U šezdeset i nekoj
U krvi Sahara
Samo poneka golišava misao
Proklija
I opet mirovina,
U krevet liježemo ja i penzija

Bila je istorija, a sad je povijest
Bila si mlada, zrela pa izborana
Sada je vrijeme praznih dana
Prerano da umreš
A kasno za lutanja
Da okreneš broj, zovneš na piće
I zavedeš mladu noć
Vrelu i drhtavu, ko iz davne price

Kad se sjate gluhi dani
Sjećanja mi dobro dođu
Iako ih ponekad ne mogu naći
A kad ih ipak paučinom zgrabim
Niko mi ih uzeti ne može
Dugo ih stišćem i cijedim
Ko pauk život iz njih sisam
A ponekad od njih za noć ponovo osijedim

Sinoć, eto, sjetih se puta,
Utabanog bratovim gumenim opancima,
Za dva broja većim, na mojim nogama
I svakog pogleda i svakog imena
I svake kuće i svakog selama
Sa kraja na kraj moga sela

Đe si, Pujdo
Kako je, Mustafa
Hoćel to, Uzeiraga
Je li teško, Rabija
Jesil’ dobro, Halile
Jel’ ugrijalo, Meho
Bogami si vrijedna, Ifeta
Jesil’ se umorio, Rašide
Merhaba, Alija
Selam alejkum, hadžija
Zdravo, Vejsile
Dobar dan, Hrvoje
Pomoz Bog, Radoje

Put je dug od sela do Skandinavije
Opanci, đačke tene, studentske cipele
I vojničke kundure poderane
I bačene
Možda ih potomak onog horoza
Što je prije devet zora, i vijekova
Budio moju mladost
Iščeprka u bunjištu
I ključne

U moja sijeda sjećanja
U selu više nejma ni Mustafe
Ni Uzeira ni Rabije
Ni Halila ni Alije
Ni Hrvoja ni Ifete…
Sve ih je odnijela istorija
Očistila ih povijest
A i mene će uskoro mirovina
Kubikk rodnice na trepavicama
I vječnost u ćefinima

I ja ću uskoro putem bez povratka
Da pozdravim tamo Hrvoja
Poselamim Mehu i Rašida
I stanem s Radovanom pred Boga

(Danas sa posebnom posvetom poznatom haškom pjesniku)