Za sada je albanski narod konforno smješten u dvije države, Albaniju i Kosovo. Svako voli više nego manje, pa i Albanci isto tako više vole da žive u nekoliko svojih država, nego u jednoj jedinoj, ma kolika ona bila. Nije nimalo isključeno da se jednog dana formiraju još neke države svekolikih Albanaca manje površine i obima, po uzoru na San Marino i druge, ukoliko za tako nešto bude bilo blagoslova velikih sila, prije svega Amerike. Stanovnici drevne plavsko-gusinjske Ljuge, koji su kao većina potomci drevnih Ilira, već su u svojoj historiji iskusili samostalnost više od trideset i nešto godina, protiveći se na taj način nepravednim odlukama Berlinskog kongresa.

Pojedini albanski susjedi sa prostora Balkana, naveliko strecaju da li će se jednog dana stvoriti Velika Albanija, koja bi navodno po njima mogla biti strah i trepet za komšije u okruženju, posebno za one koji Albancima tradicionalno nisu bili prijatelji i koji su im kroz historiju dosta neprilika pravili i sada im to pokušavaju činiti. Postoji davno izrečena krilatica, nedao ti Bog dobru zemlju i nevaljalog i pakosnog komšiju, jer ako se te dvije stvari sastave, onda je kvalitetni prostor teško i žao napustiti i dići ruke od njega, a još je teže lošeg komšiju trpjeti da te iznova i iznova teroriše, ponižava i drži u neizvjesnosti.

Pa ipak, Stvoritelj Nebesa i zemlje je Albance kao naciju blagoslovio jer ih je u više konfesija uputio i usmjerio, kako bi im na taj način otvorio i darivao olakšice i kako bi kao takvi imali otvorena vrata na sve četiri strane Svijeta. Oni su danas većinski opredijeljeni najuzvišenijoj i najčistijoj vjeri Dini Islamu, no isto tako su zlata vrijedne i druge neislamske konfesije kojima pripadaju određeni Albanci, a iznad svega vjerska tolerancija po kojoj su Arbanasi, kako ih od milošte drugi znaju osloviti, primjer ostalima u Svijetu.

Svjetsko javno mnenje Albance danas prepoznaje kao tolerantan i gostoljubiv narod, koji iznad svega zna da saburi i podnosi nepravdu i poniženja, uvjeren da uvijek i kada kiša pada, Sunce je negdje tu iza oblaka. Prihvatili su oni za komšije Južne Slovene, posebno Srbe, milom ili silom jer je sudbina tako htjela, koji su sa prostora Karpata doselili u sedmom vijeku nove ere, da bi kasnije i jedne i druge okupirala turska imperija i držala ih pod svojim protektoratom nekih pet stotina godina.

Albanci kao fleksibilan narod su mnogo lijepog naučili od Osmanlija, prije svega je većina njih prihvatila Islam kao svoju vjeru i kao stil življenja, pazeći pritom da sačuvaju čvrste veze sa svojom braćom koji su ostali u kršćanstvu. Te i takve bratske veze su im bile garant da se oslobode zuluma i poniženja, kojima su bili izloženi u bivšoj Jugoslaviji. Albanija je kao država formirana 1913.godine sa raspadom turske imperije, iako su Albanci u okviru svojih sandžakata (Skadarskog i drugih), uživali suštinska prava i imali visok stepen svoje autonomnosti.

Na veliku žalost, ogroman broj Albanaca je ostao van matične države Albanije, gdje su najteže prolazili Albanci Kosova, prepušteni samovolji i iživljavanju javnih i tajnih službi srbijanskog režima, za čiju je formalnu autonomiju Kosovo bilo oglašeno. Mudrim postupcima Kosovara i njihovih političkih predstavnika, stvorili su se uslovi za stvaranje još jedne albanske države Kosovo, koju su evo već nekoliko ljeta priznale mnoge ključne države svijeta, prije svega vele sile Amerika, Francuska, Njemačka, Engleska i mnoge druge. Trenutno se čeka priznanje od Srbije i Rusije, a ako ono ne uslijedi odmah, uslijediće kasnije, sve jedno. Samo da ima mira i da svi žive kako je Bog ostavio i propisao.

Za sada je albanski narod konforno smješten u dvije države, Albaniju i Kosovo. Svako voli više nego manje, pa i Albanci isto tako više vole da žive u nekoliko svojih država, nego u jednoj jedinoj, ma kolika ona bila. Nije nimalo isključeno da se jednog dana formiraju još neke države svekolikih Albanaca manje površine i obima, po uzoru na San Marino i druge, ukoliko za tako nešto bude bilo blagoslova velikih sila, prije svega Amerike. Stanovnici drevne plavsko-gusinjske Ljuge, koji su kao većina potomci drevnih Ilira, već su u svojoj historiji iskusili samostalnost više od trideset i nešto godina, protiveći se na taj način nepravednim odlukama Berlinskog kongresa.
Albanci tuđe neće, a svoje ne daju. Njih generalno svako voli, a izuzetke ne treba ni spominjati.
El hamdulilah!