AMIR ISMIĆ BATON - ČOVJEK NA BROJU 22
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
Objavljeno: 07. Sep 2018. 17:09:51

Ja sam izabrao čovjeka: AMIR ISMIĆ BATON


SAID ŠTETA: Čovjek kojem su se ispriječili neki, što kao neodgojena djeca hrle na šećer visokih polica. Čovjek kojem se ne vesele one spodobe sa početka priče, a koje se kao žohari gomilaju dunjalukom. Čovjek, čije se dobrote plaše one guzne baje što su trebali biti ljudi, pa ga potvaraju i spletkare mu iza leđa.
Družimo se već nekoliko godina, intezivno ugrađujući priče ratnika protkane teškim sudbinama, od kojih nastade knjiga. Ali ono što nigdje neće i ne može biti zapisano, jeste tuga u onom jednom oku koje mu osta nakon teškog ratnog ranjavanja kada izgubi i desnu ruku. Tuga za Bosnom i Hercegovinom koja cupka u mjestu. Još kada ga neki dušebrižnici počnu prozivati da mu udare na čast, njegova tuga nadvisi bol onih ratnih rana čije ožiljke nosi.

Čovjek je odgojen u imanu i ako ga išta može zaboliti, onda je potvora bolest što razdire. Gledam ga, dok na njegovom licu iščitavam roman lijepo naslikanih emocija, koje mi zasjenjuju ostale gelere od mine što mu u ruci eksplodira. Ne spominje imena!? Nikada nije spomenuo niti jednu od tih spodoba što hode dunjalukom. Samoljubi i uvlačiguzice, poltroni i janjičari, što zaboraviše rođenu mater, umazani parfemima kao francuske kurve ispod kojih pritajeno vreba sifilis. Razaznavao sam svaku ponaosob. Jer se toliko tuge nagomilalo na licu ovog insana, da je i mene zaboljelo. Onda jedno jutro, dok smo ispijali čaj i prepričavali dobrotu, dajući duši mrvu zraka da nas ne napusti, reče mi kako ga hoće staviti na listu. Za izbore!

- Prihvati! Izgovorim presjecajući njegovu sljedeću rečenicu, koja će potegnuti sjećanje na posljednjeg Božijeg Poslanika, pa mu nastavim. I u njegov vakat bilo je potvore i laži. Samo zapamti, djelom se brišu i najgore potvore dragi moj prijatelju. A ti već imaš dijela što anamooni neće sakupiti da imaju devet života. Tvoja je ruka šehid! Tvoje je oko šehid! Tvoja je krv natopila ovu zemlju po kojoj hode spodobe gramzivo grabeći dunjaluk za sebe. Ti iza sebe imaš porodicu koja je stub svakog društva. Časnu i uspješnu, da je za primjer. U nauci i ličnom obrazovanju, odmakao si ti lajavcima jednu svjetlosnu godinu. Prihvati! Završio sam kao da mu naređujem, a strah me bilo da ne odustane.

Nebrojeno puta mi je ponovio riječi Poslanika Muhammeda a.s., da se u vlast biraju oni koji vlast neće, a koje narod izabere kao najbolje među sobom. Odavno to ovdje nije slučaj, pa nam se na vlasti nakotilo sve više hajvana. Balegaju kud hode ovom lijepom zemljom, ostavljajući tako jedini svoj trag.

Čovjek! Amir Ismić, dunjaluku sve više poznat kao BATON, sin majke Adile i oca Aziza.

O njemu sam u knjizi “Batonove priče” zapisao ovako. “Osamnaest priča sam započinjao po nagovoru! Ovu pišem bez nagovora, sa išaretom koji dolazi duboko iz duše, ali i sa puno drhtaja u grudima, koji se prenose na olovku. Hoću li znati napisati dovoljno jasno, potpuno uvjerljivo, životno sveobuhvatnu priču o čovjeku? Hoću li pokleknuti pred olovkom, kao pred mačem, koji sam koliko maločas vješto držao? Kako pisati o čovjeku, koji korača uspravno na čelu kolone najboljih sinova naše domovine, teških invalida prošloga rata. I ne posustaje, nego pruža korak, da ga je teško pratiti. Čovjeku, koji se bavi historijom, samo da bi bolje zakoracio u budućnost. Čovjeku koji jako malo spava. Kako kaže, ne voli spavati! Ali na tren, i kada zaspi, on sanja najljepše snove o svojoj Bosni i Hercegovini.”

Čovjek na broju 22!

Čovjek kojem su se ispriječili neki, što kao neodgojena djeca hrle na šećer visokih polica. Čovjek kojem se ne vesele one spodobe sa početka priče, a koje se kao žohari gomilaju dunjalukom. Čovjek, čije se dobrote plaše one guzne baje što su trebali biti ljudi, pa ga potvaraju i spletkare mu iza leđa.

Zar ćete opet dati glas takvima?

Zar ćete glasati za one koji iza sebe nemaju ni kučeta ni mačeta? Ništa osim pohlepe koja ih nosi. O zdravoj porodici da i ne govorim. Takve je i kosa napustila prerano, neka znate. Zar ćete glasati za one koji ni u svom selu nisu omiljeni, a došli su da vladaju gradom i ne daj Bože državom. Zar ćete glasati za one koje ne razumijete ni kada govore bosanskim jezikom, jer frfljaju i miješaju glasove. Nemaju oni govornu manu, već u svojoj pohlepi pojedu i slova. Oni ga moraju popipati, prije nego ga izgovore, jer ga dijele na “mehko” i “tvrdo”.

Zato sam izabrao čovjeka na broju 22!

I ne briga me koja je stranka!

Nije mi važno hoće li mi sutra zaposliti dijete u “Vodovod”, “Grijanje”, “Tržnicu” ili neku drugu državnu kompaniju gdje se ne radi ništa. Ne brinem, jer sam djecu odgajao da se naoružaju znanjem. Nemam nikakvog interesa, osim jedno, da bude insan u vlasti. I svoju djecu sam učio prije svega da budu insani, a ne hajvani. Zato ja glasam za insana! Jer od hajvana koji nam se uguraju u vlast ni balega nije od koristi.

Ja sam izabrao čovjeka!

A vi???
Ne morate mi reći.
Samo kada vas jednom savjest upita, a hoće, ne tražite ovdje odgovora.
Odgovarat ćete sami!