Srebreničanin, arhitekta, karikaturista, pisac, umjetnik Šukrija Meholjić, jedan je od onih ljudi koji žive na relaciji Norveška - Bosna i Hercegovina, koji na svakom koraku svojim radom i djelovanjem govori o onome što ga najviše boli, o genocidu u Srebrenici, koji država Srbija nije spriječila a počinjen je na Bošnjacima u ovoj zaštićenoj zoni UN-a od strane snaga bosanskih Srba, vojske, policije...
Putem najsuptilnijeg umjetničkog izraza karikature, djeluje samostalno u ime žrtve.

ŠUKRIJA MEHOLJIĆ: Danas, 23 godine nakon genocida i urbicida, Srebrenicu još uvijek doživljavam kao avetinjski grad s izmijenjenom i desetkovanom demografskom strukturom njenih žitelja. Istina, primjećujem rekonstrukciju gradskih saobraćajnica i trotoara i nove svježe fasade na većini kuća, ali rijetko ko živi u njima. Mnogi su nedužno pogubljeni u genocidu, a preživjeli Srebreničani su rasuti po cijelom svijetu. Neznatan broj njih, mahom starijih osoba, vratio se, a i oni prirodno izumiru. Ulicama srećem neke meni nepoznate ljude. Mladi ne mogu da vide svoju budućnost u ovakvoj Srebrenici. Bila je Srebrenica `95. sama na svijetu, a svijet u Srebrenici! Napuštena, zaboravljena i prepuštena sama sebi tada, a i sada 23 godine poslije. Zašto se sjetimo Srebrenice samo 11. jula? Zašto domaće strukture, a posebno svijet nisu bar pokušali makar malo oprati svoju nečistu savjest većom materijalnom pomoći Srebrenici?

Za Šukriju Meholjića kažu da se on iz dijaspore svojim karikaturama i člancima najviše bori za Srebrenicu, da li je to tako?
MEHOLJIĆ: Pa ako se pri toj konstataciji misli na mojih nekoliko stotina nacrtanih i objavljenih karikatura, na veliki broj prezentiranih članaka u printanim i elektronskim bh. i inostranim medijima, na 24 samostalne izložbe mojih radova širom Evrope, na dvije dvojezične knjige mojih karikatura, na mnogobrojne intervjue i nastupe uživo u medijima, na moj doprinos kulturi kolektivnog pamćenja kako bi spriječili da zaborav bude svjetionik na putu zločincima ka novom zločinu, na doprinos promjeni percepcije kod stranaca o karakteru rata u BiH, da to nije bio građanski rat kako se to želi i dan-danas predstaviti nego genocidna agresija na suverenitet i teritorijalni integritet jedne države, članice UN-a, na tu svu crninu moje crne linije o crnom vremenu koja nijemo vrišti i opominje: Nikad više! a sve na temu ratne i poratne situacije u BiH s fokusom na planetarni zločin – zločin genocida u Srebrenici, onda vjerujem da su ljudi u pravu i da govore istinu. Naravno, postoje i djeluju mnoga udruženja i pojedinci u dijaspori koji na razne načine doprinose nezaboravu bolne golgote kroz koju je najviše bošnjački narod prolazio, patio i stradao. Mene možda malo izdvaja od drugih to što ja sva ta nemila dešavanja pratim u kontinuitetu već četvrt vijeka, djelujem samostalno u ime žrtve, a iz dna duše jednog od preživjelih sinova Srebrenice, putem najsuptilnijeg umjetničkog izraza – karikature i da spomenem i to bez ikakve naknade. Dakle, vrištim koliko mogu, nijemo jer moje karikature su najčešće bez riječi, ali mnogi kažu da puno govore, podsjećaju, svjedoče i opominju krikom nacrtane patnje. Ko zna, možda sam svojim radovima dodirnuo i savjest mnogih, ili ih bar podstakao na razmišljanje. Možda.

Osim Srebrenice i genocida, tema Vaših karikatura su i dnevna politička dešavanja u BiH?
MEHOLJIĆ: Da, iako to nije moj prevashodni cilj. Mene, zapravo, najviše inspirišu “jaki događaji” koje bh. građani doživljavaju u formi vješto upakovane laži. Karikatura je ta koja razotkriva istinu, odnosno podvrgava podsmijehu frizirano, od vlasti lansirano, stanje u društvu. Živimo u vremenu poremećenih moralnih i ljudskih vrijednosti i kad društveni odnosi u BiH dobrano liče na one iz 90-tih. Veliki je strah kod običnih ljudi. Etno-nacionalističke oligarhije čvrsto drže svoje pozicije ne birajući sredstva da ih zadrže. Laž kao sindrom organskog poremećaja prožima politiku etno-nacionalista. Tema, nažalost, za moje karikature ima i previše, jer su bh. dejtonsko državno i društveno uređenje, etno-nacionalističke vođe i njihove politike same po sebi karikatura, ali evo da izdvojim jednu temu koju sam nedavno odradio: U mjesecu predizborne kampanje Općih izbora u BiH 2018 boravio sam u Sarajevu. Inspirisan željom da pomognem bh. biračima pri glasanju, nacrtao sam tada sedam tematskih karikatura koje je TV medijska kuća Face TV objavila u svojoj posebnoj predizbornoj rubrici u pet Centralnih dnevnika. Hvala im. Nakon izbora reagovao sam i tekstom i ilustracijom na izbor člana Predsjedništva iz srpskog naroda, g. Dodika, koji će, paradoksalno, rukovoditi zemljom koju mrzi i želi da je nema. Također sam propratio nekorektno ponašanje kandidata za Predsjedništvo iz reda hrvatskog naroda, g. Čovića, nakon sto je izgubio izbore.



Za one koji ne znaju Vaš opus, recite ko je, u stvari, Šukrija Meholjić?
MEHOLJIĆ: Šukrija Meholjić je rođen u Srebrenici 1943., po zanimanju je arhitekta, a od 1993. živi i radi u Norveškoj, a karikatura mu je hobby “iz nužde”. Umirovljenik je od 2010. godine, ali ne prestaje biti aktivan. Član je internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada. Član je društva arhitekata Norveške. Izdao je dvije dvojezične (bosanski/engleski) knjige svojih karikatura pod naslovom “Pod zaštitom UN-a/Under the protection” (2007.) i “20 godina poslije/ 20 years later” (2015.), a treća knjiga mu je u pripremi. Dobitnik je specijalnog priznanja stručnog žirija za svoje radove na Međunarodnom takmičenju karikatura o srebreničkom genocidu u Turskoj, Izmir (2013.). Osvojio je 1. mjesto za najbolju karikaturu na Međunarodnom konkursu časopisa “Avlija” iz Rožaja (2015.). Dobitnik je specijalnog priznanja i zahvalnice od rektora Trakya univerziteta, Edirne, Turska (2017.) za dvodecenijski veliki doprinos istini i kulturi pamćenja genocidne agresije na BiH. Ove godine, 2018., navršio je 75 godina života; 50 godina od stjecanja akademskog zvanja “dipl. ing. arhitekture” realizujući mnogobrojne arhitektonsko-urbanističke projekte javnih i stambenih objekata u BiH, Srbiji, Poljskoj, Kanadi i Norveškoj; godinama je prenosio znanje mladim naraštajima u Građevinskoj tehničkoj školi u Bratuncu, radio kao projektant u Energoinvestovom projektnom birou u Sarajevu, a u Srebrenici vodio punih 17 godina odjeljenje za urbanizam i prostorno planiranje dajući veliki doprinos unikatnoj arhitektonsko-urbanističkoj ljepoti siluete Jupiterovog grada-Srebrenice; pa onda rat i 25 godina boravka u egzilu u Norveškoj, od toga 12 godina rada u struci kao “overarkitekt” u odjeljenju za urbanizam i prostorno planiranje u komuni Røyken nedaleko od Osla gdje zadovoljava visoko zahtjevnog poslodavca; ovih 25 godina u egzilu također koristi za intenzivnu borbu na afirmaciji tako važnih principa pravednosti i istine za žrtve minulog rata trošeći hiljade sati svog slobodnog vremena na razmišljanje, pisanje članaka i crtanje karikatura. Nacrtao je nekoliko stotina karikatura/ilustracija i imao 24 samostalne, veoma uspješne, izložbe u devet evropskih zemalja: Norveška (Oslo: 2004., 2010., 2011., 2014., 2015., 2016., Slemmestad: 2005., Asker: 2008., Drammen: 2012., Mjøndalen: 2017.); Švedska (Stockholm: 2005.); Finska (Turku: 2010.), Holandija (Haag: 2013., Bh. Ambasada, ProDemos); Belgija (Antwerpen: 2013., Brussel: 2014.); Luksemburg ( Luxembourg: 2016.); Austrija (Wiena: 2016., Linz: 2018.), Turska ( Izmir: 2013., Edirne Trakya universitesi: 2017., Istanbul: 2017.); BiH (Sarajevo: 2003., Srebrenica: 2004.). Svojim nadahnutim kreacijama daje značajan doprinos mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH s fokusom na planetarni zločin – Srebrenički genocid.



Obično svakog Srebreničanina pitaju “Kako je uspio preživjeti genocid i doći u dijasporu”?
MEHOLJIĆ: Proljeće je ’92. godine. April. Bosnom behar dominira, ali ga niko ne primjećuje. Tamni oblaci neke zle slutnje nadvili su se nad gradovima, posebno nad onima s bošnjačkom većinom. Srebrenica nije izuzetak, naprotiv. Srbi počinju intenzivnu realizaciju fiktivne, ranije zacrtane, etnički čiste srpske teritorije, kasnije nazvane Republika Srpska. Pokušaj dogovora o podjeli općine je propao. U gradu nema vode, miniran vodovod i radiopredajnik, tv-relej preusmjeren da prima samo signale iz Srbije. Barikade i pretresi svuda na putevima. Krišom, pod okriljem noći Srbi se naoružavaju. Ljudi su preplašeni, masovno napuštaju grad. Čujemo od uha do uha o pokolju Arkanovih hordi zla u Zvorniku koji je samo 50 km od Srebrenice. Strah i nedoumica vlada srebreničkom kotlinom. Grad je skoro prazan. Ja i moja supruga također odlučujemo s naša dva sinčića privremeno napustiti grad. Ispostavilo se da je to bio bijeg od smrti, jer dva dana nakon našeg izlaska iz grada ušle su u skoro potpuno praznu Srebrenicu paravojne snage iz Srbije i u sprezi s domicilnim Srbima opljačkali grad i žive zapalili iznemogle i stare Bošnjake u njihovim kućama, nedužne žitelje Srebrenice, koji nisu napustili svoj grad. Nakon našeg kraćeg zadržavanja u Gradačcu i Tuzli, naše novo sklonište bio je otok Lastovo u Hrvatskoj. Živjeli smo od ulova i prodaje viška ulovljene ribe, u nadi da ćemo se svakog dana moći vratiti, ali rat je imao svoja pravila. I kad su ’93. godine i Hrvati napali Bošnjake, onda nama kao izbjeglim Bošnjacima nije više ukazivana dobrodošlica u Hrvatskoj. Pošto se nismo mogli vratiti u BiH, prodajemo auto, našu jedinu imovinu, da bi kupili aviokarte za Norvešku koja je tada bila jedina zemlja u Evropi koja je još imala otvorene granice za izbjeglice. U hladnoj Norveškoj, ali uz toplu ljudsku pomoć Norvežana startujemo od nule, učimo jezik i čekamo priliku za posao, jer ratne strahote i prilike poslije njegovog okončanja davali su okvirne smjernice našim životima. Nakon četiri godine života na “leru”, dobijam posao u struci a po preporuci uvaženog profesora dr. Hansa Skottea s Arhitektonskog fakulteta i renomiranog NTNU univerziteta u Trondheimu, a nešto kasnije i supruga Jasminka. Danas smo oboje penzioneri, a sinovi Sandi i Adi su završili fakultete i u radnom odnosu su.

Kako se Šukrija osjeća kada iz sređene Norveške ode u Srebrenicu?
MEHOLJIĆ: Osjećam se veoma tužno, ali kad god imam priliku idem u svoju Srebrenicu. Ona je moj zavičaj, najveća ljubav i nema svoju zamjenicu. Čak sam svojevremeno odbio ponudu za karijerni posao u New Yorku ostavši u Srebrenici i radeći punih 17 godina kao njen vodeći urbanista. Sve svoje zadatke sam obavljao s ogromnom dozom zavičajne ljubavi ulažući pri tom sav svoj stručni i ljudski potencijal u zaštitu i izgradnju prepoznatljivog identiteta srebreničkog neimarskog šarma. To su znali prepoznati moji sugrađani pa su me zato cijenili i respektovali. I danas, kada dođem u svoj grad i sretnem se s preživjelim starim znancima, doživljavam, čini mi se, još veće poštovanje i ljudski dodir ponovnog susreta. Nekakva posebna toplina me oko srca obuzme kad mi sagovornici kažu: “Eh, da si ti ovdje, Srebrenica bi davno procvjetala, ovako”...?
Činjenica da su neki zli ljudi iz srpskog naroda zvjerski oduzeli živote hiljadama mojih nedužnih sugrađana u tom samrtnom genocidnom ljetu 1995., mene najviše boli, jer to su bili moji najmiliji, moje komšije, moji prijatelji i žitelji mog grada s kojima sam se svakodnevno sretao i dijelio dobro i zlo. Neopisiva je bol kad danas moram ići u Memorijalni centar da dodirnem njihov nišan umjesto živog bratsko-prijateljskog zagrljaja. A još mi je teže kad neke od njih ni tamo, ni nakon 23 godine, ne nalazim.
Neizmjerna bol i tuga za izgubljenim sugrađanima dodatno se pojačala nakon saznanja da je moj grad doživio i urbicid te u visokom procentu zbrisan s lica zemlje. Nestala je duša Srebrenice – Gornja i Donja čaršija, uništene sve bošnjačke bogomolje, zapaljene na stotine kuća i drugih objekata. Doubijana je tako moja Srebrenica, a s njom i moje srce koje je samo za nju kucalo. Svaku eksplodiranu granatu na bilo kojem srebreničkom objektu nosim kao trajni ožiljak na svom tijelu, jer je Srebrenica dio mene i ista žubori i žuborit će u mojim venama dok sam živ. A kad vidim da je nekom i moje, u kamenoj ploči uklesano, ime kao projektanta objekta smetalo pa ga je izbrisao, onda mi se zaista zanebesa i ništa mi više nije jasno.


Danas, 23 godine nakon genocida i urbicida, Srebrenicu još uvijek doživljavam kao avetinjski grad s izmijenjenom i desetkovanom demografskom strukturom njenih žitelja. Istina, primjećujem rekonstrukciju gradskih saobraćajnica i trotoara i nove svježe fasade na većini kuća, ali rijetko ko živi u njima. Mnogi su nedužno pogubljeni u genocidu, a preživjeli Srebreničani su rasuti po cijelom svijetu. Neznatan broj njih, mahom starijih osoba, vratio se, a i oni prirodno izumiru. Ulicama srećem neke meni nepoznate ljude. Mladi ne mogu da vide svoju budućnost u ovakvoj Srebrenici. Bila je Srebrenica `95. sama na svijetu, a svijet u Srebrenici! Napuštena, zaboravljena i prepuštena sama sebi tada, a i sada 23 godine poslije. Zašto se sjetimo Srebrenice samo 11. jula? Zašto domaće strukture, a posebno svijet nisu bar pokušali makar malo oprati svoju nečistu savjest većom materijalnom pomoći Srebrenici? Da je to urađeno, danas bi Srebrenica bila “gradić Peyton” kao nekad, a ne još uvijek “Sadaka city”. Pobijeni Srebreničani se, nažalost, ne mogu vratiti, ali su se zato mogli i trebali davno obezbijediti svi potrebni preduslovi za održiv povratak preživjelih na svoja vjekovna ognjišta. Ko to koči ovaj proces, i zašto? Obnova grada, posebno njegovog kulturno-historijskog jezgra, veoma je složen i osjetljiv poduhvat. Bojim se da, u međuvremenu, neke ishitrene (tajkunske) intervencije ne uvedu Srebrenicu u arhitektonsko-urbanistički mrak. (BHDINFODESK-BIRMINGHAM)