Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija / bivši inžinjer firme Aluminij/: Sve činjenice, upravo ukazuju, na teško stanje u firmi Aluminij, ali se njihovi „dobitnici“ lopovi i kriminalci placaju po Jadranu, od Čiova, Šibenika do Pantovčaka i Maksimira, u velelepnim vilama, motelima i hotelima, koje su u „znoju, muci i jadu“ teško zarađivali, iako su proizvodili lahki metal aluminij.

Da je aluminij laki metal, istina je, ali da je firma Aluminij, u teškom stanju, nova je istina. No, bilo koja istina, latinska veli; „Veritas, amare est“ / Istina je bolna.
Već pune 23 godine, mi obespravljeni radnici nehrvati ove firme, borimo se sa našim raspoloživim sredstvima, kako bi dokazali istinu i ukazali na neviđenu diskriminaciju, prema nama, samo zato što su nas rodile majke, Bošnjakinje ili Srpkinje.

Nismo imali ni finansijskih sredstava, kako bi plaćali, mnoge lažne informacije u javnost, putem mnogih medija, ali smo zato uvijek ukazivali, na lažno predstavljanje i glorifikovanje tzv. „hercegovačkog diva“ ili giganta ili velikog izvoznika, ali ne, već danas dokazanog najvećeg gubitnika.

Planetarna pljačka i kriminal, u firmi i oko nje, sastavni je dio, cjelovitog scenarija, njegovih nacionalističkih snaga i politike HDZ-a, sa izvršiocima iz plemena poglavnika Franje Tuđmana, od Mije Brajkovića, Dragana Čovića, Ive Bradvice i mnogih, veoma znanih, njihovih saradnika i čimbenika ili „bojovnika“, odnosno „jurišnika“.

Neka mi oproste, ovi „cigani“ što u znatnom broju, svakodnevno, prose po ulicama Mostara, ali se njima priključuju, ovih dana, tzv. radnici aluminijaši, da ciganišu i prose od Vlade Federacije, da im pristigne u pomoć. Nažalost, upravo su to svi ovi radnici, uglavnom Hrvati, koji su sve protekle godine, sarkastično, licemjerno, često i nijemo posmatrali našu golgotu, od strane njihovog menadžmenta i svih njihovih nacionalističkih snaga.



Mnogi od njih su došli u ovu firmu i na naša postojeća radna mjesta, iz Konjica, iz Bosne i različitih destinacija, da bi im njihov poglavnik izgradio i brojna stanbena naselja u blizini, da li u Ortješu, u Stocu, Bobanovom selu ili na drugim lokacijama.

Interesantno je, da ove radnike sada ne interesuje nikakva politika, kako pišu u svome saopštenju, već normalno poslovanje firme i njihova radna mjesta. Kao, što ih godina nije interesovala ni egzistencija, nas bivših i obespravljenih radnika i naših porodica, iako smo mnogi od nas, bili proganjani, zatvarani i pljačkani, od njih i njihovih „bojovnika“.

Konačno su i bijele koke počele nositi „crna jaja" tako se i njihova crna sucbina, pojavljuje na svjetlosti dana, pa ko bijaše gore, u visinama „hercegovačkog lažnog diva“ spušta se dolje, na koljena, moleći se za pomoć KOME ili čemu.

Zaluđeni ili opijeni višegodišnjom vožnjom u udobnom i ukradenom „mercedesu" po nekome putu, koji vremenom postaje i veoma trnovit i neudoban za dalju vožnju.



Ne misle valjda, isti ti radnici, da će im sada i Fadil Novalić ili Nermin Džindić, kao izdanci naviknute ulizničke kaste, svih prethodnih bošnjačkih kadrova, iskreno i svojski, priteći u pomoć. Okupirani su oni, daleko unosnijim aktivnostima, na proizvodnji i izvozu, mnogo unosnijih proizvoda različitog bojevog kalibra, prema Palestincima, Sirijcima, Paletincima, brojnim Arapima ili podalje, ka istoku.

Kada bi se i proizvodni program ovih aluminijaša, preusmjerio ka ovakvoj proizvodnji, tek bi tada i bili interesantni, ovom dvojcu i ostalim ministrima iz Vlade Federacije.

Po narodnoj, u očekivanju i njihove pomoći ili konkretnog interesovanja, stoji; „Lipši magarče, dok naraste spasonosna trava“.

Sve činjenice, upravo ukazuju, na teško stanje u firmi Aluminij, ali se njihovi „dobitnici“ lopovi i kriminalci placaju po Jadranu, od Čiova, Šibenika do Pantovčaka i Maksimira, u velelepnim vilama, motelima i hotelima, koje su u „znoju, muci i jadu“ teško zarađivali, iako su proizvodili lahki metal aluminij.

Nama, obespravljenim radnicima, Srbima i dijelu Bošnjaka, samo ostaje da se radujemo vremenu i trenutku, kada će se i konačno otkriti bista, njihovog oca nacije Franje Tuđmana, čiji je , upravo i bio san, prisvajanje ovoga „hercegovačkog diva“ kao strateškog interesa Hrvata, kada već nisu mogli stvoriti i svoju banovinu, Herceg Bosnu.

Pored pozlaćene biste, đeneralu Franji, kao i nastavku uspješnog poslovanja, ovog „hercegovačkog patuljka“ rado se odričemu i svih naših, zasluženih radničkih potraživanja. Sretno.