMU, ALI JE NEDOPUSTIVO UČESTVOVATI S NJIM U PROTURANJU LAŽI, PA I LAŽI O SEBI (čitaj: Bošnjaku i njegovom glavnom gradu Sarajevu. Srebrenica je priča za sebe).

Živjeće istinsko sjećanje nama i sudbonosno podsjećanje svim negatorima genocida, perfidnim politikama izjednačavanja žrtve i dželata, proturačima lažne priče o građanskom ratu u BiH (zarad štićenja genocidaša, ili negatora genocida, ili solidarisanja sa onima što ga jasno i glasno ne osuđuju (samo zbog toga što su ga otpadnici od njihova naroda naručili, ili izvršili i u skrivene masovne grobnice ubijene Bošnjake pobacali. Bezdušnici. I ponovo genocid vršili kasapeći mrtva tijela i miješajući kosti, pa potom od jedne do druge masovne grobnice s njima. Pričam o primarnim, sekundarnim i tercijalnim masovnim grobnicama. Pričam i o zavjetu šutnje o njihovim lokacijama i čudim se da se takav, demonima obandžijan - mrakom ućutkan čovjek može čemu, osim teškoj nevolji na obadva svijeta, nadati).

Ima ljudi koji zataškavaju istinu, ili, recimo, ne žele da o njoj govore zbog obzira prema nekom, da se taj neko ne bi nelagodno osjećao. A kako su se osjećali oni nedužni Bošnjaci kad ih se mučilo, na odvratne radnje prisiljavalo, progonilo, strijeljalo?! Kako je preživjelim žrtvama koje su strahote doživjele i još izgubile svoje najmilije?! Listom. Hm, a Karadžić se žali na uskraćivanje porodičnog života, želi skajp u ćuzi. Skajp da njime ubija dosadu (kad već nema muslimana za ubijanje - a nestalo ih nije kako je on tvrdio (govor u Skupštini BiH, 15.oktobar 1991-e) da će biti: "Muslimana će nestati, ako ..."). Karadžić želi normalan život jednog samca. Zar takav "insan" poslije svih zala koja je prouzrokovao, i svom narodu vječitu mrlju na obraz stavio, jer ga je izmanipulisao i zaveo, može željeti išta osim da se kaje i skrušeno moli Boga da mu makar malo breme olakša? Zar on može živjeti, željeti i usuditi se požaliti na neispunjenje želja, dok "potočarske" duše, i prijedorske, i sve one druge koje na savjesti treba da ima, čekaju da se na onom svijetu raskusuraju s njim?! Zar misli da je dugo do tada?! A i da jeste, kad-tad će se računi svesti. Bog je Jedan i On na sve motri. Njegovom znanju ništa nije skriveno. On je Milostiv, ali i strahovito Kažnjava. Pravedni.

I na kraju, obraćam se zataškivačima istine zarad kumstva i zajedničkih večera uz čašu vina, iliti koktela (prijevod: pijetlovih repova), poslije večere. Bošnjaci, Bošnjaci, zaplačite za sobom kad već ne znate, ili se stidite zaplakati za preko 10 000 svirepo ubijenih nevinih iz svojih redova: ljudi, žena, staraca, momčića, djevojčuraka, djece i beba. Plačite nad sobom! Pomilujte svoju suzu - to uzme trenutak u kojem ćete, možda, stići otkriti njenu poruku. Bolje to, nego raspravljati o pravu na petak (slobodno od posla zbog džuma-namaza). Petak i džuma kao muslimanski vjerski "praznik" su isto kao što je subota (neradna) jevrejski, a nedjelja (neradna) kršćanski vjerski praznik. Meni, niti ikom, subota i nedjelja nikad nisu smetale, pa valjda je red da ni petak nikom ne smeta u toj našoj BiH gdje muslimana podosta ima. Većinski narod u državi.

Pričam o istini i pravdi za koju se zalažem kao žena. I žene u crnom u Beogradu se za nju zalažu. I Čedomir Jovanović. I ima nas, hvala Bogu. Pričam o ljubavi koja nalazi put do istinskog cilja. O odredištu na kojem ima dovoljno mjesta za čovjeka. Čak i za onog koji se kaje za svoja zlodjela i zahvaljuje onom ko ga je zaustavio u činjenju zla.

Zarad ideala ljudske pravednosti poručujem: POLTRONI, OBESHRABRITI NAS NEĆETE!