AVDO METJAHIĆ: Bošnjaci i njihovi prijatelji su mirno demostrirali, kao i uvijek prije toga, ali odjednom neko iz grupe demostranata je poviknuo: Eno ga Karažić! Uistinu na izlazu iz UN-a, na kapiji koja vodi ka izlazu na četrdeset i drugu ulicu izlazili su dvojica ratnih zločinaca, Radovan Karadžić i Momčilo Mandić. Kad su to primjetili prisutni na demonstracijama čitava masa jurnula, polomili su barikade te krenili u trk prema Karadžiću i Mandiću, koji su se od straha pobjegli unuar ograda UN-a i za sobom zatvorili kapiju, pred kojom je bio stražar UN-a. Koliko se sjećam, tu je bilo prisutno pet-šest policajaca i samo jedna TV kamera Turske televizije.

Kako je neki dan saopštio Rezidualni mehanizam za krivične sudove, u Tribunalu u Dena Haagu, 20. mart 2019., bit će izrečena Drugostepena presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Podsjećamo da je zločinac Karadžić, 24. marta 2016., prvostepenom presudom osuđen na kaznu zatvora od 40 godina. Osuđen je za genocid u Srebrenici, kao i za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini (BiH), od 1992. do 1995.
Karadžić je nakon dugogodišnjek skrivanja uhapšen u Srbiji 21. jula 2008. i prebačen u Haški tribunal 30. jula 2008. Suđenje je počelo 26. oktobra 2009. godine, a tokom njega saslušano je 586 svjedoka u sudnici. Kako su izvjestili mediji Žalbeno vijeće Mehanizma može da potvrdi presudu, preinači je, ukine, ili da naloži novo suđenje. Ipak je zanadati se da će za genocid nad Bošnjacima biti osuđen u svim opštinama i da će dobiti zaslužnu sudsku kaznu.
Nego ovog puta u ovom tekstu želimo opisati jedan događaj iz 1993. kako su Bošnjaci u New Yorku proganjali zločinca Karadžića i njegovu bratiju od UN i po hotelima, kada je pobjegao u nepoznato. U nastavku možete pročitati djelić tih dešavanja.

Balkan - Mračni vilajet
Pred sam kraj dvadesetog vijeka, kad čovjek očekuje, odnosno misli, da je Evropa smirila strasti i da nikad više neće pokrenut i dozvolit krvoproliće, ne bar na svom tlu, te da radi na ujedinjenju tog podneblja i da se takmiči, u dobrim i naprednim idejama, za bolje sutra svih ljudi, bez razlike na vjeru i naciju. Eto tako su mislili dobri i napredni ljudi i građani te Evrope, u kojoj je tinjalo opet zlo, ludilo islamofobije kojem je Evropa vićna. Nije bilo teško to sve pokrenut u onoj višenacionalnoj Jugoslavije, za koju se mislilo da nikad više neće bit nesreća na tim prostorima, da nikad više neće ti narodi krenut na jedan drugog. Svi koji su mislili tako, prevarili su se, jer su zaboravili da Srbija i Hrvatska se ne podnose, Braća Radići se ne zaboravljaju, kao ni Jasenovac, a da bi imali malo više snage i bili veći, Bosna i Hercegovina je tu, u sendviču. Pa krčmi! Nesreća za oba komšije je bila, pa i za Evropu, što nijesu vjerovali i predvidjeli da su muslimani Bošnjaci sazreli i spremni da se sami brane, samo ako budu imali oružja, pa i goloruki neće ostat skrštenih ruku. Za veliku nesreću, srpski balkanski kasapin Milošević sa Gazimestana najavi krvoproliće, a crnogorska hijena slježe sa Durmitora, posta vođa bosanskih pravoslavaca, takozvanih Srba, koji pod njegovom direktivom kreću, da junački odrade ono što jedan dio Evrope od njih očekuje, a i bratuška sa Ruskih stepa odavno priželjkuje. Eto dosta razloga da bukne rat u ondašnjoj Jugoslaviji, pa i niko od pet republika nije htio ostati živjet sa Srbima.
Dok je rat buktao u Republici Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica i takozvani civilizovani svijet a specijalno ta „civilizovana“ Evropa, koja je prema svim izgledima dala Srbima kratko vrijeme, da završi sa bosanskim muslimanima i da oslobodi Evropu od islama, nije im se ostvarila. Ta Evropa, koju naši stari nazivaše, „maćehom“ nikad nije mirovala i uvijek je nalazila saradnika na Balkanu, koji ne mare oprljat ruke krvlju nevinih naroda, da bi dokazali i pokazali vjernost toj varvarskoj Evropi, čiji su krstaši još od srednjeg vijeka prodirali do samog Jerusalima, čineći zvjerstva, koja do onda nisu bila poznata čovjeku, odnosno ljudima, samo da bi zaustavili prodor islama prema zapadu.
Rat je 1992. godine, na veliko buktao u BiH, a UN iste godine maja mjeseca prihvatiili su RBiH kao svoju novu punopravnu članicu, kojoj su odjednom okrenuli glavu na drugu stranu, kao da se ništa ne dešava. Vjerujemo da se to desilo na zahtjev nekih evropskih država, kao prvo Francuske pa i Rusije, koja rovari na tim prostorima posljednjih dvjesto i pedeset godina, i to čini preko dva balkanaska naroda, Srba i Cnogoraca, ali i Hrvata. Jedan dio svijeta koji je demokratski orijentisan, ili pak da bi se pokazao civilizovan proba pregovorima zaustavit rat, organizuje pregovore u UN-u, koji su bili bez uspjeha. Da samo napomenem da je taj isti UN, izglasao enbargo na oružje Jugoslavije, koji je samo proveden na Republiku Bosnu i Hercegiovinu, jer su Srbi i Crnogorci već imali do zuba svih vrsta naoružanja, ondašnje JNA - četvrte vojne sile u Evropi, što njima nije taj embargo smetao. Neko vrijeme prije pregovora u UN-u New York, bio je prvi Bošnjački sabor u Sarajevu (1993), gdje su muslimani, vratili svoje historijsko narodno ime Bošnjak i ako bez oružja krenuli su u odbranu svoje babovine, domovine! Sve što su imali u početku, bilo je lovačko oružje gdje su otimali sa njime, od dobro opremljenih i organizovanih velikosrpskih nacionalista koje je pomagala i snadbijevala ondašnja JNA.
U New Yorku, u tom ratnom vremenu, živjelo je nekih desetak hiljada bošnjačkih emigranata mahom iz Plava i Gusinja, dok je bio minimalan broj iz Bosne, kao i drugih gradova Sandžaka. Jedan dio emigracije se organizovao i osnovali su Islamsku zajednicu sa sjedištem u Brooklynu, dok drugi dio ostao odan i prodan jugoslovenstvu. Prvi predsjednik Odbora IZ bio je Šeljo Čekić, a odbor je brojao trinaest članova. Svi su bili aktivni. Također, IZ je imala i svoj radio u New Yorku „Muslimanski radio sat“, kojeg je u prvo vrijeme uređivao i vodio Šefkija Radončić, a od kraja proljeća 1991. radio sat je uređivala i vodila moja malekost.
U tom teškom agresorskom vremenu na Bosnu i bošnjački narod, Islamska zajednica Plav-Gusinje je bila jedina organizovana i uredno registovana organizacija Bošnjaka u New Yorku. Također jedina bošnjačka snaga na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država bila je IZ koja je pored svojih aktivnosti bila motor pokretanja akcija ali i antiratnih demostracija u New Yorku. Posebno naglašavam pred zgradom Ujedinjenih nacija gdje su bili podržani svim miroljubivim ljudima iz svijeta i oni koji dolaze sa bliskog istoka i naravno Turske. Dok se pregovaralo u UN-u, sve TV kuće u New Yorku su obavještalje svoje gledaoce o toku pregovora, a mi iz IZ sa dr. Džemaludinom Harbom i još nekih tri-četiri intelektualca iz RBiH, organizovali smo demostracije uz uredno dobijenu dozvolu od njujorške policije (NYPD). Tako da smo protestni miting održi na United Nations Plaza, odnosno preko puta UN-a, u Ralph Bunche Park i gdje se nalazi spomenik posvećen ovom velikom politologu i dobitniku Nobelove nagrade za mir. Prisjećam se jednog slučaja, kada su demostracije zakazane za jedanaest sati, decembra mjeseca, na dan dok su dvije delegacije, državna RBiH i srpska agresorska i paradržavna pregovarali o miru. Preko puta UN-a, u malom parku sakupilo se više stotina Bošnjaka i njihovih prijatelja sa transparentima, na kojim su tražili da u Bosni i Balkanu prestane nasilje i da ih UN zaustavi. Posebno smo zahtjevali da se skine embargo na oružje državi Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci i njihovi prijatelji su mirno demostrirali, kao i uvijek prije toga, ali odjednom neko iz grupe demostranata je poviknuo: Eno ga Karažić!

Uistinu na izlazu iz UN-a, na kapiji koja vodi ka izlazu na četrdeset i drugu ulicu izlazili su dvojica ratnih zločinaca, Radovan Karadžić i Momčilo Mandić. Kad su to primjetili prisutni na demonstracijama čitava masa jurnula, polomili su barikade te krenili u trk prema Karadžiću i Mandiću, koji su se od straha pobjegli unuar ograda UN-a i za sobom zatvorili kapiju, pred kojom je bio stražar UN-a. Koliko se sjećam, tu je bilo prisutno pet-šest policajaca i samo jedna TV kamera Turske televizije. Kad su barikade polomljene odjednom su se stvorili kordoni policije tako da su uhvatili desetak Bošnjaka i probali ih uhapsiti. Ali i demostranti su reagovali, bez nasilja oteli ih iz ruku policije, ali u tome momentu ostali su zatečeni dvojica braće Muratovića iz Sandžaka i Ibrahim Handanović rodom iz Sanskog Mosta (oženjen iz Plava), koji se borio sa više policajaca i nije im dozvolio da mu stave lisice, bacao ih je kao peruške. Odjednom ovoj grupi policajaca je pristigla pomoć i uspjeli su Ibrahima kao u braću Muratoviće uhapsiti i odmah su ih odveli sa mjesta događaja, da ne bi demostranti reagovali i sukobi eskalirali. U tom metežu su se stvorile desetine američkih a i svjetskih televizijskih kuća koje su snimale čitav diogađaj, koji nije bio planiran, tako da su svjetske TV kuće desetak dana kasnije prikazivale ovaj događaj.

Ovo je vrlo važan događaj, neka stariji obnove sjećanje a mlađi neka upamte, oni koji ne znaju neka saznaju.

Bio je kišni dan, Šeljo Čekić sa saradnicima je doznao u kojem hotelu u New Yorku je odsjeo zločinac Karadžić i srpska delegacija, pa su pred sam mrak, njih četrdesetak, otišli su pred hotelom Holiday inn na Time Square i Osmoj aveniji, na Manhattanu. Demostrirali su i negodovali na samom ulazu hotela, tako da je uprava hotela pozvala policiju da rastjeraju demonstrante. Ali čim je policija napustila svi prisutni nastavili su isto, tako da su i gosti hotela, čim su saznali ko je odsjeo u hotelu, napuštali su ga. Tada uprava hotela pod pritiskom njujorških Bošnjaka izbacije zločinca Karadžića sa delegacijom ali ga smještaju u Holiday Inn Express, Times Square, samo nekolko blokova dalje od prijethodnog hotela. Uprava hotela je obavijestila demostrante da je srpska delegacija istjerana i ne znaju gdje je odsjela i zamolila ih da napuste ulaz hotela i ostave ih na miru. Demostranti im to nisu vjerovali pa su čekali da im prijatelji među uposlenicima jave, potvrde ako je istina i da im kažu gdje je srpska delegacija odsjela. Nekoliko minuta kasnije dobili su odgovor da je u Holiday Inn Express, samo nekoliko blokova dalje od njih, tako da su složno odmah napustili tu poziciju i stigli na novo odredište. Nastavili su istim tempom ne vrijeđajući nikog ko je ulazio u hotelu ali su neke zaustavljali i rekli im da je u hotelu gost i srpsko-crnogorski zločinac Radovan Karadžić sa srpskom delegacijom, te su mnogi počeli napuštati hotel, tako da je uprava hotela opet otjerala zločinca Karadžića i srpsku delegaciju.



I po treći put neko im je opet našao drugi hotel, pa su napustili na stražnja vrata hotela i pošli neprimjećeno, ali organizatori demostracija nekih desetak minuta kasnije dobijaju obavijest, da je zločinac Karadžić sa svojim pajdašima u hotelu Hyatt na E 42nd Str., nedaaleko od UN-a. Šeljo je tražio od demostranata da ga slijede i tako su došli do pred hotel i nastavili sa protestima. Opet ih je uprava hotela zamolila da ne prave problema jer kod njih nije gost Radovan Karadžić i srpska delegacija, ali demostranti su imali tačne podatke, pa čak im je njihov izvor dao i broj sobe. Kad su ovo uvidjeli opet su istjerali srpsku delegaciju, po koju je došao neki Srbin iz NJ i odveo ih kriomice, vjerovatno svome domu ili pak u nekom hotelu preko rijeke Hudson. Demostranti su se opet čuli sa svojim ljudima i dvadeset minuta kasnije im je javljeno da su napustili i hotel Hyatt i da ih je neko iz NJ, odvezao sebi. Svo vrijeme demostracija pred hotelima bile su nekoliko TV ekipa koje su snimale sve događaje, tako da postoje i dokumenti i zapisi TV ekipa, ma da na internet ima slabo dokumenata, koje je neko izbrisao, ma da smo svjesni ko to može biti.

Demostriranje za mir u Bosni od strane članova tadašnje bošnjačke zajednice u New Yorku ovdje na američkom tlu nije prestalo sve do onog dana kad je potpisan Mirovni sporazum u Dejtonu. Članovi IZ Plav-Gusinje su bili aktivni u svemu, pomažići svoju braću u RBiH, da li to bilo kroz proteste u New Yorku ili Washingtonu DC, ili pak sakupljajući priloge u novcu, hrani, odjeći…, tako da su desetine kantenjera opremljeni preko luke Rijeka i Splita, na adresu Merhameta. Obaviješteni smo da je sve stiglo na odredište, a koliko je stiglo do građana, nije nam poznato.