Fatih HADŽIĆ Ovog 19. decembra 2018., navršava se 23 godine od kako su, 1995.godine, nakon dvogodišnjeg pritvora, izašli na slobodu ondašnji lideri i aktivisti SDA Crne Gore. Tog decembarskog dana 21. pripadnik ove stranke je, „po milosti Momira Bulatovića“ Predsjednika Crne Gore, na Nikoljdan, aboliran i pušten na slobodu iz čuvenog bjelopoljskog zatvora. Ostalih 24 optuženika iz Novopazarskog procesa, mnogo kasnije, tek prije koju godinu, takođe su dočekali skidanje ljage sa svog obraza. Nije nam cilj da podsjećamo na onu nezapamćenu torturu nad uhapšenim i nad cijelim narodom Sandžaka, o tome je do sada bilo riječi, međutim i dan danas postoji potreba da se sa pravne strane, sa strane istine, morala i pravde, progovori neka riječ. Jer, Bošnjaci Sandžaka neprestano postavljaju pitanje: - Kako oprati obraz, kako se opravdati od podmetanja za masovno naoružavanje, za oružano rušenje države SRJ, kako skinuti ljagu ne samo sa ondašnjeg sandžačkog političkog rukovodstva, nego i sa čitavog bošnjačkog naroda, jer i dan danas zli jezici predbacuju onim stradalnicima da su počinili veliki zločin. Pisac ovih redova, kao ondašnji 10-to godišnjak, dobro je upamtio nekoliko dnevnih i noćnih policijskih pretresa, privođenja i maltretiranja svojih najbližih, pa obzirom da posjeduje pisane odbrane ondašnjih branilaca okrivljeni[1] (Dr. Rajka Danilovića, Azema Vllasija, Faruka Korenice, Eka Duljevića, Ramiza Crnišanina i Adila Nasufovića), želi obilježiti i otrgnuti od zaborava ovu, barem za njega značajnu godišnjicu, putem zamolbe portala Bošnjaci.net, da u nekoliko narednih nastavaka objavi pomenute advokatske odbrane.

Tenkovi iznad Novog Pazara, 1993. godine

ZAKLJUČAK: U prethodnih 6 nastavaka pod naslovom POMENULO SE… objavili smo 6 odbrana advokata, koji su kao pravni stručnjaci rekli šta misle i kako objašnjavaju problem hapšenja, maltretiranja, pritvaranja i mučenja pripadnika, članova, simpatizera, lidera, funkcionera SDA iz 93. i 94. godine, prošlog stoljeća. To je bio čuveni montirani političko-policijsko-sudski proces u kome su 45-torica optuženih osuđeni na oko 168 godina zatvora, od čega su gotovo polovinu vremena odležali u pritvoru – u ćelijama, u samicama u neuslovnim i prljavim hapsanama.
Nakon svega ostaje gorak okus. I dalje se, kao i 90-tih, postavlja isto pitanje: Zašto je ona vlast vršila torture, maltretiranja, mučenja, zločin protiv čovječnosti, hapšenja i pritvaranja pripadnika bošnjačkog naroda u Sandžaku?
Svi branioci su rekli da nije počinjeno krivično djelo secesije, niti kao pripremna radnja, niti kao izvršilaštvo, niti kao saisvršilaštvo. Nisu optuženi mogli, i da su htjeli, sa 52 duge cijevi u srbijanskom dijelu Sandžaka i 12 dugih cijevi u crnogorskom dijelu (ukupno 64, uz nešto pištolja i eksplozivnihna prava, koje su nabavil i radi lične sigurnosti i samoodbrane u onim ratnim uslovima), otcijepiti dio teritorije SRJ i stvoriti državu Sandžak silom. Apsurd, nebuloza, neistina.
Takođe, branioci su istakli da je cilj vlasti bio da uništi ondašnju SDA kao najjaču stranku bošnjačkog naroda u Sandžaku. U Crnoj Gori su uspjeli, tamo više nema ove stranke.
U Srbiji postoje neke modifokovane varijante bosnjačkih stranaka. Moj babo, jedan od ondašnjih hapšenih i pritvaranih, koji je od 23 mjeseca pritvora, 17 mjeseci proveo u samici (koji je bio predsjednik SDA CG i potpredsjednik MNVS-a), često voli reći, – sada imamo neku vrstu “genetski modifikovanih bošnjačkih stranaka i bošnjačkih lidera” (čast izuzecima). Odustale su od bošnjačkog identiteta, okrenule se protiv interesa svog naroda i blate jedna drugu.
Crnogorska vlast i crnogorski sudovi smogli su snage i nakon dvije godine trajanja te hajke i svekolike harangue donijeli su presudu kojom su konstatovali da su 21 optuženi lider, funkcioner, član i aktivista SDA CG bili neosnovano lišeni slobode i, kobajagi, plaćena im je neka vrsta naknada štete. Za torture i maltretiranja - ništa. Ništa ni porodici Fadila Osmanovića iz Petnice, potpredsjednika SDA za Berane – Petnicu, koji je u danima trajanja policijske istrage i maltretiranja – izvršio samoubistvo.

Proces u Bijelo Polju: Sud u Podgorici donio je presudu gdje je okrivio državu Crnu Goru da je neosnovano lišila slobode čelnike SDA Crne Gore.

Tačka na proces Bošnjacima Viši sud u Novom Pazaru donio je odbijajuću presudu u procesu protiv Bošnjaka koji su prije dvije decenije optuženi da su pokušali da ugroze teritorijalnu cjelovitost tadašnje SR Jugoslavije i nelegalno posjedovanje oružja. Tadašnje Okružno tužilaštvo u ovom gradu optužnicu je podiglo protiv dvadesetčetvorice Bošnjaka, a optužnica protiv aktuelnog ministra u Vladi Srbije Sulejmana Ugljanina je izdvojena, jer se tada nalazio u bjekstvu u Turskoj. Suđenje ovoj grupi počelo je u januaru 1994. godine, kada je donijeta i prva presuda kojom su optuženi osuđeni na višegodišnje kazne. Dve godine kasnije Vrhovni sud Srbije ukinuo je tu presudu i predmet novopazarskom Okružnom sudu vratio na ponovno suđenje. Proces dvadesetčetvorici Bošnjaka“ mirovao je sve do 2000. godine. Od tada do sada suđenje je više puta zakazivano i odlagano jer se svi optuženi nisu odazivali pozivu. U međuvremenu, mnogi od optuženih su umrli i odbijajućom presudom je obuhvaćeno 13 optuženih. Esad Duljević, jedan od branilaca optuženih, ocjenjuje da je riječ o političkom procesu čiji cilj je bio rasturanje Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka, koja je tada imala veliku podršku Bošnjaka, i da se pohapsi stranačko rukovodstvo. Advokat Duljević tvrdi da je optužbe za pokušaj ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti zastarela i „time je slučaj dobio sudski epilog“. (Piše za beogradski Danas S. N. 21. juna 2013.)

Srbijanska vlast nije imala ni snage, ni hrabrosti ni morala da oslobodi svojih 24 optuženih Bošnjaka. Ona je čekala da protekne punih 20 godina i da predmet zbog proteka vremena, odnosno zbog zastarjelosti bude okončan. Nekoliko optuženih iz ovog procesa je umrlo nisu dočekali okončanje postupka i spiranje ljage sa svog obraza.

Nažalost, vlast je uspjela da devastira bošnjačku političku scenu u Sandžaku. Da zavadi i da vlada.

U međustranačkim optužbama ovih dana se u Sandžaku čula tvrdnja nekih novopečenih bošnjačkih stranaka da su ljudi iz SDA i MNVS, onda prodali 20 hiljada pušaka i zaradili pare (jedna automatska puška 1.500 DM, odnosno ukupno 30 miliona maraka). Kakva krupna neistina, koju čak ni javni tužioci, ni udbovci, nikada nisu izgovorili.

Neki moji ahbabi mi rekoše – napiši čovječe da nemamo mi te puške i da nećemo da ratujemo. Jer, šta ako opet neka vlast, kao i ‘92 što je učinjeno, izazove nemire na ovim prostorima a nama pošalje ponovo policijske patrole da pretresaju kuće, da nas maltretiraju i hapse i da traže tih 20 hiljada pušaka.

Jedan moj spoljni amidža, koji je bio ŠRO-vac, za vrijeme JNA, kroz šalu kaže: Pa vi da ste stvarno imali 20 hiljada automatskih pušaka, vi bi i stvorili tu državu Sandžak. Jer to su dvije divizije od po 10 hiljada vojnika. Te dvije divizije sadrže 7 brigada po 2,5 – 3 hiljade vojnika, svaka brigade po tri puka od po 1000 vijnika. Na čelu divizija i brigade stoje generali - njih najmanje 20. Inače na čelu 21 puka (pukovi se sastoje od po 800 do 1000 vijnika) stoje pukovnici ili general majori. Svaki puk ima po 3 bataljona od po 300 do 400 vojnika, svaki bataljon se sastoji od po tri čete od po 80 do 120 vojnika. Sve u svemu oko stotinu lica visokog oficirskog kadra.

ZAMASKIRANI RATNI ZLOČIN: Pljevljska Bukovica istrijebljena od Bošnjaka - niko od zločinaca iz crnogorskog vrha nije odgovarao, kao ni od policije i vojske

Nastavlja ovaj Titov ŠRO-vac, pa kaže, - postoji metoda da se demantuje ta neistina o 20 hiljada pušaka. Evo kako: Jedna “Automatska puška Crvena zastava”, sa jednim punim okvirom od 30 metaka teška je oko 5 kilograma. Ako pak, ima RAP i svih 5 okvira punih municije, koliko iznosi borbeni komplet, onda jedna tako kompletna puška teži više od 6,5 kilograma. Lako je sada izračunati da 20 hiljada takvih pušaka ima ukupno oko 130 tona tereta. Ako je tačna iznesena tvrdnja da je to oružje izneseno iz jedne obližnje srpske kasarne u saradnji sa oficirima tadašnje vojske SRJ, onda je tu bilo potrebno natovariti više od 26 vojnih kamiona TAM (DAJC) oružja, svaki kamion najmanje po 5 tona. Dakle 130 tona oružja se moralo utovariti najmanje u 26 vojnih TAM-ova. Ta tvrdnja je stvarno nemoguća, neistinita, izmišljena.


Pribojska sela devedesetih etnički su očišćena,
kuće porušene i spaljene od strane Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije

---

Da strah čovjeka uhvati, kad pomisli koliki konvoj oružja je srpska - SRJ vojska, bolje reći Miloševićeva vojska, dala Bošnjacima Sandžaka.

Srećom u Sandžaku niko nije povjerovao u jednu ovako krupnu neistinu. Ali strah postoji – da možda DB opet jednog dana ne iskoristi ovu neistinu i sprovede neku novu istragu oružja.
Šuma je rekla, – teško meni od mene.

Ramiz i Safija, ucvijeljeni stariji bračni par iz Sjeverina. Imali su dva sina a sada nemaju ni jenoga. Sabahudina su četnici oteli ispred kućnih vrata a već ujutro četnici su iz autobusa oteli i drugog sina. Ramahudina. Oba su odveli u Višegrad i svirepo likvidirali. Iza Ramahudina su ostali supruga i dvije djevojčice. Ramiz i Safija kao i ostale porodice pobijenih su već 25 godina zaboravljeni od svih, čekajući preseljenje u bolji život, tugujući za svojim sinovima.

Manara džamije u Raščićima nekad i sad

Munara u Raščićima, snimak iz 1987. god. iz fototeke Nijaza Raščića

Porušena munara koju su porušili srpsko-crnogorski zlo;inci 20. maja 1993. godine.

KRAJ

---

NAPOMENA: BEZ SUGLASNOSTI I ZNANJA REDAKACIJE BOŠNJACI.NET ZABRANJENO KOPIRANJE, UMNOŽAVANJE I OBJAVLJIVANJE U ŠTAMPANIM I ELEKTRONSKIM MEDIJIMA KOMPOLETNOG ILI DIJELIMIČNOG SADRŽAJA OVOG TEKSTA I SERIJALA “POMENULO SE…”!!!

---