Redovno, svake godine danas najplodonosniji bošnjački pisac podari Bosni, bosansko-bošnjačkim šehidima, svom rodnom gradu Srebrenici; nizove nišana faktografske književno umjetničke riječi. Nišan je svakako ljudska potreba biljega protiv zaborava, a pisana književno umjetnička faktografska je najjači biljeg i bošnjačka kulturološka potreba. On je unutarnji poriv i dug prema vlastitom narodu i Bosni a i motiv-vodilja preživljavanja iz srebreničkog grotla književnika Mersudina, glavnog lika što uvezuje događaje i sudbinu istinitih likova ovog devetog romana a petnaeste knjige. Njegova književna riječ je bolan krik protiv nišana sunarodnjaka u čijim temeljima je zaborav i prekinuto kolektivno sjećanje kao uzrok stanja u kontinuitetu sa vidljivim posljedicama nestanka i opstanka. Bošnjaci su narod zaborava i prekinutog kolektivnog sjećanja, kojem književnik pokušava da oledi “zaleđenu sliku prošlosti, (zbog komšiluka i susjedstva), što krade mir davno, (ideološki), skovanog nemira”. Bošnjaci su, (zbog toga), narod u kojem je svaki pojedinac samodovoljna a “nasukana hrid “ palestinskih otoka življenja i preživljavanja; a “svi ovi naši odbranjeni gradovi su veliki bošnjački zbjegovi nalik Srebrenici. Uhvaćeni za jedno uže, prkose i ne daju se..” kaže književnik Mersudin.

Zašto?!... Kako?! … Dokle!?...

Zar mi to brzo i olahko “prežalimo ono što mislimo da nikada nećemo moći.” Zar smo mi narod “zarobljenih iluzija” što dešavanja i događaje “slaže kao varku na varku” i ne “broji” i ne bilježi “svoje promašaje”. “Jednom se te iluzije moraju spaliti. Zauvijek.” Reklo bi se, pametnom poruka naivnom i dobrom nije pouka.

Zato Mustafićev roman je nenametljivom jednostavnošću spisateljskog umijeća višedimenzionalan i višeslojan; historijski, kulturološki, faktografski, rodoljubivi a iznad svega ljubavni.
Mirsadov roman slika faktografski “markesov” narod koji neopterećeno a kulturološki živi “obenđijan”, svoj magijski realizam od ubijanja i prognanstva do “remake-a”, vjerujući u dobro i iskrenost čovjeka kao Allahovog bića, bilo ono iz bližeg ili šireg okruženja. I ovaj roman je tako na izvjestan način i književno faktografska bošnjačka kulturološka esejistika.
Generacijsko neoprezno življenje u okruženju odgojenih generacijskih ideoloških dželata, “u spoju dvije riječi, “valjda neće”, sadržana je sva dosadašnja filozofija tog naroda, brutalno naivnog i nesigurnog kao zalutalo stado opkoljeno čoporom vukova”, (samo)devedenog do (samo)izgrađenog ambisa i provalije nestanka.
Zaborav! U zaboravu jeste lijek na sjećanje pojedinačne i kolektivne golgote ali i opasnost da se zlo ponovi.

Zaborav je konstanta kultorološke crte karaktera naroda, književnika Mersudina a koja se graniči u prelomnom momentu sa indolentnošću historijski uvijek hipnotizirane žrtve koja olakšava posao dželata!? Roman ne analizira dubinski uzrok stanja tog naroda i pojedinca već posljedično kasno sjećanje na historijsku poruku bez pouke. Historijski vječiti “remake”. Historijski to znači; BIJEG DO ZBJEGA, Zbjegovi do zbjega-enklava.

“Iz dubine godina vraćaju mi se očeve besjede o progonu naših ljudi iz Užica, kojeg su popalili Srbi, optuživši Bošnjake da su to sami učinili. Tada je izgorjelo i šesnaest čaršijskih džamija. Dim se dizao uvis noseći sve sagorjele dragocjenosti što su naši preci godinama stvarali. Zrak je zaudarao na ljudsko meso. Komšije su likovale nad nesrećom onih sa kojima su koji dan prije u čaršiji ispijali kahve i pušili čibuke, mezili uz šljivovicu. Neki su kroz šalu nagovještavali ovaj egzodus, smiješili se i namigivali jedni drugima… Kada je dio prognanika ulazio u Višegrad, lokalni Bošnjaci su sjedjeli mirno i kroz dim cigare pitali zar je to baš tako strašno bilo? Kao da se sve ne dešava pred njihovim pragom i kao da će njih zaobići. Neki su odmahivali rukom i govorili da će njih zaobići. A onda su i oni napadnuti bez ikakvog povoda.”

Mersudin je padom “enklave” kao “civilizacijskog” a srednjevjekovnog evropskog izuma, izmoren bijegom ispred dželata u noćnom bespuću bosanskih planina, iscrpljen, na granici sna i jave u halucinantnim stanjima imao dva motiva opstanka, od dva lika koji crpe unutarnje iskonski moćne duhovne izvore i pretaču ih u snagu volje za životom, snagu opstanka. Ona se kod književnika Mersudina zajednički sliva u monument snage svjedoka sa potrebom mnogo napisanih knjiga o istini golgote pojedinca i kolektiva, kao svjedočanstva i dokumenta.

Pisana riječ je generacijski emanet (raz)govora sa siluetom mrtvog oca i netaknute zbog rata izgubljene ljubavi, Mihrije, prvog gledanja iz sarajevskih studentskih dana.

Silueta ili duša Mersudinovog oca upozorava na generacijski zaborav priče njegovog amidže Ibrahima o progonstvu iz Soko-Grada i Užica i mitološki zajednički muhardžiluk bjeloglavih orlova, te njihov neprimjetni nestanak iznad brda Srebrenice pred golgotu. Ona zadužuje da se zabilježi...

-Je li te strah ove grmljavine, sine? Na nama se ošte olovke velikih sila i crtaju nove karte. Srebrenica će biti samo završni čin. Jesi li svjestan toga? Radi šta najbolje znaš. A znaš pisati. I nemoj stati. Dok te razum služi, bilježi i piši…… Malo je šta ovaj naš ubogi narod znao i čitao o sebi ranijih godina. Vjerovao je više tuđinu, divio mu se, a svoje prezirao i ismijavao. Sve mu je tuđe bilo slađe i bolje od svoga.To je samo tako kod nas i u nama……… Drugdje toga zasigurno nema;”

Živi i mrtvi se ukazuju kad čovjek od iscrpljenosti u borbi za život nije ni tamo ni ovamo. To je vaga borbe svijesti i podsvijesti;a i zajednička borba za životom. Ako u podsvijesti postoji motiv on budi svijest…

(OFF-SET, Tuzla, 2019)

… Još dišem, ali to nije život. …Ne smijem da mislim o ubijenoj sabraći koja su ostala po stratištima od Srebrenice do Udrča. Nisam više siguran ni da li sam i ja živ……….. Kad bih bar mogao da sve ovo zapišem što mi se dešava. Bilo bi mi lakše. Neko bi tekst našao u džepu mog kaputa, ako poginem. Saznala bi se istina o svemu što se dešavalo u enklavi. Progovorili bi i mrtvi… Ispod trepavica opet vidim prepunu salu onih koji su došli da obilježe promociju mog novog romana. Radujem se što vidim toliko dragih i poznatih lica. U prvim redovima sve šehidi, moji prijatelji iz vremena mladosti. Svi glave drže pod pazuhom. Hoću da vrisnem i kažem da je to nemoguće i da se vrate stvarnom životu. Mihrija donijela cvijeće i ljubi mi lice, a iz očiju joj teku krvave suze. Zanosna u nekoj crvenoj haljini maše starom zapaljenom slikom koju mi je nekad davno poklonila da je ne zaboravim kad odem u vojsku. Slama me šehidska pjesma, koju horski pjeva i prihvata čitava sala.

- Ovo su tvoje pjesme, pjevaj s nama! Što šutiš i drhtiš od straha? Povedi je i ponesi ti, ponesi našu izgubljenu ljubav! - izričita je Mihrija.

Mersudin-novinar, je izgubljenu ljubav Mihriju posljednji put vidio u Tuzli u prvom talasu prognanika s početka rata “kad su se dijelile opštine” Podrinja na obavezni “srpski dio” po srpskom ultimatum; na srpski način.Da se ne zaboravi Srebrenica je pala pa oslobođena s početka rata .Mihrija, razočarana u njegov izvještaj, pretrpjela prvi egzodus, na brzinu udata ,nestala u Evropi, a u romanu se pojavljivala kao silueta duhovnog motiva opstanaka; kada je Mersudina po padu enklave trebalo buditi iz smrti, vodati polumrtvog po po planinskim bespućima smrti od razorene Srebrenice do razorene Žepe i dovesti ponovo u (slobodnu bošnjačku enklavu), Tuzlu.

Ratom izgubljena ljubav, (Mersudina i Mihrija) je duhovna snaga i pisca Mustafića, koji uspijeva genocidnu fabulu i golgotu vlastitog naroda predstaviti kako to i dolikuje umjetnosti; ljubavnom proznom tragikom i elegijskom lirikom.

Razmjere učinjenog zla u istinitim događajima romana samo doraslog književnika ne uvlače u zamku ulaznih inputa petlje zla. On piše književnu umjetnost po definiciji i društvenoj funkciji i ulozi, udaljenu od ideologije osvete. Mersudin to otprilike u predasima lutanja i preživljavanja postavlja kao dilemu poslije rata; osvetnik ili svjedok-pisac događaja. Pobijedio je jači motiv umjetnost, kao svjedočanstvo o ljubavi. Mersudin ne piše da bi se svetio. On iz fabule srebreničke gernike bošnjačkog stradanja isfiltrira iz onog iz čega se rađa život. Život je plod ljubavi. Ljubav daje životu duhovni smisao. Ratom se ljubav, izgubi, razori, prekine, obeščasti…..
Mustafić se sa svojom književnom riječju etablirao i etalonirao kao pisac ljubavnog romana književno umjetničke faktografije posljednjeg bošnjačkog stradanja sa historijskom fabulom o genocidu.

Oko fabule ratom izgubljene Mersudinove ljubavi Mihrije uvezane su fabule izgubljenih i prekinutih ljubavi Osmana i Minke. Osman je prvi sapatnik kojeg je Mersudin sreo u bespuću instikta preživljavanja u bosanskim planinama. Ona je bitna kao tragična prozna elegija, koju je Osman,sitni dječiji delikvent, bijegom iz zatvora iz Srbije, preplivavši Drinu, branio rodni grad i u enklavi doživio prvu iskru ljubavi. Zadužio Mersudina da je uokviri u književni ram ako preživi. Minka je otišla “konvojem”, a svo vrijeme u fabuli ona je ga vodila snagom halicunacije, slično kao i Mihrija Mersudina, ali nažalost… dušmansko minsko polje kod Han Pijeska zalutalima od Žepe.

Na nepoznatom putu gladi žeđi i bijega od smrti, oko Mersudina i Osmana sastavljena je fabulom grupa nepoubijanih, koji su izbjegli orgiju krvožednih i krvogladnih po izručivanju enklave; Ahmo,Kadir,Fehim iz Žepe, Smajo. Grupi se pridružio i Derviš djedo iz katuna, koji je poznavao planinske puteve ka Žepi, a do kojeg je vijest o “padu” Srebrenice nabasala sa ovim ljudima.
Drugi zdrobljeni ram ljubavne slike je ljubavna fabula Mersudinovog amidžića Nurfeta i Zlatije. Nurfet je u zanaosu mladalačke ljubavi sa Zlatijom “napravio manjak” u trgovini, ne optužujući je kao saučesnika-podstrekača, zaradio robiju zbog čega mu se objesio otac Šahbaz. S polovinom rata iz zatvora Zenica premješta se u Tuzlu a po odobrenju o pomilovanju pridružuje odbrani Zemlje. Iz rat je izašao kao oficir. Njemu je Zlatija vodilja i svijetla tačka iz teških situacija robijanja. Po svršetku rat otišao je sa njom u Ameriku. Oko ove fabule je i niz ljubavnih mozaika sestre mu Ajne i brata Amela-Džona, slobodnjaka, moreplovca i sudbine njihovih potomaka. Želja Amelove duše da nađe mezar u rodnom gradu nije ispunjena. Ostao je u Italiji. Ajna je na slobodnu teritoriju dovela samo sina .Amelovi sinovi; iz prvog braka sa njemicom Hari i drugog braka sa Italijankom Đuzepe; su takođe sudionici koji uvezuju fabulu generacije potomaka stradalnika romana…

Glavna ljubavna fabula prozne elegijske tragike kojom Mersudin mozaikom uvezuje sudbinu svih likova stradalnika i njihovih potomaka je polomljeno generacijsko ogledalo obeščašćene ljubavi, silovane Bošnjakinje Saide čijeg su muža ubili psi rata, prije izručenja enklave njenom dželatu.Iz logora silovanih Bošnjakinja u podmaklim danima neželjene trudnoće puštena je. O trogodišnjem sinu Elviru nije znala ništa. U Ameriku ga odvela nena Halima.Ostala je sama sa kćerkom, rođenim dijelom sebe koji je mrzila.Ubrzo je ostala i bez njega na ulici Tuzle, noseći je u dom bez roditelja. Obilježenu ratom djevojčicu oteo je biološki otac prepoznavši žrtvu. Krštena je u Bijeljini iz Ajle u Anu i odrasla do punoljetstva kod teta Jele. Ova glavna fabula sa glavnim likom se odlikuje dubokim psihičkim lomovima bića koje odrasta, izolovano ljubavlju skoro od svih, sa prstima kojima se pokazuje na strano tijelo u sredini, izuzev tete Jele i školske prijateljice Ljilje. Od njih je saznala istinu o sebi,poslije čega uz pomoć Ljilje i tzv. internet mreža počinje traganje mogućih porodičnih ostataka nepoubijanih. Ana, odnosno Ajla pronalazi brata Elvira. Brat Elvir sin Sanela pronalazi Anu odnosno Ajlu I šalje “polusestri” po pronalasku majke Saide sliku njene nove porodice. “To su mi polubrat Denis i polusestra Hana. Holanđani, ha, ha, “... kaže Ajla Ljilji pojasnjavajući Laptop sliku… ”Mati se nakon rata preudala za jednog unproforca Ruperta. Lik se zatresk’o kad ju je prvi put vidio u Srebrenici. Skrenuo fol da traži čašu vode. Kad je kasnije saznao da je Elvirov otac poginuo, došao je da je traži u Tuzli. I našao je. Ona se malo omišljala i pristala. Bilo je tu neke vatre i osjećaja. Brzo je zaboravila prvog čovjeka, odnosno Elvirovog oca. Ne optužujem je, ostala je mlada udovica. Nije imala nikakvih primanja. Mene je već ranije izgubila. Nije mogla dalje sama. Možda je još malo trebala sačekati, ali ... Dakle, sad imam dva brata i jednu sestru.. ., Do juče sam bila sama.Nikog nisam znala. ...”

Ova fabula je puna lirskih hiperbola i lomova sa kulminacijama radnje i događaja pupoljaka ljubavi ratom uništene generacije. Nepoubijani, raseljeni i potomci poubijanih traže se i pronalaze stabala i korijene širom svijeta. Mersudin je motivisan snagom nošenja izgubljene ljubavi, Mihrije preživio svoju i Osmanovu minu kod Han Pijeska i poslije rata daleko od Bosne, u Americi zabilježio … ”vjenčanje mladog kolege i zemljaka Elvira I sarajke Atke . ….Mladenci blistaju od sreće. Iza njih u neposrednoj blizini majka Saida, polubrat Denis i polusestra Hana. Ajla stiže posljednja. S njom je visok plav momak sin amidžića Amela. Đuzepe nesuđenoh amidžinog imena Šahbaz koji je stigao specijalno iz Italije da se vidi s Ajlom cvijetom nasilja. Ona blista od ljepote. Drži ga pod ruku. Nurfet i Ajna se raspituju za bratića Đuzepa. Dirljiv susret. Sve poslije se odvijalo u jednom restoranu. Odjekivale su naše pjesme, igrala se divna kola.”

Roman ima efekat zarobljenog čitaoca posebno onog koji je proživio i doživio rat. Čita se u dahu uz oscilacije lirsko-melanholičnih emocija zbog tragike i tragedije ljudi koje poznajete u romanu, a kojih više nema, postoje samo skupljeni komadići sreće njihovih potomaka u jedno ljubavno novo ogledalo; a opet razbijeno jer je izgubljeno za Bosnu.

Književnik neopterećen ideologijom dželata iz komšiluka i susjedstva, svrstao se na kraju na stranu ideologije žrtve i filozofiju življenja, pa komadiće tragedije više porodičnih ramova snagom lirike i elegije sastavlja u jedan idilični. Sastavljena je jedna svadba od preostalih potomaka nepoubijanih iz više porodičnih stabala daleko, daleko od rodne grude. Autorefleksija pisca između filozofije i prakse življenja žrtve sa ideologijom zaborava, postavlja ljubavnu proznu liriku i ljubav kao stradanje, spram ideologije mržnje dželata.

Analiza ideologije mržnje dželata je izvan konteksta romana. Ona se može sresti kao puka faktografija iskaza kroz metod spisatelja;monologa ili dijaloga i to samo na nekoliko mjesta. U hiperboli događaja stradanja Mersudina, Osmana i Derviša u minskom polju. Mersudina onesviještenog i krvavog a kao mrtvog preživjeli iz grupe ostavljaju u “polumezaru” sa zatrpanim nogama i nabacanim granjem. ” -Eto ga pored puta. Civil, nije vojnik. Šta misliš da ga ovjerim s dva metka, onako za svaki slučaj?...... -Ma, daj! Đe naša inžinjerija postavi mine, tu nema preživjelih.Taj će gledati travu odozdo. Istru’nutće ili će ga životinje rastrgati. Ne troši džaba metke. Turska noga više ovuda neće nikad proći. Znaš li onu izreku - Drumovi će poželjet’ Turaka, al’ Turaka više biti neće, ha, ha, ha ... Je li dobra ova, ha? “

Jednostavno, istinito, faktografski prikaz viševjekovnog sistema smrti i pojedinca kao “šarafa” tog sistema, ovjerivača smrti. Kulturološko-ideološki temelj egzistencije sistema vrijednosti komšiluka i susjedstva je faktografski iskaz i on se ovdje čuo i čuje nerijetko. Bošnjaci kao žrtve te ideologije su svikli na to kao izreku a ne kulturološku i odgojnu podlogu i generacijama nerođenih i tek rođenih potomaka dželata. U Bosni je zločin bez kazne. Zato se ovdje putevi smrti zovu šizofreno putevi mira, a genocid nad komšijom borbom za slobodu. U Bosni mrze onoga što ne mrzi jer kulturološki nemože i nezna da mrzi. Neopreznoj žrtvi Bosne su čak nametnuli novi pojam, pojam enklave kao neprobojnog zida odbrane od dželata, samo ako je od njega u samoodbrani zarobljenu pušku predao svom(drugom) ideološkom neprijatelju i povjerio mu sopstvenu glavu na čuvanje…. U romanu se to zove faktografskim terminom “demilitarizacija”.

Da li Bosna može prepjevati šizofreniju srednjevjekovlja komšiluka i susjedstva –Da li će “drumovi će poželjet (h)ajduka”!?….

I ovaj roman je teško ljubavno “štivo” o genocidu. Mersudin vođen ljubavlju je preživio I zabilježio. Ono je gola istina o rijekama i rojevima naših nišana. Bosna kao bošnjačka fikcija zajedništva je nerazdvojna mješavina ljubavi i smrti. Mersudin je jedan, a nišana previše….