AZIZ HUREM: Radost djece je počinjala već sa kupovinom ovna nekoliko hefti ili par mjeseci prije Bajrama. Naše dede ili očevi su to umjeli prirediti i obradovati nas djecu, a mi smo se utrkivali ko će bolje ovna paziti i hraniti, dajući mu vodu, žito i soli iz ruke. A, bijaše nam tako drago kada nam svojim gubicama dotakne naše dječije dlanove. Neopisiva draž i osjećaj.

I meni kao i vama je Bajram bio najsretniji trenutak u toku godine. A, posebno Kurban-bajram koji je imao posebne draži i radosti. Kako za djecu tako i za odrasle.

Radost djece je počinjala već sa kupovinom ovna nekoliko hefti ili par mjeseci prije Bajrama. Naše dede ili očevi su to umjeli prirediti i obradovati nas djecu, a mi smo se utrkivali ko će bolje ovna paziti i hraniti, dajući mu vodu, žito i soli iz ruke. A, bijaše nam tako drago kada nam svojim gubicama dotakne naše dječije dlanove. Neopisiva draž i osjećaj.

Ljubav prema ovnu-kurbanu se tako izgradi i razvije da smo mi djeca znali i suzu pustiti kada ga povedu s tekbirima i s oštrim noževima u rukama prema mjestu već određenom za klanje. Prije toga je već iskopana mala rupa u zemlji gdje treba da se slije kurbanska krv. Mi djeca nismo mogli gledati taj čin. Dok smo bili manji govorili bi nam: okrenite se, a kako smo odrastali učili su nas da i mi malo pripomognemo u tom ritualu. Potom onako zaklanog bi kasab, babo i još oni jači privukli žrtvu do stare jabuke na kojoj su bile okačene čengele isključivo za zguljivanje kože i odstranjivanje iznutrice. Naš žal za živim ovnom bi polahko jenjavao a, pogotovo kada nam kasab izvadi bubrege i tutne u ruku – evo nek vam mati isprži. To je bila poslastica kojoj danas nije ravan ni jedan specijalitet.

Slijedila bi pauza, uz kahvu i bajramski eglen, a potom sječenje kurbana koje smo mi opet sa punom korpom raznosili i dijelili po mahali.

Evo kurban od mog babe, „čiji si ti mali? pitala bi domačica ili domačin kad se pomolimo u avliju ili na ulazna vrata. A, kad kažemo čiji smo – pružajući kurbansko meso oskudno zamotano u bijeli papir jer papira nije bilo dovoljno kao danas - ona ili on kaže kabul-olsun a mi odgovaramo halal-olsun. Sačekajte malo. Domaćica bi trknula u kuću i eto tije za čas sa kakvim kolačem, keksom ili bajrambankom u ruci. Fala, - rekli bi smo, Allaemanet, Allaemanet djeco.
Bir-vaktile se bajram osjećao u zraku. Sve se vrtilo oko kurbana i bajramske sofre. Ljudi bi se onako džematile i stihijski bez ikakvog protokola posurijali i zijaretili jedni druge. Sva rodbina je bila na okupu bez izuzetka.

KURBAN DANAS
Danas nije mnogo ostalo od svega ovoga. Nisu ostale te radosti i veselje, nema te bajramske i kurbanske euforije, nema ni djece koliko je prije bilo. Ostalo je klanje kurbana baš onako kako je bilo i prije pola vijeka ili prije stotinu ili dvjesto godina. Iza kuće, u bašći, u prikrajku, kuhinjskim ili malo večim nožem, zguljivanje kože na nekoj staroj jabuki ili kruški, čejrećenje i sječenje na panju ili debljoj dasci i sve ostalo što slijedi upravo onako kako smo naučili od Turaka prije par stotina godina.



Da li je potrebno i nužno mijenjati ovakvu praksu.

U jednom velikom evropskom gradu (a vjerujem takvih je više) Turci za Kurban-bajram iznajme tor, staju i klaonicu. Iz Turske dovezu hiljade brava. Sve to oglase putem socijalnih mreža i ostalih medija. I naravno svi zainteresovani brže-bolje poslije Bajram-namaza trče na poznatu adresu, izaberu kurban a mesarski dio posla obave kvalifikovani kasapi opremljeni svim tehničkim pomagalima. Za nepunih pola sahata dobijete vaše kurbansko meso u kištri ili vreći namijenjenoj za meso.

*****
Islamska zajednica BiH umnogome je rješila naš posao oko klanja kurbana i prinošenja žrtve. Svi koji nemaju uslove za klanje, ili ne mogu ili ne žele da se oko toga bave uplate određeni iznos na račun IZ u BiH na ime kurbana. U urbanim sredinama je to praksa već decenijama a, sve češće to praktikuju i ljudi na selu.

Ali još uvijek ima jedan veliki broj koji se ne odriče stare prakse i tradicije. Uz to još negativno kometirajući da uplatom kurbana za IZ BiH nisu obavili propisanu dužnost na valjan način. Kako sam na početku naveo – taj čin je bio interesantan, svećan, euforićan, značajan i potreban u tom vaktu i na tom mjestu. Tim vise što se meso na trpezi moglo savim rijetko vidjeti. Danas je u jelovniku sve više mesa i mesnih proizvoda pa još kad pristigne kurbansko naše i komšijsko onda, niti ga možemo potrošiti za kratko vrijeme niti obezbjediti i zaštititi od kvarenja.

Dodatne nevolje su da to rade ne stručni i ne kvalifikovani mesari uz prična tehnička i improvizovana pomagala. Ne rijetko se priučeni kasap posijeće. Dešava se da ovan ili ovca pobjegne ne pažnjom vlasnika ili haljkavim odnosom prema još živom kurbanu. A ukoliko je u pitanju goveče, pa još ako je malo jače i kabastije onda se dešavaju ne željeni prizori od obaranja i kako da ga podvale do odstranjivanja i odlaganja tako glomaznih iznutrica i dijelova tijela koji nisu za upotrebu.

Ako ovome svemu dodamo još haljakviji odnos prema kurbanskim kožicama koje je potrebno dovoljno i odmah nakon klanja propisno nasoliti i dostaviti na poznatu adresu – onda se problemi gomilaju jedan na drugi. (Kako je to dnevna novina “AVAZ” u službi jednog antibošnjaka jedva dočekao i stavio na naslovnu stranicu).

Milioni sitne i krupne stoke budu žrtvovani za vrijeme Kurban-bajrama u roku dva-tri dana od Istoka do Zapada. U tih nekoliko narednih dana su trpeze previše masne da bi u ostalih tri stotine i kusur dana bile i suviše posne.

Ne ravnomjerna raspodjela i ne racionalno trošenje kurbanskog mesa u vrlo kratkom vremenskom intervalu širom Muslimanskog svijeta navodi me na razmišljanje i pitanje:
- Hoće li jednog dana neko to dovesti u red,
- Da li je moguće da se klanje kurbana obavlja na određenim i za taj čin tehnički opremljenim mjestima,
- Zašto – svako onaj koji želi da kolje kurban - ne bi blagovremeno prijavio i dostavio svoj još živi kurban uz svu potrebnu procedure i uz mogučnos prisustva tom činu,
- Kako uskladiti i rasporediti potrošnju istog na jedan duži vremenski period,
- Kako preusmjeriti kurbansko meso onima kojima je stvarno potrebno (koji su prioritetni i manje ili vise gladni negdje na drugom kraju svijeta) a da to ne bude na suprot islamskog propisa koji kaže da se podijeli komšijama, rodbini i prijateljima.
- Ako je nekada bila praksa naših deda i očeva da se odmah poslije Bajrama kupi Kurban za sljedeći Bajram – pa se isti hrani i pazi cijelu godinu ---- zašto već sada godinu dana ranije - ne uraditi isto i na nivou cijele IZ u BiH te rezervisati, dogovoriti i planirati sve to sa prodavcem odnosno uzgajivaćem stoke – isključivo sa Bošnjakom i svakoko plasman i bezbjedno lagerovanje kurbanskog mesa, uključujući i blagovremene prijave i uplate onih koji žele uplatiti kurban.

Moramo priznati, mnogo nedostataka i ne potrebnog držanja anahronih pravila i bespotrebnih običaja kojima je ovaj vjerski propis opterećen. Neko sa vrha ulemanske naučne islamske piramide bi trebao postaviti nova svježa i modifikovana pravila za ovaj obred ne dovodeći to u koliziju sa osnovnim vjerskim propisom ali ipak prilagođeno novom vremenu i načinu života.

Imam jednog prijatelja iz Turske koji je u jednom manjem gradu u Njemačkoj držeći se bukvalno tradicije i propisa zaklao kurban na balkonu svog stana na trećem spratu. Naravno otkrile su ga komšije jer je krvlju uprskao fasadu. Uslijedila je prijava i debela kazna. Treba li da se nama dešavaju slične stvari? Ukoliko Bosna uđe u EU uslijediti će i propisi za zaštitu životinja koji će nam biti nametnuti bez pitanja, - kako kaže Elvedin Subašić u zadnjem Preporodu.