Put do uspjeha, pojedinca ili kolektiva, nikada nije ni lahak niti brz, a uz to zahtjeva mnogo truda, rada i odricanja. Uspjeh “Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“ se temelji na ogromnom broju volonterskih sati uloženih u više važnih projekata kao i na konstantnoj pozitivnoj energiji i motivaciji njenih članova da se postigne maksimalan uspjeh.
U subotu, 19. januara 2019. godine “Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu“, u Kanadi je proslavila 25 punih godina svog uspješnog postojanja. Uz prikladnu večeru i muziku na tu svečanost su pozvani svi oni Bošnjaci koji su zaslužni za osnivanje ove zajednice i koji su svojim volonterskim radom doprinijeli normalnom funkcioniranju zajednice u prvoj godini osnivanja kao i u kasnijim godinama sve do danas. Toj svečanosti prisustvovali su i mnogobrojni sadašnji članovi zajednice, bivši i sadašnji volonteri kao i nekoliko bivših predsjednika „Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“, zatim prve bošnjačke izbjeglice u Edmontonu, logoraši sa Manjače, Omarske i Trnopolja, kao i ljudi porijeklom iz Bosne i Sandžaka koji su stigli kasnije kao i oni Bošnjaci koji su stigli u Edmonton mnogo ranije od prvih izbjeglica.

Vezano za historiju ili povijest “Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“, moramo se vratiti 25 godina unazad. Naime, 13. januara 1993. godine u Edmonton su došle prve izbjeglice (refugees) iz Bosne, Bošnjaci islamske vjere, koji su prije toga bili u logoru na Manjači, a neki i u logorima Omarska i Trnopolje. Među prvim izbjeglicam su bile slijedeće porodice: Ismet i Sajma Bilajbegović sa djecom (Sanski Most), Elvira i Kasim Hodžić sa djecom (Kozarac), Halida Hodžić, udovica sa 3 djece (Kozarac), Sabaheta i Sejad Karalić sa sa dvoje djece (Grapska), Džemal Fazlić i Izeta, tada Fazlić, (Ključ), rahmetli Sadeta i Muharem Ramić sa dvoje djece (Prijedor). Svaki odrasli muškarac iz ovih familija je bio u logoru na Manjači u Bosni. Pored gore navedenih porodica u toj grupi bilo je i osam samaca, Bošnjaka islamske vjere, logoraša sa Manjače od kojih su neki bili ranije i u logoru Omarska ili u logoru Trnopolje: Mirhad Dedić (Rizvanovići kod Prijedora), rahmetli Džemal, Džimi Deumić (Kozarac), rahmetli Jasim Hodžić (Kozarac), Nihad Buljbašić (Grapska), Nahid Karalić (Grapska), Said Grozdanić (Kozarac), Jasmin Grozdanić (Kozarac), i Almir Čejvan (Kotor Varoš).

Većina ovih bivših logoraša kao i njihove supruge su aktivni članovi „Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“ sve do danas.
Ideju o osnivanju „Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“ imali su gotovo svi ti izmučeni i napaćeni Bošnjaci islamske vjere, koji su 1993. godine pristigli u Edmonton. Nisu žalili ni truda ni rada, a ni novca samo da bi imali svoju, bošnjačku nevladinu organizaciju.
Zaslugu za prostor i okupljanje kao i održavanje tog prvog osnivačkog skupa pripada Ismetu i Sajmi Bilajbegović u čijem se stanu i održavala prva Izborna skupština za prvi Izvršni odbor „Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“.

Bošnjaci u Kanadi koji su preživjeli zloglasni srpski logor Manjača, s desna na lijevo: Kasim Hodžić (Kozarac), Mirhad Dedić (Rizvanvići kod Prijedora), Jasmin Grozdanić (Kozarac) i Said Grozdanić (Kozarac).

U to vrijeme, 1993. godine, u Edmontonu je bilo svega 5-6 bošnjačkih porodica koje su stigle šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u Edmonton i par familija koje su stigle u Edmonton samo par godina prije agresije na Bosnu. Mora se naglasiti da najveću zahvalnost za postojanje i rad „Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“ u prvim godinama, ali i danas, zaslužuju Bošnjaci koji su bili prve izbjeglice, logoraši sa Manjače, Omarske i Trnopolja. Naravno, ogroman je doprinos i svih drugih volontera koji su stizali kasnijih godina i koji i dan danas nesebično volontiraju.
Za zadnjih 25 godina „Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu“ svake godine ima projekat koje odrađuje, a to je: izlazak na “Heritage festival“ tj. Festival kulturnog naslijeđa, zatima obilježavanje Prvog marta- Dana nezavisnosti BiH, okupljanje za vrijeme mjeseca Ramazana i iftari, okupljanje za vrijeme bajrama, obilježavanje Dana obnovljene državnosti- Dvadest petog novembra, tu su i donatorske večeri za bolesne članove zajednice itd. Takođe u Edmontonu postoji dopunska škola bosanskog jezika koja je manje - više u kontinuitetu od početka 2000 godine. Prvu dopunsku školu bosanskog jezika u ovom gradu pokrenula je, rahmetli, Behija Čudić. Obilježavanje i sjećanje na genocid u Srebrenici „Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu“ je otpočela 2007. Godine i to baš kad je i presuda u Hagu donešena i postala pravosnažna.
Naravno, zajednica ima i svoj fudbalski klub koji nastupa u sportskim takmičenjima u Edmontonu i vrlo je uspješan. Pri “Bosanskohercegovačkoj zajednice u Edmontonu“ djeluje i muzička sekcija. Više godina sa manjim prekidima djeluje folklorna sekcija za odrasle i za djecu. Tu je i lovačka sekcija koja čak ima svake godine i svoje „Lovačko veče“. Održavanje piknika za volontere ili pak organizovanje druženja na volonterskim večerima je također gotovo neprekidna, godišnja praksa. Tu su i druga okupljanja, sijela i druženja kao i zabave koje pomažu u povezivanju među ljudima i boljoj komunikaciji ljudi sa cijelog prostora drage nam domovine Bosne i Hercegovine i Sandžaka.
Za sve gore navedene aktivnosti i projekte uloženo je na hiljade i hiljade volonterskih sati kao i pozamašna suma novca kako bi sve funkcionisalo normalno. Zajednica nikako i nigdje ne bi mogla opstati sa radom jednog ili par ljudi, ali zato opstaje sa nesebičnim volonterskim radom od tridesetak do četerdeset porodica i na doprinosu mnogih pojedinaca koji se uključuju u volonterski rad kad imaju vremena.
Rast i uspjeh „Bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu“ često me podsjeti na narodnu priču „Sedam prutova“ u kojoj otac kaže svojim sinovima „Vi ste kao ovih sedam prutova. Biti ćete snažni samo ako budete složni!"
Vjerujem da će „Bosanskohercegovačka zajednica u Edmontonu“ nastaviti sa radom i da će nove generacije Bošnjaka i Bošnjakinja doprinjeti u odrađivanju svih gore navedenih kao i novih projekata.

Autor teksta: Remza Lagarija