DR. HARUN HADŽIĆ: Nije jasno na osnovu čega mi uvaženi akademik spočitava neke „dileme“ u vezi shvatanja nominalnog bošnjaštva – bosanstva. Ne, dr. Ceriću, nemam nikakve dileme – moje je mišljenje, da ga ne ponavljam, bošnjaštvo-bosanstvo je upravo ono što sam već rekao u svom prethodnom tekstu. Ne namećem to svoje mišljenje, ali ga sa uvjerenjem zastupam i spreman sam da ga teorijski, naučno i stručno branim.

Nakon objave mojeg teksta na portalu Bošnjaci.net, pod naslovom MINA„Bošnjačko spašavanje redova Rajana“, preko Bošnjaci.Net ali i preko svojeg profila na Facebook stranici, odgovorio mi je uvaženi član BANU, dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993-2012), i uputio mi par „bratskih“ savjeta, pouka, uputa i sažaljenja. On je to svoje reagovanje nazvao „ugodnim i slobodnim dijalogom“ sa mnom koji sam „iz Sandžaka“. I neutralni čitalac će lako primijetiti jednu dozu Cerićevog cinizma i omalovažavanja sagovornika (nek mi halali ako mu to nije bila namjera), a, s druge strane, i jedno njegovo „nadređeno“ držanje u odnosu na mene, kome on, bez imalo respekta drži čas iz predmeta države i prava i objašnjava osnovne koordinate bošnjačke politike, subjektiviteta Bošnjaka-Bosanaca, državnosti Bosne, naroda, nacije i td...

Odmah da kažem, uvijek sam se divio dr. Ceriću, kada on tako hrabro i samouvjereno ulazi u rasprave o svim temama i svim oblastima života i rada, što i sada čini, a da pri tom „ne da pardona“ što data tema ne spada u njegovu užu naučnu oblast, niti on za istu ima naučne i stručne kompetencije.

Možda je to razlog što on, ne snalazeći se najbolje u tim „drugim“ naučnim oblastima, koristi jedan neprimjeren jezik, kao i ovom prilikom, pa umjesto da argumentovano, naučno i stručno kritikuje ili brani određene stavove, on pribjegava vrijednosnim sudovima usredsređujući se na samu ličnost sagovornika. Nije prihvatljiv taj takav, njegov, nipodaštavajući odnos koji on iskazuje prema meni i mojim stavovima, koristeći jednu romantičarsku terminologiju i narativ pun „patetiike“, „elegičnog“ pristupa, nenaučnog „moralisanja“ i „tapšanja po ramenu“, tako da sam razmišljao da li da uopšte nastavljam jedan takav dijalog. Jer je, uvaženi dr. Certić, na taj način, svjesno ili nesvjesno, prilično devalvirao jednu ovako ozbiljnu raspravu. On, npr. kaže - moj brat Harun je „propatio“, on je „ugledni Bošnjak iz Sandžaka“, on se „izborio za slobodnu misao“, on ima „pravo da govori“, te da kod Bošnjaka „izdaja vremenom postaje vrlina“..., čak poimenično navodeći „izdajnike“ iz Bosne i Sandžaka.

Ne mogu da sakrijem razočarenje ovakvim Cerićevim rezonima, zamjenom teza, nedostatkom vizije, retrogradnom pričom, nedostatkom naučnog, stručnog, ozbiljnog sagledavanja pitanja države, naroda, nacije, Bosne, Sandžaka, Bošnjaka - Bosanaca...

Uvaženi akademiče Ceriću, shodno teoriji igara, nije mudro na samom startu „neke igre“ otkrivati karte (jer, da se vlasi ne sjete), međutim u našem vremenu i u našoj stvarnosti malo je tajni koje već nisu saznate i poznate i kojih se „vlasi“ nisu sjetili, pa hajde onda da pređemo na ovaj ozbiljniji dio našeg kakvog-takvog ali, s moje strane, sigurno iskrenog razgovora:

Vi me upozoravate: „Sandžak nije dijaspora u odnosu na Bosnu...Bošnjaci su jedan narod, jedna nacija, jedno tijelo na Balkanu... problem je u glavama nekih akademika i intelektualaca u Bošnjaka, koji još uvijek žive u oblacima svojih vještačkih i lažnih dilema pa im smeta nominacija 'bošnjaštva'... ...ima Bošnjaka i u Bosni i u Sandžaku, koji još uvijek misle da ako prilagode svoje ime ušima naših dušmana da će ih ostaviti na miru. Neće...“, „Bošnjake treba ostaviti na miru da razvijaju svoje 'bošnjaštvo' kroz nominaciju 'bošnjaštva' u Bosni, kroz Bošnjačku gimnaziju i BANU, jer ANUBiH ne pripada nikome... Stoga radimo zajedno i u Bosni i u Sandžaku, da osnažimo naš nacionalni i državni identitet u formi i sadržaju našeg etničkog 'bošnjaštva' i našeg državno-nacionalnog 'bosanstva'“.

Poštovani dr. Ceriću, ako vi prihvatate „bosanstvo“ kao političku, državno-nacionalnu kategoriju i kao „bosansku naciju“, koja ima sposobnost jedinstvenog, državotvornog, nedjeljivog nosioca suvereniteta države BiH, onda se pitam da li ste razumjeli moj prethodni tekst, jer ja upravo u tom smislu i govorim, apstrahujući „bošnjaštvo“ kao trećerazrednu kulturološku, tribalnu, plemensku vrijednost bošnjačko-mulsimanskog naroda u BiH. Ipak, ovdje ističem još neku dodatnu argumentaciju:

1. Podsjećam i sebe i čitaoce da u svemu ostajem pri stavovima, činjenicama, tvrdnjama, argumentima i porukama koje sam istakao u ranijem članku i ovo moje sadašnje reagovanje predstavlja samo nastavak ili bolje reći razradu iste teme sa još nekoliko dodatnih pojašnjenja.

2. Uvaženi dr. Cerić, u stvari, ničim nije ni opovrgao moje tvrdnje iz onog prethodnog teksta. Čak se stiče utisak da u našim stavovima i nema neke bitne razlike. Jer i on upotrebljava sintagmu Bošnjak-Bosanac što je u stvari potvrda mojih stavova, i što je, kako sam ja to ranije i rekao, jedan početak procesa da se „bošnjaštvo“ neminovno i što prije to bolje, transformiše u „bosanstvo“, a Bošnjaci, Srbi i Hrvati u – u Bosance, tj. Bosansku naciju, uz korektiv – poštovanja ljudskih prava i sloboda.

3. Nije jasno na osnovu čega mi uvaženi akademik spočitava neke „dileme“ u vezi shvatanja nominalnog bošnjaštva – bosanstva. Ne, dr. Ceriću, nemam nikakve dileme – moje je mišljenje, da ga ne ponavljam, bošnjaštvo-bosanstvo je upravo ono što sam već rekao u svom prethodnom tekstu. Ne namećem to svoje mišljenje, ali ga sa uvjerenjem zastupam i spreman sam da ga teorijski, naučno i stručno branim.

4. Dalje, uvaženi dr. Cerić mi skreće pažnju da „Sandžak nije dijaspora“. Prije svega, poštovani dr. Ceriću, Sandžak, koji je u mom tekstu samo uzgredno spomenut, nije tema ove rasprave, jer sandžačko pitanje je „manjinsko“ pitanje, dok je naša tema „državno“ pitanje suverene BiH, kao subjekta medjunarodnog prava. No, zbog čitalaca treba reći da ne postoji univerzalno prihvaćena definicija dijaspore, tako da, po jednima - Sandžak jeste bosanska dijaspora, po drugima - Sandžak je zemlja naših bošnjačkih predaka, istorijska oblast, nastao kao sastavni dio bosanskog ejaleta, korpus sepaaratum na Berlinskom kongresu, AVNOJ-evska autonomija - pa su tako Bošnjaci starosjedioci u njemu i autohtono stanovništvo koje zbog toga, a u skladu sa medjunarodnim pravom, ima pravo na neki stepen samouprave, autonomije, specijalnog statusa, prekogranične regije, pravo na samoopredjeljenje, i sl. Medjutim, postavlja se pitanje - šta je bolje za rješenje sandžačkog pitanja – tretirati ga dijasporom ili ga tretirati dijelom bošnjačke-bosanske teritorije – vatana, koja je nepravedno odvojena od Bosne, i kakve bi reperkusije takvo shvatanje moglo imati na neka „slična“ pitanja na našim prostorima. No, prihvatili jedno ili drugo stanovište, shodno medjunarodnom pravu, to ne bi apriori bilo od uticaja za eventualno „procesuiranje“ rješavanja njegovog statusa. Zato je Sandžak u periodu raspada SFRJ i bio jedno od pitanja na dnevnom redu medjunarodne zajednice – grupe za manjine, pri Londonskoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, krivicom i Bošnjaka Sandžaka i Bošnjaka iz BiH i njihovih vjerskih, političkih i drugih struktura, Sandžak još nije riješio svoj status, čak je doveden u goru situaciju. Obzirom da ja u svom radu preferiram „bosanstvo“ kao bosansku „političku naciju“, kao „politički“ a ne „etnički“ narod, onda, u tom slučaju, prema medjunarodnom pravu, Sandžak ne bi bio dijaspora bosanske nacije i države Bosne. Ako pak prihvatimo etničko poimanje bosanske nacije pod nazivom Bošnjaci, u tom slučaju bi Sandžak bio dijaspora te svoje matične nacije – Bošnjaka iz Bosne, dakle manjina koja živi izvan svoje matične države, i pripada drugoj medjunarodno priznatoj i suverenoj državi (Srbiji i Crnoj Gori). U ovakvom slučaju, Bošnjaci Sandžaka bi mogli tražiti neka specifična prava u skladu s medjunarodnim pravom, kao npr. Specijalne i paralelne odnose sa BiH i sl. Prema tome ova primjedba dr. Cerića nije na mjestu.

5. Shodno gore spomenutoj „teoriji igara“, a, upravo kada se tiče pitanja Sandžaka i eventualnog „sistema spojenih sudova“, nije cjelishodno da obrazlažemo zašto bi sve bilo (ne)opravdano, shodno Cerićevom shvatanju dijaspore, pokrenuti pitanje samoopredjeljenja u Sandžaku, jer, analogno, nije tajna - da zvanična srpska i hrvatska politika tvrdi i zastupa stavove da Srbi i Hrvati u BiH, nisu dijaspora već autohtoni – državotvorni narodi, koji imaju pravo na svoju državnost, tj. najprije pravo na svoj teritorijalni entitet u okviru BiH, a onda, u izvjesnoj budućnosti, pravo na referendum i secesiju tih svojih autohtonih teritorija, i, na kraju pripajanje istih svojim matičnim državama - Srbiji i Hrvatskoj. Vidite, uvaženi dr. Ceriću, koliko je problematično pitanje dijaspore – nedijaspore. I pojedini sandžački političari zastupaju istu tezu – da Sandžak, kao istorijska oblast i korpus separatum ima pravo na samoupravu i samoopredjeljenje. Medjutim, iz ličnog iskustva znam, da su ti sandžački lideri postavljali takav zahtjev ne da bi rušili građanski koncept države, i ne samo da bi – putem autonomije ili specijalnog statusa i sl., riješili status Sandžaka, i uspostavili specijalne i paralelne odnose sa BiH, nego, prije svega, da bi bili kontrateža Republici Srpskoj, koja nastoji da se po istom principu otcijepi od BiH. Takva sanžačka politika nije naišla na razumijevanje, čak je osuđena i od mnogih političkih, vjerskih i drugih struktura, u samoj BiH, pa su skoro sve te strukture, i mnoge iz Sandžaka, pomagale otcjepljenje Crne Gore, čime su podijelili Sandžak na dva dijela i to medjunarodno priznatom granicom, negirajući Sandžak kao Bošnjački vatan, čime je još više oslabljena mogućnost rješavanja sandžačkog pitanja kao jedinstvene teritorijalne cjeline.. U tom kontekstu, dakle, treba sagledati pitanje , dijaspora - da ili ne, etničko ili političko shvatanje naroda-nacije - da ili ne, i sl.

6. Sada donekle postaje jasnije zašto moj stav - da je „bosanstvo“ logičnije, održivije, cjelishodnije, savremenije shvatanje, od bošnjaštva. Pored rečenog ističem i slijedeće: U medjunarodnom pravu, i, uopšte u „državotvornoj“ praksi, postoje dvije teorije, odnosno dva shvatanja „države“ i „nacije“. Jedno kaže da „narod-nacija“ nastaje i dobija svoje ime po teritoriji na kojoj osniva svoju državu. Ovo bi bilo tzv. teritorijalno, odnosno političko shvatanje naroda-nacije. Takav je slučaj i u Bosni gdje su Bosanci, bez obzira na svoj etnicitet, dobili ime po zemlji Bosni. Svi Bosanci su dakle djeca Bosne. Tu imamo i sličan primjer Francuske – po čemu je ova teorija i dobila ime – „Francusko shvatanje nacije i države“. Francuz je onaj ko je rođen na francuskom tlu i ko ima francusko državljanstvo. Zato se ovakva nacija i naziva „državljanska nacija“. Sličan primjer su i Švicarska i Sjedinjene Američke države, u kojima nisu bitne konfesije i etniciteti, već „Švicarska nacija“, i „narod SAD-a“, kao politički narodi-nacije, i sl. (Preambula Ustava SAD počinje riječima „Mi narod Sjedinjenih država...“). Dakle, logičan zaključak glasi – Bosnu treba urediti po Francusko-Američko-Švajcarskom shvatanje nacije. Jer, Bosanci su bosanski politički narod-nacija, dok su etniciteti - Bošnjaci, Srbi, Hrvati, uže etničke, kulturološke, konfesionalne narodnosne grupacije, odnosno narodi u etničkom smislu, što nema važnosti kada se radi o medjunarodnom subjektivitetu i unutrašnjem i vanjskom nedjeljivom suverenitetu države Bosne. Naravno u ovakvim državama, kao „korektiv“, treba predvidjeti poštovanje ljudskih prava i sloboda, u skladu sa najvišim svjetskim standardima, da bi ti etniciteti unutar svoje jedinstvene države-nacije, mogli da gaje i te neke svoje „tribalne“, običajne, vjerske i kulturološke vrijednosti.

7. Drugo shvatanje, tzv. „Njemačko shvatanje nacije“, po kome je etnicitet postao nacija, kaže da neki etnički narod naseljava neku „bezimenu“ teritoriju i na istoj stvara svoju državu, dajući toj teritoriji-državi svoje narodno, etničko-nacionalno ime. Kao na primjer što su Srbi, Hrvati, Germani i sl. dali svoje plemensko, narodno ime teritorijama koje su naselili i tako su stvorili svoje etničke države – Sbiju, Hrvatsku, Germaniju-Njemačku i sl. U skladu sa ovom teorijom Srbi iz BiH, kao dio Bosanske nacije, žele da preimenuju tu bosansku zemlju u Republiku srpsku, što je neprirodno i nespojivo sa istorijskim faktima i što je produkt nacionalističkih uticaja iz Srbije. Dakle, ako bismo insistirali na nominalnom „bošnjaštvu“ kao naciji, a time neminovno i na „srpstvu“ i „hrvatstvu“, to ne bi više bila jedinstvena zemlja Bosna, i u toj tako složenoj troentitetskoj državi ne bi postojala jedinstvena Bosanska nacija, već neka Republika Srpska, neka Republika Bošnjakija, i neka Republika Hercegbosna. To, nažalost, i žele razbijači jedinstvene Bosne i Hercegovine. Oni ne prihvataju da se očuva i poštuje već stvorena Bosanska nacija, jer ta bosanska nacija ne bi dozvolila razbijanje BiH. U „troentitetskom“, pak, slučaju, imali bismo tri konstitutivna bosanska naroda-nacije, koji bi permanentno radili na razbijanju jedinstvene države BiH, po etničkim šavovima, kroz razne referendume, samoopredjeljenja i secesije. Jer, po prirodi stvari, a što pokazuje i geneza nastajanja takvih država, svaki narod permanentno teži svom samoopredjeljenju i stvaranju sopstvene, samostalne, etničke države. Zato se u teoriji države i prava uči da je svaki narodni pokret, organizacioni oblik, plemensko grupisanje, homogenizovanje i sl. u stvari „država u začetku“, tj. država u nastajanju (in statu nascendi). Dakle, ako nastavimo da protežiramo i forsiramo „bošnjaštvo“ time bismo sve više i više osnaživali i pospješivali međunacionalnu distancu između tri etnička naroda u BiH, što bi im istovremeno davalo mogućnost sve jačeg nacionalnog „osvješćenja“ i političkog „emancipovanja“ tj. ulaženja u proces „in statu nascendi“, a što bi bilo pogubno za Bosansku naciju, Bosansku suverenu i jedinstvenu državu, nedjeljivi bosanski suverenitet, a što bi u krajnjoj instanci i dovelo do rastakanja teritorijalnog integriteta države BiH. Vidite, uvaženi dr. Ceriću, u kako problematičnu raspravu „smo“ se upustili.

8. Pošto mi moj uvaženi sagovornik, Akademik Cerić, kaže da sam se (kroz zatvorske patnje m.p.) „izborio za slobodu misli i govora“, onda ne očekujem da me ponovo diskvalifikatorski „napadne“ ako ovaj put ponudim još jedan, isto tako jeretički, neshvatljiv, izdajnički i vrlo „opasan“ prijedlog, a to je: U traženju rješenja za Bosansku funkcionalnu, stabilnu, razvijenu građansku državu, treba razmotriti i pitanje konstituisanja BiH kao „vojno neutralne države“. Ovo predlažem ne zbog „hatara“ srpske, proruske, ili bilo čije druge politike. Ne, već zbog malih šansi da se u dogledno vrijeme postigne konsenzus o ulasku BiH u NATO. Čak i u nekom slučaju da i Srbija i Rusija postanu članice NATO saveza, BiH to ne bi trebalo da učini. Naravno, takav neutralni status Bosne bi morala da garantuje prije svega EU, koja bi što prije trebalo da primi BiH u svoje članstvo, a onda da takvu garanciju daju i SAD, i Rusija, i OEBS, i SB i GSUN. Ovakvo neutralno bosansko rješenje bi na „nekoj“ meunarodnoj konferenciji trebalo da garantuju i susjedne države, naročito Srbija i Hrvatska. Zbog njenog multietničkog, multikulturnog i multikonfesionalnog sastava stanovništva, zbog uspostavljanja međusobnog povjerenja njenih naroda i vjera, zbog ekonomskog razvoja, zbog raznih (ne)inklinacija „majci Rusiji“, „Vatikanu“ i „majci Turskoj“, za BiH bi najbolje bilo da se, poput Švajcarske, npr., konstituiše u jednu modernu, evropsku, građansku, vojno neutralnu, razvijenu državu. Takvu mogućnost treba, teorijski, naučno, pravno, ekonomski, geopolitički, geostrateški... dobro razraditi, postići konsenzus unutar BiH, objasniti je svjetskim faktorima i za njenu realizaciju zatražiti zvaničnu podršku EU i čitave međunarodne zajednice. Mislim da ćete naći vrlo malo pravnika koji ne bi podržali jednu ovakvu inicijativu i ovakvo rješenje. Na kraju krajeva - šta će Bosni članstvo u nekoj, bilo kojoj, vojnoj - alijansi, paktu, savezu ako Srbija i Hrvatska više ne bi imale teritorijalnih pretenzija prema njoj? Kome bi to išlo u prilog, a kome na štetu? Ako bi bile date neophodne garancije i potpisani odgovarajući međunarodni sporazumi i ugovori, onda bi neutralnost Bosne, uz ostala neophodna ustavna rješenja, bila spas za BiH. Bosna bi u tom slučaju postala neka nova Švajcarska. Također bi bilo važno da BiH odmah uspostavi što bliskiju, svekoliku, ekonomsku, političku saradnju sa Rusijom, da bi proširila svoj manevarski prostor i popravila svoju geopolitičku važnost u borbi za rješenje svog statusa i za ubrzavanje procesa uključivanju u EU.

Uvaženi akademiče Ceriću, primjećujete li razliku između naših dvaju stavova? – ja tražim rješenje i, barem u ravni debate, nudim neke formule. Vaš stav, s druge strane, vodi bezizlaznoj, nerješivoj situaciji – pat poziciji koja, nažalost, traje evo 30-tak godina i koja nastoji da po etničkim linijama razbije BiH kao državu.

Ovo što predlažem, uvaženi dr. Ceriću, nisu neke ideje koje su produkt „naknadne pameti“ (do koje sam došao kroz zatvorske patnje), već su rezultat vrlo pažljivog i trezvenog proučavanja bosanskog slučaja, od strane mene kao pravnika i profesora međunarodnog prava. Naravno, ja tu ne izmišljam toplu vodu, jer ovakvi prijedlozi postoje još od vremena raspada SFRJ, 90-tih godina prošloga vijeka. O ovoj problematici možete saznati mnogo više ako, npr. konsultujete literaturu-knjige uvaženog profesora, akademika, Omera Ibrahimagića, koji je bio jedan od pravnih savjetnika predsjednika (rahmetli) Alije Izetbegovića. Vjerovali ili ne, uvaženi dr. Ceriću, ovakve ideje su bile i ideje samog rahmetli Alije Izetbegovića, koje su, nažalost, zaustavljene agresijom SRJ i Hrvatske na BiH. Jer srpskohrvatskom nacionalizmu upravo nije odgovarala takva građanska država Bosna, nakon čega je njihova agresija nametnula Bosni ova sadašnja retrogradna rješenja. Zato je, naročito nakon Dejtona, a što je svima poznato, rahmetli Izetbegović, često govorio o „Bosni kao ideji“, misleći na Bosnu kao građansku državu. Ja sam se upoznao sa tim idejama baš tih 90-tih godina, jer sam punih 8 godina, tj. od njenog osnivanja bio predsjednik SDA Crne Gore i imao čast da se sa predsjedikom Izetbegovićem i sa akademikom Ibrahimagićem sastanem nekoliko puta. Ovaj drugi je prije 12-13 godina imao promociju upravo nekih od tih njegovih knjiga u mojim Rožajama, a drugi put smo zajednički učestvovali na jednom naučnom simpozijumu prije 5-6 godina, u Prijepolju.

9. Na samom kraju, uvaženi akademiče BANU, dr. Ceriću, pošto ste mi citirali - „parafrazirao Aldosove misli u vezi dijalektičkih ili dijaloških mišljenja među Bošnjacima u Bosni i u Sandžaku“, ja evo s moje strane ukazujem na jedan, za nas obojicu poučan, citat iz pisma poglavice indijanskog plemena, Sijetla, pisma koje je on 1854. godine, uputio Franklinu Pirsu, ondašnjem američkom predjedniku, a taj citat glasi:

„Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morate da učite vašu djecu, isto kao što i mi učimo našu – da nam je zemlja majka. Šta snađe zemlju – snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju – pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano“.

Na kraju, uvaženi akademiče, dr. Ceriću, primite bezbroj bratskih selama, od Dr. Haruna Hadžića, vanredng profesora Međunarodnog javnog prava, na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru.