BOŠNJAČKE POBJEDE POD TUĐIM BAJRACIMA U PRVOM SVJETSKOM RATU
Autor: Dženis Šaćirović
Objavljeno: 18. May 2018. 16:05:09

DŽENIS ŠAĆIROVIĆ: Bošnjaci su u Prvom svjetskom ratu na prostoru Srbije činili mobiliranu vojsku u borbi protiv Austrougarske. Postoje mnogi vjerodostojni podaci da je veliki dio Bošnjaka ratovao na strani srbijanske vojske na Cerskoj i Kolubarskoj bici, a naročito u odbrani Beograda. U svom radu pod nazivom ,,Bošnjaci/Muslimani u odbrani Beograda 1915. godine”...


Rijetki su narodi u svijetu sa tako dramatičnim sudbnonosnim ishodima, kao što su to Bošnjaci. Skoro da ne postoji narod koji bi opstao do dana današnjeg, da je imao identičnu sudbinu. Kada pogledamo danas narode na Balkanu, u svim dramatičnim vremenima, ratnim previranjima, sukobima velikih sila čiji su se interesi lomili na ovim prostorima, svaki narod je imao nekog svog zaštitnika sa strane, nekog stimulanta za proširivanje granica i ekspanzionistička nastojanja, sem Bošnjaka, sem Bosne. Bez Bosne i Bošnjaka nije bilo moguće uspostaviti ni Osmansku imperiju, niti bilo kakav oblik Jugoslavije, a niti jednu velikodržavnu tvorenivu na Balkanu. Bošnjaci su je mogli prekinuti ili pomoći, ukoliko su bili natjerani kao u slučaju stvaranja velikodržavlja na račun Bosne, prevareni u stvaranju Jugoslavije ili pristankom na odanost Osmanskom carstvu, kojem su dali mnoge svoje najbolje ljude na raspolaganjU upravljanja imperijom. Prosipali su Bošnjaci u različitim razdobljima svoje kosti od Perzije do Beča, od Gevgelije do Trsta, od Sandžaka do Beograda, a jedan takav primjer je hitorija zabilježila prije stotinak godina, tačnije 1915./1916. godine. Kao odani i najhrabriji vojnici u uniformama austrougarskih, turskih i srbijanskih vojski, izvojevali su više od onoga što je historija od njih očekivala. Danas su te zasluge relativno priznate, negdje potpuno i namjerno zatrane, ne bi li se bošnjački narod izbrisao i omrznuo, negdje djelomično priznate, a negdje se ipak poštuju toliko da mali broj Bošnjaka je danas svjestan toga. Bilo je kako je bilo, Bošnjaci su branili druge, tuđe gradove, tuđe bitke vodili, a stigli i svoje odbraniti, kako tada, tako i poslije pa i sve do sada, bez ikakve pomoći onih za koje su se borili. Prema knjizi Varnera Šahingera, koji je prvi objavio knjigu o učešću Bošnjaka u ratu, pod nazivom “Die Bosniaken kommen”, u I svjetskom ratu se borilo oko 200.000 Bošnjaka, mada je opravdano reći da se te cifre i prevazilaze. Pero Blašković koji je napisao knjigu ,,Bošnjaci u I svjetskom ratu’’ izdatu u Beogradu 1939. godine, navodi da je u ratu učestvovalo “više muslimana nego pravoslavaca”, pa se zbog toga može opravdano tvrditi zašto je ova knjiga danas prava rijetkost među historijskim knjigama i svjedočanstvima. Međutim, neosporno je koliko je Bošnjaka poginulo u austrougarskoj turskoj i srbijanskoj vojsci. Nesporna je uloga Bošnjaka u velikim bitkama koje su se vodile u I svjetskom ratu pod tuđim bajracima, bez čije žrtve bi danas možda sve i bilo drugačije.

Bošnjaci na strani Srbije



BOŠNJACI U ODBRANI BEOGRADA: Komandant ovog bataljona, Sjeničanin kaplar Šemso Midović, kao i njegovi saborci, izginuli su u odbrani Beograda


Bošnjaci su u Prvom svjetskom ratu na prostoru Srbije činili mobiliranu vojsku u borbi protiv Austrougarske. Postoje mnogi vjerodostojni podaci da je veliki dio Bošnjaka ratovao na strani srbijanske vojske na Cerskoj i Kolubarskoj bici, a naročito u odbrani Beograda. U svom radu pod nazivom ,,Bošnjaci/Muslimani u odbrani Beograda 1915. godine”, dr. Mihajlo Šarenac navodi: ,, ono što je danas malo poznato srpskoj javnosti, a to je da je od oko 10.000 srpskih vojnika koji su branili Beograd 1915. godine njih oko 1.500 bilo muslimanske vjere, porijeklom iz Sandžaka, Makedonije i Kosova i Metohije.” On dalje navodi: ,,Prisustvo Muslimana iz Sandžaka, Kosova i Metohija kao i iz Makedonije kao vojnika u okviru posebne srpske vojne cjeline „Trupe Odbrane Beograda“ sporadično se pominje u srpskim vojnim izvorima iz 1915. godine. Međutim, riječ je o rasutim podacima koje niko nije sistematizirao. Nasuprot nepostojanju ove teme u historiografiji, uspomene na boravak Muslimana u srpskoj vojsci dijelom su sačuvane u Sandžaku. Sećanje se prenosilo porodičnim predanjem, pa je samim tim podrazumijevalo i sva ona iskrivljavanja i pojednostavljivanja koje podrazumijeva usmeno prenošenje historijskih znanja. Najvažniji trag o boravku muslimanskih vojnika u Beogradu 1915. godine predstavlja priča o Neznanom junaku sahranjenom na Avali. Naime, u Sandžaku je raširena verzija prema kojoj kosti Neznanog junaka pripadaju nekadašnjem stanovniku Duge Poljane na Pešteru, Sulejmanu Baliću. On je, prema predanju, poginuo kao srpski vojnik na Avali u jesen 1915. godine. U odsustvu preciznih obavještenja i provjerenih historijskih činjenica historija učešća Bošnjaka u srpskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, kretala se između potpunog nepoznavanja i zaborava, s jedne, i legende i mita s druge strane.” Prema podacima Arhiva vojske Srbije, Radomir Putnik je pred Ministarskim savjetom Kraljevine Srbije iznio preporuku Vrhovne komande 25.12.1914. godine, da se u vojsku pozovu tri godišta muslimana sa teritorija pripojenih Srbiji poslije Balkanskih ratova. Radilo se o 5.956 mladića sa prostora Sandžaka, koji su regrutovani i okupljeni u dva muslimanska bataljona, a jedan od njih bio je 4. Bataljon, čiji je 10. Kadrovski puk bio kučma odbrane Beograda. Komandant ovog bataljona, Sjeničanin kaplar Šemso Midović, kao i njegovi saborci, izginuli su u odbrani Beograda. Bitka za odbranu Beograda koja se odigrala 9.10.1915. godine, bila je odlučna borba za odbranu Beograda. Kaplaru Šemsu Midoviću, mnogi srpski historičari ne mogu osporiti ulogu u ratu, pa su se nerijetko mogli pročitati tekstovi svjedočastva nejgove herojske borbe za odbranu srbijanske prijestolnice.

Što se tiče teze da je Sujelman Balić zapravo Znani neznani junak, potvrđuju i svjedočenja mnogih bošnjačkih historičara i univerzitetskih profesora, među kojima se pune tri decenije izdvaja prof. dr. Šefket Krcić sa svojim suradnicima ispred institucije Matice Bošnjaka Sandžaka, koji je ujedno i pokretač inicijative da se izradi spomen obilježje Sulejmanu Baliću u Dugoj Poljani, sa naznakom ,,Život za historiju!” On i mnogi drugi tvrde da SANU krije dokumentaciju i podatke o Neznanom junaku, jer žele prikriti činjenicu da on dolazi iz redova bošnjačkog naroda.


AVALA: Spomenik (ne)znanom junaku Sulejmanu Baliću


Bošnjaci na strani Austrougarske

Na drugoj strani, na području zapadne Evrope, Austrougarska u to doba otvara front prema Francuskoj i dojučerašnjem savezniku Italiji, koja joj okreće leđa i prelazi na suprotnu stranu. Na granici prema Italiji otvara se Soški front, gdje su vođene najveće i najkrvavije bitke u ovom svjetskom ratu. Bošnjaci sa područja Bosne odlaze na ovaj front gdje pokazuju neviđenu snalažljivost i hrabrost. Četiri bošnjačke regimente djeluju u vojsci Austrougarske, mada historičar i publicista Isnam Taljić u svom tekstu objavljenom u ,,Ljiljanu’’ u broju 153 iz 1995. godine, navodi da je ,,broj regimenti dostizao i deset.”


AUSTRIJA: Bošnjačko mezarje


Možda najbolje sačuvana sjećanja na hrabre Bošnjake i dan danas čuva upravo Austrija, navodeći u mnogim svojim izvorima da su Bošnjaci Italijanima predstavljali strah i trepet u borbama prsa u prsa. Kako Hans Fric navodi u svojoj knjizi pod nazivom ,,Bosniak”, objavljene davne 1931. godine, a koja postoji u Bečkom ratnom arhivu, navodi se: ,,Mentalitet Bošnjaka, posebno muslimana, u sebi je imao nešto sudbinsko. Išli su u rat bez radosti i klicanja.“
Najpoznatiji marš u Prvom svjetskom ratu, pod nazivom ,,Die Bosniaken kommen/Bošnjaci dolaze”, izvođen je u čast Druge bošnjačke regimente, a komponirao ga je prije štajerski kompozitor Eduard Vagnes. Od 1917. godine, do danas, ne postoji veća ceremonija u čast Prvom svjetskom ratu u Austriji a da ovim maršom nije obilježena. Tu se Bošnjacima odaje najveća čast i najveće poštivanje.


Plakat najizvođenijeg marša u čast Prvog svjetskog rata u Austriji posvećen Bošnjacima


Kako navodi jedan od najvećih bošnjačkih historičara i israživača, dr. Harun Crnovršanin u svojoj knjizi ,,Sinovi Sandžaka (1996): ,,Ostalo je zapamćeno da su se, kada su počasnu stražu pred dvorcem cara i kralja Franca Jozefa u Beču preuzimali Bošnjaci, na Ringštrase okupljali ljudi iz svih krajeva Monarhije – samo da bi doživjeli paradiranje Bošnjaka uz taktove koračnice ,,Bošnjaci dolaze”. U tim prilikama posebno su se dotjerivale gospođice i gospođe u Beču, koje su, naprosto, ludovale za stasitim Bošnjacima.” Dalje autor Crnovršanin navodi detalje najveće autrsrijske bitke u Prvom svjetskom ratu na Monte Meletti u Italiji (1916.): ,,Prilikom izvođenja austrijske ofanzive u prvi plan je izbila Druga Bošnjačka regimenta. Njeni bataljoni su 30. maja 1916. zauzeli planinske vrhove Monte Taverle, Monte Fiaru, Monte Baldo kao i dolinu Kampo Mulo. Na red je došao i najvisočiji i najvažniji planinski vrh Monte Meletta (visok 1.824 metra). Kada se stotinak Bošnjaka primaklo Monte Meletti na 350 metara pod vrhom, Italijani su osuli snažnu mitraljesku paljbu sa svih strana i svi su izginuli. Sutradan na planinu je pala magla gusta kao tijesto. Nije se vidio prst pred okom. I taman kada se spremala naredba o povlačenju, magla se digla i Bošnjaci oprezno kreću u napad. Italijanska artiljerija sije smrtonosnu paljbu sa vrha Monte Mallete. Raskomadana tijela lete u vazduh. Međutim, Bošnjaci ne odustaju već, iako je noć pala, nastavljaju puzanje uz strminu. Počinje oluja. Opet magla. Juriš, koji je više puzanje uz strminu. Kamenje pod nogama je klizavo. To oduzima posljednju snagu. Sve suvišno je odbačeno. Izloženi bočnoj vatri, pužu još samo s noževima i puškama i tek ponekom ručnom granatom... Jednako se gine. Ali se stiže i do žičanih prepreka. Upada se u neprijateljske rovove. Talijani otkrivaju rupu i okreću mitraljez. Bošnjak Huso Škorić baca se na mitraljez i otima ga. Talijanske ruke se dižu uvis. Mnogi bježe ka samom vrhu Monte Melette. Bošnjaci dolaze na 40 metara od talijanskih rovova. Počinje borba prsa u prsa. Bošnjaci dobijaju neviđenu snagu i tačno u 20 sati i 45 minuta osvajaju najvažniju kotu Monte Melettu. U ovoj bici je prema Verneru Šahingeru poginulo 6 oficira Druge Bošnjačke regimente i 202 vojnika, a na italijanskoj strani 51 oficir i 1.182 vojnika. Bošnjaci su pobjedom na Monte Maletti donijeli preokret na ovom ratištu. No i pored veličanstvene pobjede na Monte Meletti (1916), Bošnjaci zajedno sa Austrijancima, doživljavaju sredinom jula 1918. godine definitivan poraz u ovom ratu.’’ Valja napomenuti da se u Slovenskom muzeju Soškog fronta nalaze brojni zanimljivi eksponati, među kojima su buzdohani, za koje historičari tvrde da su se posljednji put u histiriji koristili upravo na Soškom frontu i da su ih koristili Bošnjaci onda kada im je nestajalo municije.


SLOVENIJA: Prvu džamiju u Logu pod Mangartom podigli su je borci Četvrte bošnjačke regimente


1916. godine, u mjestu Log pod Mangartom u Sloveniji, podignuta je prva džamija za potrebe Bošnjaka vjernika koji su su se u tim predjelima stacionirali na putu za Italiju. Podigli su je borci Četvrte bošnjačke regimente. Kako u svom teksu ,,Ko je bil Log pod Mangartom multikulturna vas z džamijo v središču’’ navodi slovenačka spisateljica Ingrid Kašca Bucik: ,,Bošnjaci su bili poznati kao neustrašivi i hrabri borci, te u toku rata Italijani nikada nisu uspjeli probiti položaje Bošnjaka. Nakon završetka rata, Bošnjaci su se preko Vršiča povukli do Ljubljane. Interesantno je da su mještani Kranjske Gore poslije odlaska Bošnjaka proširili priče, da Italijane na Vršiču čekaju Bošnjaci, što neki uzimaju kao dokaz, zašto Italijani nikada nisu prešli Vršič i spustili se do Ljubljane. Džamija je nakon rata srušena. Pretpostavlja se da su je srušili Italijani, kako bi se time Bošnjacima osvetili za brojne poraze na tom ratištu. Danas postoji samo šest fotografija ove džamije.”


SLOVENIJA: Bošnjačko mezarje


U ovom mjestu se nalazi i mezarje poginulih Bošnjaka, sa centralnom skulpturom u njihovu čast. Na ovom mezarju pokopani ih je 102. Važno je napomenuti da je mezarje u Sloveniji do 2007. godine, bilo obilježeno križevima, do restauriranja mezarja od strane Islamske zajednice u Sloveniji, koja ih je adekvatno obilježila. Drugo mezarje se nalazi u Štajerskoj u Lebringu i specifičnog je oblika - svaki mezar je obilježen crvenim fesom – tradiocionalnom bošnjačkom kapom.

1996. godine Austrijanci su s Italijanima podigli spomen ploču u Bošnjacima u čast na planini Monte Meletti, gdje je odigrana herojska bitka. Danas jedna ulica u Grazu nosi naziv Zweierbosniakengasse/Ulica Druge bošnjačke, a takošer, i jedan visinski neprohodni greben, na kojem se odigrao dio Soškog fronta, nazvan je - Posoo del Bosniako.

Bošnjaci na strani Turske

Mobilizirani u Tursku vojsku, ali i kao dobrovoljci u džihad, hiljade Bošnjaka odlazi put Turske, na front kod Dardanela i u čuvenu bitku na Čanakalu. Mnogi izvori spominju velike odlaske posebno sa prostora Sandžaka, a o velikom broju govore brojna svjedočanstva. Koliko je vojnosposobnih muškaraca odlazilo za Tursku, dovoljno govori jedan podatak da je samo u malom mjestu Brodarevu nadomak Prijepolja, put Turske otišlo preko 200 vojnosposobnih muškaraca. Otišlo ih je mnogo, iskaljenih i iskusnih u ne tako davnim tada balkanskim ratovima, a bilo je i onih koji su ratovali i desetinama godina prije, od Berlinskog konkresa, konkretno od Bitke na Nokšiću 1879. godine, kako navodi prema svojim izvorima autor dr. Harun Crnovršanin, među njima su bili istaknuti borci Šeljko Kurtagić iz Gusinja i Halil-aga Kaljević iz Kaljević Polja kod Kolašina. Obojica su, kao rijetki preživjeli, ostali do smrti da žive u Turskoj, gdje su se naselile i njihove porodice koje i dan danas žive tamo. Koliku su hrabrost na Galipolju pokazali Bošnjaci, svjedoče njihovi motivi da pođu u rat sa ,,dušmanima“, sveti rat/džihad – borbu za ostanak islama kada je to bilo najpotrebnije. Pored toga, Bošnjaci se zbog statusa koji je nasilno podijelio Sandžak između Srbije i Crne Gore, te ga trajno odvojio od Bosne, nisu nikada mogli pomiriti sa novonastalom situacijom u kojoj su im i vjera i nacija bili nedefinirajućeg statusa. Tačan broj Bošnjaka u bici na Čanakaleu nije nikada dovoljno preciziran, on varira između 15-20 hiljada Bošnjaka. Činjenica je da je svaki deseti Bošnjak vratio svojoj kući, jer je bitka bila velika i sa velikim brojem žrtava, ali i presudna bitka za opstanak Turske i sudbinu Turske nacije na prostoru Evrope i zapadnog dijela Azije. Autor dr. Crnovršanin navodi u svojoj knjizi ,,Sinovi Sandžaka” jedan impozantan podatak, a to je da je Sandžaklija odlučio Bitku na Čanakaleu. On navodi ime Novopazarca Huseina Čauša, koji je paralisao proboj Britanaca i Francuza na Tursku obalu. On navodi: ,,6.1.1915. godine, engleska podmornica je isplovila ispred turske obale u blizini Dardanela na Galipolju. Pod vodom su se nalazile i francuske i savezničke podmornice. Topovska granata koju je ispalio Husein Čauš iz Novog Pazara, pogodila je britansku podmornicu nakon čega su potopljene i francuske podmornice koje su se nalazile u blizini.’’


Đurumlije – dobrovoljci iz Duge Poljane pred plazak na Galicijski front


Poslije ove odlučne bitke, i mnogih drugih frontova na kojima su učestvovali Bošnjaci, Kemal-paša Ataturk, kreće u konačnu ofanzivu 26.08.1922. godine sa obnovljenom turskom armijom od 130.000 vojnika i razbija 220.000 grčkih vojnika, primoravajući ih da potpuno napuste Anadoliju, da bi se oni morali kasnije povući i i istočne Trakije. U tim borbama okupio je značajan broj Bošnjaka iz Rumelije, muhadžira iz Bosne i Sandžaka.
Malo je prostora da se u jednom tekstu opišu sve pojedinosti i pomenu sva imena i događaji vezani za temu učešća Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu. Ono što treba podvući jeste nevjerovatan domet bošnjačke tradicije i hrabrosti. Koliko su narodi za koje su se Bošnajci borili zahvalni Bošnjacima, pokazao je vijek koji je za nama. Kada se sa ove historijske distance pogledaju okolnosti i događaji koji su se zbili poslije, ratovanje Bošnjaka pod tuđim bajracima, najviše je koštalo prostore Sandžaka i Bosne, jer su izginule generacije iskusnih branitelja, u narednom periodu trajno utjecale na demografske prilike u Sandžaku i Bosni i išle na ruku uspješnim poduhvatima četničkih snaga koje su u mirnodoposkim i ratnim uvjetima harale Bosnom i Sandžakom.
Kozmopolitski i altruistički duh Bošnjaka je civilizacijska vrijednost, ali i velika opomena, jer braneći druge, Bošnjaci su bili iskušani u prethodnih stotinu godina da im neki, ne samo što neće zahvaliti na tome, već će im vratiti progonima i genocidima na matičnim teritorijama. Na kraju, valja pohvaliti sve one koji priznaju historiju koja Bošnjake ističe u prvi plan i o njima piše velikim slovima. Svakako, za ponos Bošnjacima jesu njihova hrabrost i odvažnost, te stajanje na strani pravde, što su pokazali I u Drugom svjetskom ratu, kada se jedino i upravo oni mogu podičiti da nisu imali u svojim redovima, niti su pripadali niti jednom od fašističkih i nacističkih europskih projekata.



(AUTOR – Dženis Šaćirović, predsjednik Skupštine Matice Bošnjaka Sandžaka)