Hafiz Zaim ef. Puška 14.11.1950., zatvoren je na Golom otoku, on i rodbina nikada nisu uspjeli saznati za razlog njegovog odvođenja

Mirsad MAHMUTOVIĆ: Zaim ef. Puška nije bio samo hafiz. On je imao priliku u medresi, ali poslije nje učeći pred tadašnjim alimima osnevne klasične predmete islamske nauke. Tako je dobro savladao poznavanje arapskog jezika, što se vidi iz djela koje je prevodio na bosančicu. Preveo je Bergivijinu Tarikati-Muhamediju, djelo koje tretira grijehe počinjene jezikom ali i drugim dijelovima ljudskog tijela. Na kraju prvog dijela nakon što se zahvalio Allahu dz.š.

Prošle godine (2017.) iz štampe izišla je knjiga pod nazivom "Hafiz Zaim ef. Puška - sa šehadetom na Golom otoku". Knjigu je priredio hafizov sin h. Mesud ef.Puška, dugogodišnji imam u Visokom koji je svoju životnu karijeru od punih 40 godina staža, iste godine, završio sa zasluženom penzijom.

Knjiga je zanimljiva zbog više razloga. Prije svega govori o životu i radu jednog seoskog hodže, ali koji je po mnogo čemu bio neobican. Znači riječ je o neobicnom hodži koji je svoj život utkao u čvrste puteve vjere, s jedne, i životnog iskušenja s kojim je bio iskušan, s druge strane. Bio je hodža, hafiz, muallim, daija na Božijem putu, a u isto vrijeme porodičan čovjek koji je imao ženu Fatimu i svojih šestoro djece. Njegov imamski poziv ne razlikuje se mnogo od poziva i života drugih imama koji su u njegovo vrijeme djelovali. To je vrijeme puno neizvjesnosti, posebno za one koji su promovirali vjeru i druge poducavali.

Hafiz Zaim je rođen 1925.g. u Podbarama, džemat Lugovi općina Busovača, od oca Rame i majke Hankije. Njegov otac Ramo Puška došao je u Lugove kod Busovače na samom početku Prvog svijetskog rata, kao dječak od četrrnaest godina, bježeći od četničkih koljaca iz svog rodnog mjesta Tuholji kod Foče, spašavajući svoj život. Tu je ostao radeći na imanju jednog bogatog čovjeka Abdulvehab ef. Jahića. Kao vrijedan i čestit čovjek radeći na imanju efendije Jahića on je veoma brzo stekao njegovo povjerenje i naklonost, tako da mu je Abdulvehab ef. ponudio za ženu jednu od njegovih kćeri, a imao ih je tri. Po završetku rata Ramo se vraća u svoje rodno mjesto Tuholje kod Foče, pokušavajući da organizira život iznova. Međutim, bilo je teško, gotovo nemoguće opstati u tom razrušenom mjestu, te se Ramo ponovo vraća u Logove kod Abdulvehab ef. koji ga srdačno dočekuje i prima na svoje imanje. Pošto je bio doista vrijedan i čestit čovjek Abdulvehab ef. mu nudi da bude njegov zet. Pošto je imao tri kćeri: Aišu, Fatimu i Hankiju on mu je ponudio da oženi Aišu ili Fatimu. Međutim Rami se više dopadala Hankija, koja je bila među prvim djevojkama tog kraja, po ljepoti i stasu. Nakon nekih uslovljavanja od strane djevojke ženidba se ipak dogodila. Ramo se ženi sa Hankijom i iz toga braka rodio se naš junak hafiz Zaim ef. Zaim je odrastao kao i druga djeca igrajući se po širokim pašnjacima i voćnjacima u Lugovima. Kao dječak pokazao se verlo nadaren i inteligentan, posebno učeći napamet kur'anske sure pred tamošnjim imamom Šakir efendijom. Kada je dovljno porastao i nakon završene osnovne škole u Kacunima djed ga upisuje u medresu u Visokom. Imao je snažnu i značajnu podršku kod svoga djeda Avbdulvehab ef. u svakom pogledu. A i njegov djed je bio svršenik Elči Ibrahim-pašine medrse u Travniku. U medresi mladi softa Zaim započinje učiti hifz, pred svojim muderrisom, Husni ef. Semićem i pred njim uspjeva naučiti polovinu Kur'ana. Uspješno završava medresu u Visokom i vraća se u Lugove. Ali, njegov djed želi da Zaim nastavi sa učenjem hifza i vodi ga pred šejha Kazim ef. Hadžimejlića da dovrši započeto učenje hifza. Uz hifz Zaim je učio i druge stvari i tako je proširio svoje vidike i znanje koje mu je kasnije bilo glavna okosnica njegovog djelovanja kroz imamsku službu. Svoje znanje koje je stekao u Medresi i pred svojim učiteljima Zaim je kasnije znalački koristio i vrlo uspješno prenosio na druge. Taj njegov mladalački put je zapravo odredio i njegovu sudbinu, koja je za Zaima bila dosta surova, kao što ćemo vidjeti. Odmah po završetku medrese angažuje se u džematu Brestovskom kod Kiseljaka gdje obavlja kao imam džumu namaz. Bilo je to ratne 1943., da bi godinu kasnije prešao u dzemat Godušu kod Visokog za stalnog imama u punom začenju te riječi, kao imam, hatib i muallim. Radio je sa punim žarom i elanom. Uz redovno poučavanje djece u mektebu redovno je obilazio džematlije raznim povodima. Gdje god bi došao ljudi bi se okupljali željni da čuju njegov ders o vjeri i vjerskim ljepotama.

Hafiz Zaim Puška sa hanumom Fatimom

Hafiz na Golom otoku
Za mlađe generacije koje možda ne znaju šta je to Goli otok da kažem nekoliko riječi. To je politički zatvor ili bolje reći zloglasni logor, na istoimenom otoku na Jadranskom moru za jugoslovnske zatvorenike osnovan 1949.g. po nalogu tadašnjeg vrha države. Osnovan je prvenstveno za prevaspitavanje jednog dijela komunista koji su izražavali simpatije ili suradnju sa tadašnjim Sovjetskim savezom odnosno Staljinom. Staljin se posvađao i razišao sa Titom 1948.g. I samo godinu kasnije otvara se ovaj logor gdje su smještani "neprijatelji" države. Ali, u taj logor su dovođeni i ljudi koji nisu imali nikakve veze sa komunističkom partijom niti sa Staljnom. Dovođeni intelektualci, pjesnici i književnici ali i hodže. Bilo je dovoljno da neki lokalni "patriota" komunista upre prstom u čovjeka koji je po njegovom bio ili je mogao biti "opasan po drušrtvo". Tako je tamo ni kriv ni dužan dospio i naš hafiz Zaim ef. Puška. Uslovi u ovom logoru bili su zastarašujuci, moralno degradirajući i ponižavajući u svakom smislu te riječi.

Zašo je hafiz odveden u Logor?
14.11.1950. došao je red za Goli otok i za našeg hafiza Zaim ef. Iako je rodbina pokušavala saznati za razlog njegovog odvođenja nikada im nije uspjelo. Jedino što im je rečeno je da je on "opasan za sredinu". Nakon mngo vremena hafizov sin h. Mesud uspjeva doznati neke detalje koji su mogli uticati na hafizovo hapšenje.--

Mesud se obraćao pismenim putem i Obavještajnoj agenciji BiH sa kancelarijom u Sarajevu da mu omoguće pristup njihovom arhivu u nadi da pronađe niki podatak o hapšenju njegovog oca, ali bez uspjeha. Dobio je sljedeći odgovor: "Postupajući po vašem zahtjevu iz akta veze u kojem tražite prostup i korištenje arhivske građe OSA BiH odnosno njenih prethodnica (Ozna, Udba) a koja se odnosi na vašeg oca Zaima Pušku obavještavamo Vas da Agencija ne posjeduje traženu dokumentaciju, tako da ne možemo udovoljiti Vašem zahtjevu". U potpisu je generalni direktor Osman Mehmedagić. Po ovome iskazu Zaim Puška nije ni bio na Golom otoku. Ali, postoje drugi izvori koji dokazuju njegovo odvođenje i boravak tamo. Postoje pisma koja je je slala njegova hanuma na Goli otok kao i pisma koja je on slao svojoj zeni. U predmetnoj knjizi se nalaze ta pisam. Kao što i postoje neka svjedocanja ljudi koji su bili sa hafizom u pomenutom logoru. Dobro je da se prisjetimo nekih kazivanja i svjedocenja od strane Zaimovih drugova iz zatvora do kojih je došao h. Mesud Zaimov sin i njegova majka. Evo nekih:

"Negdje u drugoj polovici sedamdesetih godina u našu kuću je došao nepoznat čovjek s kačketom na glavi tražeći smještaj za svoju kćerku, koja je u Visokom upisala srednju školu, a po preporuci nekih ljudi iz caršije, gdje se on raspitivao za njen smještaj. Naravno moja majka ga je uljudno primila i ponudila kahvom. Kazala mu je da ona nema sobe za to ali da se raspita kod nekih drugih ljudi. On se prestavio da je iz Breze a po razgovoru vidjelo se da je katolik. Pijući kahvu pogled je bacio na zid na kojem je bila slika moga babe, sa ahmedijom na glavi, skupa s mojom majkom. On je čas gledao u sliku cas u moju majku i nakon nekog vremena upitao je: "A Boga ti ko ti je ovaj covjek na slici?" Moja majka puna ponosa reče: "Bogme moj hafiz, moj muž." A što pitaš? Ovaj nepoznati čovjek nakon njenih riječi je skinuo kačket s glave ispod koje se ukazala rupa na čelu. „Vidiš li ovu rupu na čelu?“ To sam zbog njega zaradio na Golom otoku. Ali, Boga mi ne žalim zbog toga, jer od njega među nama nije bilo boljeg čovjeka".

Zašto je hafiz odveden u Logor?
Po kazivanju priređivača ove knjige dva su osnivna razloga za to. Prvi je hafizova aktivnost na vjerskom planu, njegovo djelovanje u edukaciji muslimana na putu vjere i obrazovanja. Zatim njegov autoritet koji je uživao među stanovništvom, kako među muslimanima tako i kod drugih konfesija. Ta njegova aktivnost je zasmetala komunistima i lokalnim šerifima koji su u Zaimu prepoznali "nekakvu" opasnost i proglasili ga opasnim po društvo.

Drugi razlog je jednostavno događaj koji nema nikakve veze sa njim, ali eto sticajem okolnosti našao se u kontekstu događaja. Naime, poslije oslobođenja 1945.g. u okolici Konjica, Kiseljaka i Busovače u šumama se nalazio jedan broj ustaša koji su se krili od policije. Oni su imali svoje jatake među kojima je bio i Pero Seser. Jedne prilike kada se sastao sa glavnim ustašama na području Zagorice mjestu između Kiseljaka i Visokog vođa bande Šimić i Brkljač zatražili su od Pere Sesera da im predloži jednog čovjeka koji je pismen i pouzdan da im vodi zapisnik na njihovim sastancima. On se tada sjetio hafiz Zaima i ovi su ga upisali u svoj defter. Prilikom njihovog hapšenja policija je pronašla i taj njihov defter u kojem je bilo ime Zaimovo. To je jedne prilike Pero i priznao samom hafizu našto je ovaj burno reagovao i rekao, da ga u to ne petlja i da njegovo ime ne spominje. Ali, bilo je kasno.

Hafizov imamski i ulemanski angažman
Zaim ef. Puška nije bio samo hafiz. On je imao priliku u medresi, ali poslije nje učeći pred tadašnjim alimima osnevne klasične predmete islamske nauke. Tako je dobro savladao poznavanje arapskog jezika, što se vidi iz djela koje je prevodio na bosančicu. Preveo je Bergivijinu Tarikati-Muhamediju, djelo koje tretira grijehe počinjene jezikom ali i drugim dijelovima ljudskog tijela. Na kraju prvog dijela nakon što se zahvalio Allahu dz.š. I donesenog salavata na Allahovog Poslanika on kaže."Ovo sam nekoliko preveo na naš bosanski jezik ne bi li se ko što okoristio". Koliko je ovaj čovjek bio skroman vidi se iz daljenjeg njegovog pisanja: "Ovo sam uradio u ime Allaha dž.š. Iako ja nisam dostojan toga. Pa ako neko potrefi kakvu grešku neka je popravi". Ovaj dio je dovršio u mjestu Goduša 1948.g. Osim ovoga piše i djelo o Teobi - Pokajanju, kao i zbirku sabranih hadisa sa arapskim tekstom, prijevodom i kraćim komentarom. Imao je izuzetno lijep rukopis, tako da je mogao prepisivati sufaru, što je i činio te je dijelio narodu da uči arapsko pismo. Održavao je i vazove od kojih je neke i napisao te sačuvao u svojoj arhivi. U svakom slučaju lik i djelo r. hafiza Zaima efendije se može posmatrati kao djelo jednog od velikana našeg ummeta. Pripadao je generaciji naših alima koji su vjeru čuvali poput žeravice na dlanu. U njegovom životu pratila ga je njegova vjerna, mudra hrabra i pametna hanuma Fatima koja mu je izrodila šestoro djece i bila snažna podrška kroz život.

Ostaje moja preporuka Bošnjacima, a posebno imamima, da dođu do ove knjige i da je iščitavaju. Recenziju i toplu preporuku su napisali i dva poznata naša" lava" pisane riječi Mehmedalija Hadžić i Džemaludin Latić.To dovoljno govori da se radi o dobrom djelu vrijednom dokumnetu i faktografskom detalju kao svjedoku vremena u kojem je nastalo.

Umro je, tačnije poginuo u saobracajnoj nesreći 26.maja 1962.g. Neka mu je vječni rahmet Božiji i nagrada lijepi Džennet.