SAUDIJSKI ISLAM
Autor: Dr. Džemal Abdussettar
Objavljeno: 18. Nov 2018. 04:11:53

Piše: Dr. Džemal Abdussettar: Pa, hoće li se islamski ummet probuditi iz svoga nemara i uvidjeti kako su ga tiranski režimi eksploatirali? Kako su ih vješto obmanjivali? Kako su zloupotrebljavali njegove emocije, pljačkali njegova bogatstva i poigravali se s njegovim identitetom; te bili glasnogovornici okupatorai prirepci onih koji su u svijetu pravili nered, ne ostavljajući njemu ništa, čak ni samu vjeru!
Obaveza je muslimanskog ummeta da preuzme inicijativu i da svoju vjeru ne prepusti manipulatoru ma kakvu zastavu nosio u ruci, ni bezumniku ma kakvu parolu dizao uvis; da ne dopusti da bude obmanut floskulama, ma odakle one dolazile.
Saudijski režim je, već od samog svog nastanka, zloupotrebljavao dubok vjerski osjećaj stanovnika Arabijskog poluotoka, nastojeći njime osnažiti svoj autoritet i moć. Jedan od vidova te zloupotrebe jest i usvajanje specifičnog načina poimanja islama, kojeg je snažno podupirao, pothranjivao i širio.
Činio je to isključivo iz svog političkog interesa i zarad vanjskih aranžmana s Amerikom i Zapadom, kako je to doslovno rekao Ibn Selman. Na temelju svog proučavanja te činjenice mogu to nazvati „saudijskim islamom“. Naime, radi se o jednom specifičnom poimanju i specifičnom produktu: gdje god se nađeš u svijetu, odmah ćeš mu prepoznati porijeklo – zahvaljujući njegovoj postojanoj fizionomiji i utvrđenom obliku; kao oblanda selefizma koji sa selefizmom nema nikakve veze; kao izraz revnosnosti u vjeri koji s pravom revnosnošću nema ničeg zajedničkog.

Jednom sam sjedio sa svojim studentima, koji su na El-Azhar došli iz drugih zemalja, pred njihov povratak u domovinu. Bilo ih je iz dvadesetak zemalja. Ja sam im objašnjavao šta su prioriteti reforme i promoviranja vjere pa sam od svakog od njih pojedinačno zatražio da navede osnovne prepreke koje im, po njihovom mišljenju, stoje na putu. Iznenadilo me da su svi, bez izuzetka, među glavnim remetilačkim faktorom u toj djelatnosti navodili svoje vršnjake koji su studirali u Saudiji. Sve i jedan se žalio na njihov način pozivanja u vjeru, odnosno na njihovo maltretiranje ljudi, nepoznavanje realnosti u kojoj se nalazi njihov narod, na uskoću njihovih vidika, na grubost u komunikaciji i svođenje islama na samo neke vanjske forme lišene suštine. Jezik njihovog stanja govorio je: Najveća prepreka koja nam stoji na putu afirmiranja vjere je upravo taj saudijski islam!

Jedan student sa El-Azhara je po drugi put ušao kod mene odjeven u saudijsku nošnju, i ja sam ga upitao: „Jesi li ti, sinak, iz Saudije?“ „Nisam“, rekao je. „Iz južnog Egipta sam.“ Začuđen, upitao sam ga zašto nosi saudijsku odjeću; rekao je: „Ovo je, doktore, islamska odjeća!“ Iznenađen njegovim odgovorom, upitao sam ga: „Jesi li igdje pročitao da je Poslanik, a.s., nosio crveno-bijeli šal?“ i on mi je rekao da nije. „Pa zašto ga ti nosiš?“, upitao sam, i dodao: „To je, sinak, samo običaj jednih ljudi, nema nikakav vjerski smisao. Prema tome, ili nosi azharsku odoru, ili običnu egipatsku odjeću.“
Saudijski režim je, dakle, usvojio jedno specifično poimanje islama, te poradio na njegovu instaliranju i širenju svuda po svijetu, koliko god je bio u stanju. Nijedno područje nije ostalo a da na nj nije nasrnuo svojom ideologijom i na njemu izvršio utjecaj tom svojom orijentacijom. Ta ideja je zaogrnuta režimom do te mjere da je jedno automatski ukazivalo na drugo – od obrazovanja koje je nosilo posvjedočenje tevhida, preko akaidskih i fikhskih stajališta pa sve do glasa, galabije, šala i papuča!

Tako se u udaljenim područjima Indije, Afrike, Evrope, Kine i drugdje nerijetko mogu vidjeti ljudi odjeveni u saudijsku odjeću i saudijski šal (gatra), čime žele odaslati poruku da se radi o pobožnim i revnosnim vjernicima.

Ako se, pak, takav postupak i može razumjeti kod običnoga puka, ne razumijem zašto to čine i poznati islamski djelatnici, čak i neki istaknuti učenjaci u raznim zemljama svijeta – zašto se i po formi i po sadržajupokazuju kao Saudijci?!

Zašto, npr. Muhammed Hassan i njemu slični odijevaju bijelu odjeću, te crveno-bijeli šal i papuče kao znak svoje pune vjerske revnosti, premda to nije odjeća njihova naroda? To je zanimljivo naročito stoga što se od Vjerovjesnika, s.a.v.s., ništa o tome ne prenosi, a ljudima se predstavlja kao islamska odjeća. Pa, je li Poslanik nosio bijelu ili crvenu gatru (saudijski šal), ili obuvao jednoprstne papuče?

Ono što izaziva najveće čuđenje jest to što možeš vidjeti neke mlade ljude kako u svom selu ili gradu ezan uče dernjavim glasom, na grub beduinski način a kada ga upitaš zašto tako uči ezan ne umije ti kazati ništa drugo do to da je čuo da tako uče neki saudijski mujezini, kojima, pak, Allah nije podario lijep glas, te da misli da je sunnet njih oponašati. Nisu čitali o tome da je Vjerovjesnik, a.s., tražio da ezan uči Bilal baš zato što je imao pitom glas!

Saudijsko poimanje islama koje se postupno evoluiralo od zabrane televizora, do zabrane telefona i kriminilizacije vožnje automobila od strane žene, što je potrajalo dugo vremena, da bi na kraju završilo dozvoljavanjem muzike, plesa, ubijanjem nevinih ljudi, mučenjem vjerskih učenjaka i prijateljstvom s kolonizatorima a neprijateljstvom prema borcima za slobodu; pružanjem podrške tiranima i diktatorima i agresijom na jedne susjede avionima, raketama i bombama, a na druge blokadom sa kopna, mora i iz zraka, onemogućavajući im hranu, piće, hadž i umru. Da su mogli, uskratili bi im i zrak!

Takvo poimanje islama proizvelo je najgore stanje podvojenosti u svijetu: proizvelo je jedan nakaradan oblik vjerskog ponašanja kojemu u svijetu nećeš naći premca. Naime, pri mnogim svojim putovanjima imao sam priliku vidjeti neke djevojke i žene na aerodromima Kraljevine kako nose crne nikabe sa otvorom za samo jedno oko – tek da bi mogle vidjeti kuda se kreću, no kada bi se avion spustio na svoje odredište izvan Kraljevine situacija bi se drastično mijenjala, pretvarajući se ponekad u svoju suprotnost: one bi se pokazivale u izazovnoj i provokativnoj odjeći s preplanulim tenom i mirisom zamamnih parfema. Takvu podvojenost nigdje u svijetu nisam vidio!

Islam koji vladarima dopušta da bespravno pljačkaju narod, da prolijevaju ljudsku krv bez pravog razloga; da hapse vjerske učenjake, inteligenciju i kritičare a da nisu počinili nikakav zločin; da potpomažu svaki vid diktature i tiranije u svijetu; da zaposjednu Svetu Božiju Kuću i njoj puste koga hoće, a zabrane pristup kome hoće – nije islam kojeg je Allah objavio kao vjeru. To nije islam s kojim je došao poslanik Muhammed, a.s.

To nije pravi islam, makar za nj molio i imam dvaju harema, i podupirali ga oni koji trguju vjerom, titulišu se titulama pobožnjaka i mašu zastavama boraca na Božijem putu.


Islam je, naime, došao da oslobodi čovjeka, a ne da ga zarobi; da ga počasti, a ne da ga ponizi; da ga zaštiti a ne da ga trga na dijelove; da mu bude milost a ne mučenje.

Saudijski islam je dugo vremena sav islamski svijet o jadu zabavio izazivanjem međumezhebskih nesuglasica, insistiranjem na formalnostima. Proizveo je jednu devijantnu generaciju, punu kontradiktornosti i veoma rigidnu. Svoju moć i svoju vojnu spremu nijednom nije upotrijebio da se suprotstavi neprijateljskom okupatoru, da pritekne upomoć nekom kome je nasilje učinjeno i ko vapi za pomoć; za oslobađanje uzurpiranih svetosti. Naprotiv, sve svoje potencijale koristio je samo da bi zaštitio svoj prijesto, da bi uvećao svoje bogatstvo i ostvario svoje pohlepne ambicije, te pomogao nasilnike i podržao despotske tirane.

Ako je u svemu tome bilo i kakva dobra, ono je poteklo od nesebičnoga naroda čiji su prilozi stizali do svih dijelova svijeta, usprkos svim preprekama koje se stajale na putu; od onih čestitih vjerskih učenjaka, čije su ruke tirani sputali, a usta začepili.

Pa, hoće li se islamski ummet probuditi iz svoga nemara i uvidjeti kako su ga tiranski režimi eksploatirali? Kako su ih vješto obmanjivali? Kako su zloupotrebljavali njegove emocije, pljačkali njegova bogatstva i poigravali se s njegovim identitetom; te bili glasnogovornici okupatorai prirepci onih koji su u svijetu pravili nered, ne ostavljajući njemu ništa, čak ni samu vjeru!

Obaveza je muslimanskog ummeta da preuzme inicijativu i da svoju vjeru ne prepusti manipulatoru ma kakvu zastavu nosio u ruci, ni bezumniku ma kakvu parolu dizao uvis; da ne dopusti da bude obmanut floskulama, ma odakle one dolazile.

Na koncu: dužnost je pobožnih vjerskih učenjaka i društveno odgovornih intelektualaca da poruše te duhovne idole koji su ljudima upropastile i vjeru i ovaj svijet; da im iz ruku istrgnu lažni legitimitet i istovremeno zaštite ummet da se ne okupi oko nekih novih idola, kako bi svojom nepatvorenošću i svojim potencijalima krenuo ususret izvjesnoj Božijoj pomoći, ususret bajraku istine pod kojim su mu obećani visina i snažna pozicija u svijetu.

(Autor teksta je generalni sekretar Saveza sunijskih učenjaka - Rabita ulema' ehlis-sunne)