DR. MUSTAFA CERIĆ: Ozbiljnom analizom ponašanja Bošnjaka/Bosanaca, kako u ratu tako i u miru, može se ustanoviti da su Bošnjake/Bosance, uz neke manje propuste, krasile ove dvije moralne i političke vrijednosti u jednom općem bosansko-moralnom i političkom konceptu. Naravno, najzaslužniji za to bio je rahmetli Alija Izetbegovići, koji je na uvjerljiv način spajao u svojoj političkoj misli i praksi bosansku mudrost i bosansku hrabrost. Alija nije mudru šutio kad je trebalo da hrabro progovori, ali nije ni ludo govorio kad je trebalo da mudro šuti.

TAČKA TREĆA I ČETVRTA: MUDROST I HRABROST: - Na isti način kao što su "istina" i "pravda" spojivi, odnosno neodvojivi, tako isto su "mudrost" i "hrabrost" spojivi, tj., neodvojivi u konceptu naše bosanske moralne i političke misli i prakse. Čak i ako nismo potpuno svjesni tih vrijednosti (istina, pravda, mudrost i hrabrost), mi o tome moramo pričati i pisati da bismo ih bili svjesni i da bi nam te vrijednosti u konceptu naše bosanske moralne i političke misli i prakse bile jasne i prihvatljive. Riječ je o moralnoj i političkoj misli i praksi, koju mi ovdje zagovaramo, jer mislimo da postoji u duši i srcu našeg naroda. Stoga, samo oni koji nose u svojoj duši i svom srcu te iste vrijednosti mogu dostojno predstavljati Bošnjake/Bosance. Oni koji to nemaju, nisu dorasli bošnjačkog/bosanskog povjerenja.

Mudrost je moralna kategorija, kaja se pretvara u političku vrijednost na način da čovjek osjeća dublje i vidi dalje što se iza političkih događaja krije. Hrabrost je, isto tako, moralna kategorija, koja se pretvara u političku vrijednost na način da čovjek uspravno stoji kad ga se napadne, ali i smjelo napada dušmana kad mu se nametne. U stvari, ove dvije moralne i političke vrijednosti - mudrost i hrabrost - su nezamislive da ostanu odvojene. Jer, mudrost bez hrabrosti je kukavičluk, a hrabrost bez mudrosti je samoubojstvo. Otuda je naš problem najčešće bio u tome da mudri nisu bili hrabri, a hrabri nisu bili mudri pa su gubili političke bitke. To se događa onda kada mudri mudro šute, a trebali bi da glasno progovore, i kada hrabri progovore preglasno, a trebali bi da šute. Dakle, mudrost je taj bosanski osjećaj trenutaka, taj bosanski osjećaj za pruženu priliku, koja ako se izgubi ne može se više nadoknaditi. A hrabrost je taj bosanski damar, taj bosanski nagon da se Bošnjak/Bosanac oslobodi od straha, kao najopasnijeg dušmana.

Ozbiljnom analizom ponašanja Bošnjaka/Bosanaca, kako u ratu tako i u miru, može se ustanoviti da su Bošnjake/Bosance, uz neke manje propuste, krasile ove dvije moralne i političke vrijednosti u jednom općem bosansko-moralnom i političkom konceptu. Naravno, najzaslužniji za to bio je rahmetli Alija Izetbegovići, koji je na uvjerljiv način spajao u svojoj političkoj misli i praksi bosansku mudrost i bosansku hrabrost. Alija nije mudru šutio kad je trebalo da hrabro progovori, ali nije ni ludo govorio kad je trebalo da mudro šuti.



No, najočitiji primjer spoja mudrosti i hrabrosti bosanske politike u miru je bio hrabri nastup na međunardonom sudu u Den Haagu, gdje su, po prvi puta u povijesti, privedeni gotovo svi politički i vojni lideri jedne države pred međunarodno lice parvde za ratne zločine, uključujući i ponopravno presuđeni ratni zločin genocida nad našim narodom. Ali, za to nije bila dostatna samo bosanska hrabrost, već i bosanska mudrost da se dobije relevantna podrška međunarodne zajednice. Rekao bih, to je ono, uz "istinu" i "pravdu", što nam danas najviše nedostaje - bosanska "mudrost" i bosanska "hrabrost", koju nedvojbeno posjeduje u duši i srcu naš narod. Gdje i kada se to izgubilo? Izgubilo se to u našim međusobnim svađama, koje su nastale zbog "neistine" i "nepravde", koja se postupno širila među nama i protiv nas, a to je ono stanja u kojem se svi osjećaju uvrijeđenim i poniženim; izgubili smo to onoga trenutka kad su glave na vrhu naše moralne i političke misli i prakse izgubili osjećaj trenutka, trenutka u kojem je trebalo glasno progovoriti, a ne mudro šutiti, ali, ništa manje porazno, a možda je i poraznije bilo za nas to što su se propuštale zlatne prilike zbog neznanja ili nemara, prilike koje se teško mogu nadoknaditi.

Da li je moguće povratiti vjeru i povjerenje u taj dokazani moralni i politički koncept (istina, pravda, mudrost i hrabrost) oko kojeg se okupljao gotovo cijeli bošnjački/bosanski narod u ratu i jedno vrijeme u miru? Neki misle da to nije moguće, jer su orginal tog bosanskog moralnog i političkog koncepta kvarni pojedinci toliko oštetili da ga nije moguće više orginalno obnoviti. Donekle bih se složio se s tim mišljenjem, ali ipak mislim da je jezgra tog koncepta ostala zdrava. To je ono što je u orahu najbitnije, jer je jestivo, a to je zdrava orahova jezgra. Kad orah sazri istrošena zelena kora s njega otpada, ispod zelene kore je tvrda orahova ljuska, koju treba razbiti da bi se došlo do orahove jezgre, koja je jestiva i u kojoj su zdrave kalorije i pozitivna masnoća.

Čini mi se da je trenutno koštunava orahova ljuska smetnja da se dođe do orahove jezgre, koja nas iznova mami da je okusimo, jer osjećamo moralnu i političku glad, glad od koje se može politički umrijeti. Onaj koji je sposoban da razbije tu tvrdu koštunavu orahovu ljusku kako bi došao do zdrave orahove jezgre, zaslužuje naše poštovanje i podršku na putu našeg povratka ka zdravom moralnom i političkom konceptu, kojem teži duša i srce našeg naroda. A da bi to postigli moramo biti uporni u zahtjevu da dođemo do zdrave jezgre, koja nam stoji na dohvatu, odmah ispod koštunave ljudske ljuske. Nju treba da razbijemo mudro i hrabro - i strpljivo, odnosno uporno.

U sljedećem nastavku, ako Bog da, govorit ćemo o saboru - stpljivosti, odnosno upornosti kao petoj tačci u bosanskom moralnom i političkom konceptu.