MILO ĐUKANOVIĆU, ĐE SU TE TVOJE RANE I OŽILJCI, JUNAČE?
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 06. Apr 2018. 16:04:20

Rane, koje je devedesetih zadavao su neizlječive, kako rekosmo. I Bukovica, i »Lim«, i bosanske izbjeglice... Ali, Milo zna da mu Rožajci (čast časnim izuzecima) to ne hatarišu.
»I da si nas polovinu posjekao, mi bismo te opet voljeli, i opet bi te birali« poručuju oni; Milu i svijetu.


ŠEMSO AGOVIĆ: Milo Đukanović, maestro i virtuoz manipulacija i prijevara bez premca na Balkanu, koji je svojevremeno ne samo gazio manjinske narode, nego je i svom duhovnom ocu Slobi trajno zabo nož u leđa – kad je trebalo, je li tako –, danas tim istim narodima prebacuje »pomamni nacionalizam«, kojem, eto, nisu podlegli. Sam mu je, naravno, podlegao, i do guše ogrezao u »pomamnom nacionalizmu«, pa zatim žestoko iskoristio pomamu.
Milo Đukanović na predizbornom skupu u Rožajama: »Crna Gora duguje vječnu zahvalnost manjinskim narodima u Crnoj Gori, koji nijesu podlegli pomamnom nacionalizmu devedesetih godina, nego su svojim odgovornim odnosom prema svojoj državi pomogli da iz tog teškog vremena izađemo sa najmanje ožiljaka.«

Jednom davno kretala se grupa ratnika crnogorskim vrletima, a za vođu su imali mnogo hvalisavog junačinu, čije su navodne avanture dojadile društvu do te mjere, da su potajno smišljali način kako da ućutkaju svog viteza. Prilika im se ukazala kada su jako iscrpljeni stigli do nekog proplanka nasred kojeg je bio izvor bistre vode, u hladovini ogromne bukve. Tu su posijedali i polijegali, željni odmora i sna. Vođa se, naravno, prvi izvalio na najudobnijem mjestu i smjesta glasno zahrkao.

Jedan od ratnika je odmah dao znak ostalima. Odmjerenim pokretima povadio je iz svog ranca meso, koje su prethodnog dana kupili u selu za svoje potrebe. Bilo je tu sirovih džigerica, bubrega, crijeva... Ratnik je uz pomoć par saboraca pažljivo složio izvađene organe vitezu po stomaku, a zatim ovlaš prekrio krajevima šinjela, u kojem je vođa čvrsto spavao. Nakon toga su se svi povukli u šikaru i zadrijemali.

U neko doba ih je probudila jeka i zapomaganje, lelek i kuknjava, koja je dolazila iz pravca izvora: »Aaah, aaah...! Ima li iđe iko, kuku mene?!« odlijegalo je šumom. Ratnici tobože prestravljeni dotrče: »Šta je bilo, sokole?!« »A, viđite li da sam posječen, izdajice jedne!« »O, lele nama! A boli li te, junače?!« »A, nego što no boli, ali junak trpi!«

Milo Đukanović, maestro i virtuoz manipulacija i prijevara bez premca na Balkanu, koji je svojevremeno ne samo gazio manjinske narode, nego je i svom duhovnom ocu Slobi trajno zabo nož u leđa – kad je trebalo, je li tako –, danas tim istim narodima prebacuje »pomamni nacionalizam«, kojem, eto, nisu podlegli. Sam mu je, naravno, podlegao, i do guše ogrezao u »pomamnom nacionalizmu«, pa zatim žestoko iskoristio pomamu.

»...da iz tog teškog vremena izađemo sa što manje ožiljaka«, samozadovoljno naglašava majstor, uključujući i samog sebe u stradale. Neinteligentno zvuči fraza da se iz devedesetih izašlo sa ožiljcima. Sa ranama, da je rekao, to bi bilo realno. I to neizlječivim. Zato što ih liječi onaj koji ih je i zadavao – voljeni gospodar Milo.

Rane, koje je devedesetih zadavao su neizlječive, kako rekosmo. I Bukovica, i »Lim«, i bosanske izbjeglice... Ali, Milo zna da mu Rožajci (čast časnim izuzecima) to ne hatarišu. »I da si nas polovinu posjekao, mi bismo te opet voljeli, i opet bi te birali« poručuju oni; Milu i svijetu.