Amir TELIBEĆIROVIĆ: Prije tek stotinjak godina, Bosna je bila kulturno bogatija nego danas kada se skoro sve lokalno ili drevno briše u ime materijalnog sekularizma na globalnom nivou. Rim zovu vječni grad, ali u političkom i duhovnom smislu je i vječni "okupator," kako preko svog cijelom svijetu nametnutog alfabeta, tako i preko "stila" života, odnosno životarenja. Jedino nisu "okupirani" brojevi, zato što cijeli svijet koristi arapske brojeve, koji su inače staroindijskog porijekla.

Prije tek stotinjak godina, Bosna je bila kulturno bogatija nego danas kada se skoro sve lokalno ili drevno briše u ime materijalnog sekularizma na globalnom nivou

Kada turistički vodiči širom Sarajeva pokazuju drevne objekte strancima, arapsko pismo im dođe kao očekivano na zidovima džamija, medresa i tekija, kako onih starih iz osmanskog doba, tako i onih nedavno izgrađenih. Posljednih godina arapski alfabet sa nađe i na ponekim objektima novije izgradnje, kao što je nekoliko hotela i restorana. To je vezano za učestale posjete arapskih turista, biznismena, investitora i kupaca nekretnina u zadnje vrijeme, posebno na Ilidži. Većina stranaca, i to uglavnom zapadnjaka, ne vidi nešto naročito sporno u arapskim natpisima na modernim objektima. Pogotovo Amerikanci i zapadni Evropljani iz velikih metropola. U njihovim gradovima takvih natpisa ima dosta više nego u Sarajevu, i tamo stoje duže nego u Sarajevu, skupa sa kineskim, indijskim i japanskim alfabetom. Ali kada su turisti - posjetioci mahom sa područja bivše SFRJ, onda oni počnu primjećivati arapska slova kao nešto novo, neuobičajeno za Sarajevo, te nerijetko i nešto negativno po njima. Iskompleksiranost i provincijalizam takvih gostiju može voditi ka šovinizmu ili rasizmu nakalemljenom na njihovu neobrazovanost, predrasude i neinformiranost. Međutim, toga ne fali ni među sarajevskim stanovništvom. Nemali broj Bošnjaka zna reći kako arapsko pismo tu ne spada, kako je ono strano, kako je uvezeno, i tako dalje. Engleski jezik je već niz decenija prisutan u javnom prostoru ali u skladu sa generacijskim navikama, ne primjećuje se više kao strani. Ni kineska slova na radnjama kineskih trgovaca ne primjećuju se na isti način. Pritom, engleski je na latinici, što također nije izvorno bosansko pismo, ali koliko ljudi to danas uopće zna.

Dopisnički klub u "ilegali"
Kao danas arapsko, tako je i hebrejsko pismo nekad smetalo onim Evropejcima koji smatraju kako to nije "naše," ne pripada ovdje i slično. Bilo je to prije drugog svjetskog pokolja izazvanog, pored ostalog, rigidnim eurocentrizmom. Današnji antisemitizam se ogleda, pored ostalog, i u preziru prema arapskim harfovima. Ne dolazi taj nesvjesni antisemitizam samo od nekoga ko je desničarski nastrojen, što je često i uglavnom očekivano, nego i od prenaglašeno ljevičarski usmjerenih osoba, onih istih koji možda ne znaju da je i arapski jezik, skupa sa pismom, semitski jezik, kao što je i hebrejski. I prezir prema arapskom pismu, jeziku ili populaciji općenito, spada u antisemitizam kao i netrpeljivost prema Hebrejima.

Što se tiče ćirilice, postoji autentična bosanska verzija ćirilice zvana bosančica, ali već jako dugo je prihvatljiva samo srbijanska verzija ćirilice. Uglavnom, vodiči ponekad strancima ističu kako smo literarno bogati jer se ravnopravno koristi ćirilica i latinica. Vidljivo je to na novčanicama, na raznim dokumentima i javnim ustanovama, iako sve više i više latinica potiskuje ostale alfabete. Takvi vodiči vjerovatno nisu bili u Indiji, Libanonu, Rusiji ili nekim dijelovima Afrike i centralne Azije, jer bi tek tamo vidjeli literarno, skripturalno, kako bi ga već zvali, alfabetsko, bogatstvo. Toliko različitih pisama u jednoj zemlji ili jednom gradu, deset, petnaest, dvadeset, i više. Naša dva pisma, uskoro možda samo 'jedno i po,' i dalje se forsiraju kao nesvakidašnja i rijetka multietničnost i bogatstvo. Svakako nije siromaštvo, ali nije baš nešto posebno "egzotično", osim onim zapadnjacima koji uglavnom ne poznaju nijednu varijantu ćirilice.

Kolekcionari starih razglednica i čestitki imaju priliku vidjeti bosanske razglednice iz austrougarskog perioda. Još ih se može naći po antikvarnicama i na internetu. Na primjer, iz Sarajeva iz Mostara kao najočuvanije od tada. U jednom ćošku takve karte bi pisalo na njemačkom 'Gruss aus Sarajewo.' U drugom ćošku bi pisalo 'Pozdravi iz Sarajeva,' na latinici, u trećem ćošku stajalo je to isto samo na ćirilici, a u četvrtom iste riječi ali arapskim harfovima, preciznije - arebicom, zaboravljenim bosanskim pismom. Arapska slova uz prilagođeni bosanski izgovor i jezik. Originalno je samim tim što takve natpise može čitati prosječan Arap, ali ne može razumjeti pročitano, pošto je bosanski jezik u pitanju, samo napisan arapskim slovima. Znači da se ni pod austrougarskom vlašću arapski natpisi u bosanskoj javnosti nisu smatrani spornim. Međutim, nakon svakog od svjetskih ratova, i svake promjene političkih režima, ideologija i državnih ustava, Bosna bi ostajala osiromašena za po jedno pismo u javnosti. Bosančica kao najstarije poznato autentično bosansko pismo je iščezla iz javne upotrebe (ako ne računamo natpise na stećcima) još i prije Austrougarske. Ipak, nije bosančica izumrla, nego se povukla među četiri zida bosanskih domova. Rijetkih bosanskih domova, ali barem nekih. Širom Bosne je bilo ljudi koji su se međusobno dopisivali na ovom drevnom pismu, a ima ih i danas, samo dosta manje nego onda. Arebica ili arabica, također autentično bosansko naslijeđe, ali iz osmanskog razdoblja, postiskivana je nakon Prvog svjetskog rata. Još je neko vrijeme bila u javnoj upotrebi, ali je istisnuta ćirilicom i latinicom. Ostala je u privatnosti kuća, gdje su je pretežno održavale žene. Poslije Drugog svjetskog rata, osim iz javnosti, arebica je potiskivana i iz sjećanja. Nakon zadnjeg rata, ćirilica je svedena samo srpsko nacionalno naslijeđe, i lagano iščezava pred globalnom latinicom, to jest rimskim slovima.

Polupismenošću protiv pismenosti
No, bosančica kao ni arabica, nisu zaboravljene. Još ih ima u tragovima. ne samo među sve manjim brojem osoba u Bosni koji znaju da je koriste, nego i među starim knjigama i naravno širom internetskog cyber bespuća. U tragovima ih ima na ponekim starim fasadama. Sarajevske vodiče bi trebalo uputiti na jedan zidni spomenik iz 1912. godine, dok je isti još uvijek tamo. U bivšoj Dobrovoljačkoj ulici, današnjoj Hamdije Kreševljakovića, nalazi se zgrada starog vatrogasnog doma iz austrougarskog doba. Bijela fasada te zgrade, iza ugla gdje ide križanje sa ulicom Fehima ef. Čurčića, nudi zanimljiv podsjetnik na dane kada su ćirilica, latinica i arebica još bile ravnopravne. U zid je ugrađena ploča sa ugraviranim imenima zaslužnih ljudi za osnivanje ovog doma, iz ondašnje gradske uprave. Sva imena, i ostale riječi, ispisane su na sva tri spomenuta pisma. E tu se već moglo naglašenije govoriti o kulturološkom i pismenom bogatstvu. Prije tek stotinjak godina, Bosna je bila kulturno bogatija nego danas kada se skoro sve lokalno ili drevno briše u ime materijalnog sekularizma na globalnom nivou. Rim zovu vječni grad, ali u političkom i duhovnom smislu je i vječni "okupator," kako preko svog cijelom svijetu natmetnog alfabeta, tako i preko "stila" života, odnosno životarenja. Jedino nisu "okupirani" brojevi, zato što cijeli svijet koristi arapske brojeve, koji su inače staroindijskog porijekla. Čak i Rimljani, kako oni drevni tako i savremeni, priznaju da su arapski brojevi praktičniji za upotrebu nego rimski brojevi.

Sarajevske očitosti

Ovaj spomenik na vatrogasnom domu nije zgoreg pokazati i onima koji negiraju bosanski jezik. Ne ovaj današnji bosanski, nego onaj pravi, iz davnina. No, ima ih u Sarajevu kojima smeta sam naziv - bosanski jezik, neovisno da li je onaj iz davnina ili današnji. Na primjer, kada su famozne ljevičarske stranke, koje rado sebe ističu kao "liberalne" i "građanske," negativno reagirale na odluku o ukidanju šatro kompromisa zvanog BHS jezik prošle godine, barem u Kantonu Sarajevo. Valjda ih ne zanima previše ostatak Bosne. Koja vrsta podvale se godinama nametala u toj formulaciji BHS, nije potrebno obrazlagati jer to prilično jasna priča. Samo je nejasno zašto se čekalo tolike godine da se famozni BHS ukorijeni u kantonalnom školstvu, pa ga je sada komplicirano i skupo ukloniti. "Građanske stranke" su ranije podržavale bosanski jezik, ali samo kao naziv i samo ako je u paketu sa srpskim i hrvatskim jezikom, i samo u Sarajevu. Ne zanima ih po tom pitanju stanje u RS-u ili u HDZ kantonima gdje se bosanski često negira.

Naravno, u priču o arabici i bosančici bi se vjerovatno uključili "modernisti" koji bi odmah istakli kroz uobičajena ponavljanja kako se ne treba vraćati u prošlost, jer sad imamo globalnu latinicu, i kome treba da uči te arhaične kolekcije znakova - bosančicu i arabicu. U redu, neka im bude, ali onda po toj logici, neka se zatvore i muzeji pošto se tamo "promoviše" prošlost, i neka se poruše sve drevne građevine i spomenike u korist izgradnje nečega "modernijeg." Oni uglavnom ne znaju, ili ih ne zanima, da u Armeniji recimo, imaju i danas sačuvano samo svoje unikatno pismo u javnoj upotrebi, uporedo sa ruskom ćirilicom i sa latinicom. I to funkcionira dan danas. Armensko pismo je također staro, ali ga samo Armenci znaju čitati i pisati. Također u Gruziji na primjer. Tamošnja slova su nerazumljiva osobama koje su odrasle izvan Gruzije, a Gruzinci nemaju problem sa globalnom latinicom uz upotrebu i ruske ćirilice, istovremeno učeći i koristeći vlastito unikatno pismo. Zašto ili kako su ta pisma preživjela i komunizam i post-komunizam, dok bosančica i arabica još nisu skroz izumrle, ali jedva preživješe i Srbiju i Hrvatsku i kraljevinu Jugoslaviju i socijalističku Jugoslaviju i komunizam. Pored svih tih ideološko-državnih 'izama,' još je ostalo samo de preživi društveni "kretenizam."

Dvoličnost ljevičarskih "branitelja" bosanstva