Julska, topla noć u Londonu. Na ulicama grada ljudi veselo šetaju, uživaju u čarima ljeta, kao svugdje u svijetu. Turisti pokušavaju okom kamere zabilježiti arhitektonska čuda Londona, posebno Guildhall i The Shard, zgradu koja ima ogroman broj spratova i sa čijeg se vrha pruža odličan pogled na ovu evropsku metropolu.

Nama, Bosancima i Hercegovcima, Guildhall je toliko blizak. Već nekoliko godina su zidine ovog prekrasnog zdanja iz 15. vijeka, građevine koja plijeni poglede i svojim eksterijerom i interijerom pružale utjehu. Guildhall ima prelijepu galeriju i slika i skulptura koje oduzimaju dah.

Večeras je Guildhall kao toliko puta prije, pružio utjehu napaćenim dušama, pa i meni. I dok hodam i sređujem utiske, još se borim sa suzama koje su se nagomilale već više od dvadeset godina, kao i mnogi od nas koji su preživjeli rat u BIH.

U Guildhall-u je završena nacionalna komemoracija u znak sjećanja na Srebrenicu (UK National Srebrenica Memorial Day). Nacionalne komemoracije u Velikoj Britaniji se održavaju od 2014. godine zaredom. Već šestu godinu mi koji živimo na ovoj ostrvskoj zemlji imamo priliku da i na ovaj način odamo počast žrtvama genocida kako u Srebrenici, tako i u cijeloj BiH i to mi čini izuzetno ponosnom.

Uz pomoć organizacije “Remembering Srebrenica “ na čijem se čelu nalazi Dr Waqar Azmi OBE i uz podršku ključnih osoba iz engleske vlade, mnoge žrtve su imale priliku da ispričaju svoje ratne priče svijetu. I ne samo to. Uz pomoć ove humanitanarne organizacije, organizovano je 6,200 aktivnosti sjećanja u VB, a 211,000 ljudi uključeno je u projekat koji ima za cilj podizanje svijesti o genocidu, borba protiv mržnje , gradnja mostova prijateljstva i premošćivanje razlika među etničkim skupinama. Preko 90,000 mladih ljudi je obrazovano o Srebrenici i posljedicama mržnje, a 1,200 šampiona iz različitih komuna je učestovalo o tome. O ovom događaju će pisati mnogi mediji, a ono što želim je da samo prenesem svoje utiske i podijelim ih sa čitaocima na ovaj najtužniji dan.

I sada kada je sve završeno, i nakon skoro čevrt vijeka pitam se kako je to moguće. Večeras smo slušali priče o stvarnim životnim traumama koje su se dogodile na kraju 20. vijeka u srcu Europe.

Ispovijest preživjelih
Čini se nezamislivo, ali se desilo da gospođe Fadila Efendić i Ramiza Gurdić, majke Srebrerenice izgube sinove, muževe, mnogobrojnu rodbinu, da tragaju za njihovim kostima, da ih zakopaju u Potočarima i da nakon toliko preživljene boli smognu snage da se ponovo vrate i žive u Potočarima. I ne samo to, da nastave sa životom, da se bore za istinu i pravdu.
Možete li zamisliti da neko otvori prodavnicu suvenira i radi u Potočarima, da svakoga dana gleda na hiljade bijelih nišana među kojima su članovi familije?! Čini se nezamislivo, ali se desilo da gospodin Ramiz Salkić, preživi dva logora Bratunac i Pale, da izgubi dva brata i oca, ali da smogne snage i zauzme najznačajnije mjesto u političkom vrhu BIH, da nastavi da se bori za svoje sunarodnjake?!

Možete li zamisliti da Sudbin Musić sa općine Prijedor, preživi golgotu u kojoj je samo u jednom danu u selima Zecovi i Čarakovo ubijeno preko pet stotina duša!? Mozete li zamisliti jednog mladića sa osamnaest godina, kako umjesto da izlazi u grad s djevojkama, ide u logor Trnopolje, preživljava mučenja, prolazi svoj ratni put od Travnika, Slovačke, Njemačke i ponovo se vraća u svoje rodno mjesto, gdje nastavlja svoju humanitarnu borbu kao miroljubivi aktivista.

Možete li zamisliti da na kraju 20. vijeka u Europi ljudi budu obilježeni bijelim trakama?! I večeras smo ih nosili zajedno sa srebreničkim cvijetom, u znak podrške Prijedoru koji je drugi grad po broju žrtava u BIH. Grad poznat po logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska, grad koji rame uz rame po bolu ide sa Srebrenicom. Srebrenica ima svoj 11. juli, a Prijedor 20. Juli. To su dani kolektivnih dženaza, koje traju već godinama, gdje ljudi ukopavaju svoje najmilije nakon dugogodišnjeg čekanja, gdje se nikada sve kosti ne mogu pronaći, gdje se nada gubi za mnoge majke koje umiru znajući da nisu doživjele taj poslednji smiraj dusa . Da im se ispuni samo jedna želja, da prouče Fatihu na mezaru svojih najdražih.

Veliko hvala Velikoj Britaniji
Veliko hvala gospođi iz VB koji su učestvovali u večerašnjem programu. To su: gospodin Oliver Kamn, pisac i kolumnist poznatog časopisa The Times, Dr Waqar Azmi OBE, Rt Hon James Brokenshire MP i Lord Borune of Aberwyth koji je između ostalog prisustvovao i otvaranju Bosanske kuće u novembru 2018. godine. Također, veliko hvala na prikazivanju dokumentarnih filmova o gradnji mostova prijateljstva, premošćivanja razlika i suzbijanja mržnje.
Veliko hvala svim volonterima i poznatim i nepoznatim na nesebičnom trudu i vremenu.
Veoma mi je drago što su se gosti iz BIH prisjetili u svojim obraćanjima publici osoba kao što su gospodin Paddy Ashdown,britanski političar i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je slovio za visokog predstavnika koji je najviše koristio Bonske ovlasti. Paddy je preminuo prošle godine, a bio je veliki prijatelj naše zemlje.
Takođe su odali poštovanje i prema gospodinu Ed Vullamy, britanskom novinaru i izvještaču Guardiana i Observera, gospođi Penny Marshall I drugima koji su bili u grupi novinara koji su u avgustu 1992. godine svjetskoj javnosti otkrili postojanje prijedorskih logora smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Svijetlost na kraju tunela
Negdje na kraju tunela postoji sunce za čije se zrake moramo čvrsto držati. Moramo vjerovati u budućnosti i optimizam i iz ovih ružnih lekcija iz prošlosti učiti. Ne smijemo dozvoliti da zaborav pobijedi. Moramo biti jači, pričati o zlu koje nam se desilo, ali u isto vrijeme pokušavati izgraditi toleranciju I poštovanje sa svim ljudima dobre volje. Mladi poput Amre, Vahide, Amine, mnogobrojnih volontera iz Remembering Srebrenica koje srećem na komemoracijama to obećavaju.

Boriti se za bolje mjesto pod suncem je naša dužnost. Ne zaboraviti žrtve naša je dužnost. Ne zaboraviti korijene je naša dužnost. Učiti, čitati, proučavati, to nam naša vjera nalaže.
Promovirati BiH u najboljem svjetlu ne samo kroz politiku, nego i kroz obrazovanje, humanitarne organizacije, književnost, sport, muziku i svakodnevni život je naša dužnost. Upravo su to kroz muziku uradili Aida Čorbadžić, operska pjevačica i Elvir Solak, umjetnici iz Narodnog pozorišta iz Sarajeva. Svjetski, a naše. Za ponos svima.
Mnogo toga smo rekli, a još mnogo toga je ostalo nedorečeno, neispričano. Svako od nas ima svoju ratnu priču, a Srebrenica će ostati poznata svijetu po svojoj.
DA SE VIŠE NIKADA I NIKOME NE PONOVI SREBRENICA!

Semira Jakupović / Bosnia UK Network