KAKO SAČUVATI ČAST BOSANSKOG GENERALA?
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 24. Dec 2018. 23:12:34

DR. MUSTAFA CERIĆ O časti bosanskog generala neka brinu sami generali, kojih ima podosta, više nego ikada u povijesti bosanske države.
A gdje su oni, ti hrabri i časni bosanski generali? Očekivao sam da budu na okupu kao jedan, da budu složni na straži kao bedem, da budu prisutni u središtu kao stožer bosanskoj naciji i bosanskoj državi, očekivao sam da hodaju Bosnom uzdignutog čela, snažnog i čvrstog koraka. Očekivao sam od časnih bosanskih generala da izađu sa jasnom i glasnom deklaracijom o istini koju svi znaju, a to je da je njihova bosanska borba bila generalski hrabra i vojnički časna po najvišim standarima NATO-a, koji je sve to pratio i sve bilježio pa se nema ništa ni dodati ni oduzeti od njihove bosansko-geralske časti. Jer, bosanski generali su bili i ostali i kao NATO-vi generali. Očekivao sam, zato, od bosanskih generala da u svojoj deklaraciji poruče NATO-u da mu stoje na raspolaganju sa svojim bosanskim vojnim iskustvom u borbi za slobodu, pravdu i mir u svijetu.



DR. MUSTAFA CERIĆ

Rodila se i bosanska vojska sa bosanskim generalima na čelu. Bošnjaci/Bosanci su savladali ojkofobiju, strah od vlastitog bića i oživjeli u sebi bosanski ponos i prkos o kojem cijeli svijet i danas priča s poštovanjem i divljenjem. Bosanski generali su se borili za čast naroda i države, hrabro i pošteno. Ti ponosni i časni bosanski generali nisu nikad ni pomislili da će im ikad iko čast bosanskog generala ičim okrnuti.
I
Nema države bez vojske, niti ima vojske bez generala. Nema niti nacije bez države, ali ni države bez državne svijesti. Naime, nacija ne pravi državu, već država pravi naciju. U tome leži odgovor na pitanje zašto su Bošnjaci/Bosanci bili lahki plijen srpske i hrvatske nacioanlne i državne manipulacije: zato što Bošnjaci/Bosanci nisu zaimali svoju nacionalnu državu nakon raspada oba carstava - Osmanskog i Austro-ugarskog, dva carstva koja su im određivala sudbinu u okviru univerzalne države, koja je dokinuta Prvim svjeskim ratom (1914-1918).
Nakon toga, umjesto nacionalnog, Bošnjacima je ponuđen/nametnut vjerski identitet, kojeg su oni jačali kroz instituciju Ulema-i medžlisa na čelu sa likom reisu-l-uleme, čiji je zadatak po toj definiciji bio i ostao da disciplinira muslimane za svaki režim u Bosni, a ne da se bori i štiti njihova ljudska prava. To je, zapravo, Bošnjacima bio surogat: vjera za naciju, a Ulema-i medžlis za državu. Naravno, niko se od Bošnjaka ne bi nikad odrekao vjere. To su svi dobro znali i zato su ih utiskivali u taj vjerski okvir kako se ne bi dosjetili da su im nacija i država itekako važni za njihov biološki, duhovni, kulturni, nacionalni i, dakako, državni identitet na Balkanu i Europi.
U neizvjesnom povijesnom vihoru između dva epohalna rata, nije se moglo ni očekiva od Bošnjaka da budu potpuno svjesni svih detalja njihovog identiteta. Činilo im se da vjera pokriva sve što im je tada trebalo. Nisu imali ni volje ni snage da se bave svojim nacionalnim i državnim identitetom u okolnostima njihove potpune razvlašćenosti i obezglavljenosti. U to vrijeme, vjera im je bila jedina utjeha. I, doista, vjera (islam) je Bošnjake održala u životu i biološki, i duhovno, i kulturno i, djelimično, nacionalno, ali gotovo nikako državno. Jer, im je ideja o pravu na nacionalnu državu potpunu isprana iz svijesti i ubijena u misli. Zbog toga, Bošnjaci su bili prepušteni milosti i nemolisti svojih susjeda, koji su se gramežljivo otimali za ono što je najbolje u bosanskoj naciji i državi od umjetnika, naučnika, književnika, sportista do radnika i privrednika. I, zaista, bosanski susjedi su mogli uzimati/otimati od Bosne sve što su poželili, jer Bošnjaci/Bosanci nisu imali svoju državu, koja bi zaštitila njihovo bosansko fizičko, duhovno i kulturno blago. Bošnjaci su bivali samo dio ove ili one nacionalne države na Balkanu, ali ne kao ravnopravni građani, već kao pridruženi pojedinci ili grupe, koje data država tolerira i uvažava onoliko koliko joj u datom trenutku politički treba.

II
Odnos premo bosanskoj državi - republici i nacionalnom biću Bošnjaka/Bosanaca se unekoliko pozitivno primjenio u Titovoj Jugoslaviji, ali nedovoljno da bi bosanska država prodisala punim plućima i da bi Bošnjaci/Bosanci uživali punu slobodu svog etničkog, nacionalnog i kulturnog bića. Nametanje nacionalnog imena "Musliman" Bošnjacima u zamjenu za njihovo autohtono etničko i nacionalno ime Bošnjak/Bosanac bilo je i ostalo "contradictio in adiecto", jer je u samom terminu "Musliman" protivrječnost u pridanome zato što termin "Musliman" bez obzira da li s velikim ili malim slovom nije nikad i nigdje na svijetu označavao nacionalu kategoriju ni za jedan narod osim u Bosni za Bošnjake. Osim toga, Bošnjaci su bili prije Bošnjaci nego što su primili islam i po tome dobili atribut musliman, kao vjersku i moralnu oznaku. Nije nacionalno ime "Musliman" dato Bošnjacima iz poštovanja prema islamu i muslimanima kao takvim, već je to urađeno iz straha od samopouzdanja i samosvjesti Bošnjaka/Bosanca o njihovom pravu na vlastitu naciju, a time i pravo na vlastitu državu.
No, unatoč svim tim osporavanjima i pritiscima Bošnjaci/Bosanci su u svojoj podsvjesti imali osjećaj vlastite nacije i znali su da Bosna baštini hiljadugodišnju kraljevsku tradiciji. To su, konačno, mogli pokazati i dokazati nakon raspada bivše Jugoslavije tako što su ustali da brane svoje pravo na bosansku naciju i državu. Platili su veliku cijenu, ali očito da nije bilo drugoga puta da se bosanski ljiljan zaviori 22. maja 1992. god. na East Riveru. Tim činom bosanska država se iznova rodila, a Bošnjaci/Bosanci se iznova osvjestili i odlučno ustali da pokažu i dokažu cijelome svijetu da su vrijedni poštovanja i kao nacija i kao država. Rodila se i bosanska vojska sa bosanskim generalima na čelu. Bošnjaci/Bosanci su savladali ojkofobiju, strah od vlastitog bića i oživjeli u sebi bosanski ponos i prkos o kojem cijeli svijet i danas priča s poštovanjem i divljenjem. Bosanski generali su se borili za čast naroda i države, hrabro i pošteno. Ti ponosni i časni bosanski generali nisu nikad ni pomislili da će im ikad iko čast bosanskog generala ičim okrnuti. Vjerovali su da će se bosanska nacija i bosanska država, ako zatreba, boriti za njihovu čast kao što su se oni borili za čast bosanske nacije i bosanske države.



III
No, bosanska nacija se zabavila svojim mukama pa joj nije na umu ni njena, a kamoli čast bosanskih generala. Došlo vrijeme da se svako za sebe bori i da sam čuva svoju čast ako može, a ako ne može, neka se preda sudbini kao i dosada. Ni bosanska država nema snage da se bori za čast bosanskog generala. Bosanska država je u zagrljaju mediokriteta, koji se muče da ostanu na svom mjestu u državi, mjestu koje se ne dobija nužno prema znanju i sposobnosti, već po etničkoj pripadnosti i političkoj podobnosti. Za te obje prednosti valja se namoliti kod onih koji to mjesto poklanjaju. O časti bosanskog generala neka brinu sami generali, kojih ima podosta, više nego ikada u povijesti bosanske države.
A gdje su oni, ti hrabri i časni bosanski generali? Očekivao sam da budu na okupu kao jedan, da budu složni na straži kao bedem, da budu prisutni u središtu kao stožer bosanskoj naciji i bosanskoj državi, očekivao sam da hodaju Bosnom uzdignutog čela, snažnog i čvrstog koraka. Očekivao sam od časnih bosanskih generala da izađu sa jasnom i glasnom deklaracijom o istini koju svi znaju, a to je da je njihova bosanska borba bila generalski hrabra i vojnički časna po najvišim standarima NATO-a, koji je sve to pratio i sve bilježio pa se nema ništa ni dodati ni oduzeti od njihove bosansko-geralske časti. Jer, bosanski generali su bili i ostali i kao NATO-vi generali. Očekivao sam, zato, od bosanskih generala da u svojoj deklaraciji poruče NATO-u da mu stoje na raspolaganju sa svojim bosanskim vojnim iskustvom u borbi za slobodu, pravdu i mir u svijetu. Očekivao sam od hrabrih i časnih bosanski generala da učvrste to savezništvo s NATO-m, savezništvo koje su izgradili u zajedničkoj i najčasnijoj borbi za bosansku slobodu.
Nažalost, umjesto toga dočekao sam da se bosanski generali hapse po Bosni zato što su je branili, dok oni koji su je razarali kandidiraju se za visoka mjesta u bosanskoj državi. No, još žalosnije od toga je što jedan od bosanskih generala napisa knjigu pod naslovom "Lopovi i ubice", gdje nemilosrdno ubija čast prvom komadantu bosanske armije, kojeg je Haag oslobodio svih optužbi, koje su mu agresori pripisivali. Nije li to porazno ne samo za prvog komadanta bosanske armije, ma ko on bio, ali je bio prvi komadant kad mnogi nisu ni htjeli ni smjeli da to budu, već je to porazno i sramno za cijelu bosansku naciju i bosansku državu.



IV
Imao bih još mnogo toga reći, ali neka bude dosta za ovaj put. Pa ipak, imam potrebu da kažem bosanskim generalima da još nije kasno da se oglase svojom bosansko-generalskom deklaracijom u kojoj će poredati svari kako jesu u njihovoj časnoj bosanskoj borbi zajedno s NATO-m te da to znači da su spremni da na tom zajedničkom putu ostanu uspravni, ispravni i ustrajni.
Ovo je, dragi moji, moja borba za čast bosanskog generala, kao moj dug, za njegovu borbu za moju i čast moje bosanske nacije i bosanske države.
Očekujem, dragi moji, da se i vi svako na svoj način odužiti bosanskom generalu i da učinite sve što je u vašoj moći da sačuvamo "čast bosanskog generala". Jer, to je naša čast i obaveza za sadašnjost i budućnost naših bosanskih potomaka.
Na tom putu Allah neka nam pologne!
Amin!